Tevba – pokajanje – 2

Tevba – pokajanje – 2

Možda ste primjetili da postoje osobe koje ne znaju tehniku vaspitanja, ne znaju da u vaspitanju sva sila koja postoji u suštini čovjeka ima svoju filozofiju i svrsishodnost. Ako u nama postoji instinkt žudnje, to nije besmisleno i uzaludno. Moramo da u granicama prirodnih potreba zadovoljimo ove pohotne instinkte. Oni imaju jednu granicu, imaju pravo, imaju žudnju. Moramo da im u njihovim mjerama dajemo ta uživanja. To je kao da vi imate jednog konja ili psa kod kuće, i ako hoćete ovog konja za jahanje ili psa za čuvanje kuće, ovaj konj ili pas imaju potrebu za hranom, i vi morate da ih hranite. Sada, postoje neki ljudi bez ukusa, koji na sebe, ili na djecu koja su pod njihovim pokroviteljstvom i vaspitanjem, vrše pritisak. Djetetu je potrebna igra i sama ova potreba za igranjem je jedna od mudrosti Božijih. U djetetu postoji izvjesna energija koju ono može da istroši samo kroz igru. Dijete ima instinkt za igranjem. Sada, čovjek vidi neke osobe koje kažu: “Hoću da vaspitam svoje dijete.“ Dobro, kako bi on da ga vaspitava? Ne dopušta mu da dijete od pet, šest godina ide da se igra sa drugom djecom. Kada ide u goste vodi svoje dijete sa sobom da bi ga vaspitao. Sprječava ga da se smije, sprječava da jede. Ili, postoje ljudi, mi smo vidjeli, da samo zbog toga što su hodže, nabave neko džube, ili turban i sandale, stave turban na glavu djeteta od osam godina, stave mu džube na ramena, i vode ga sa sobom tamo-ovamo. Dijete raste, a pri tom nije zadovoljilo prirodne potrebe. Stalno su mu govorili: Bog, Sudnji dan, vrata od pakla. Dok u dvadeset i nekoj godini ove akumulirane sile, ove žudnje i nezasićene naklonosti, odjednom ne pokidaju lance. Ovo dijete, koje ste vidjeli da pod sugestijom svoga oca klanja svoj namaz dvadeset minuta, klanja nafila namaz, uči dove, odjednom vidite u dvadeset i petoj godini kako postaje preljubnik i nepristojan čovjek, da se tome ne vidi kraj. Zašto? Zato što ste vi, pod izgovorom uzvišenih položaja duha, ugušili njegove druge instinkte. Naravno, u prirodi djeteta su postojali Bog, Sudnji dan i ibadet, ali vi ste ove instinkte za Bogom, ibadetom i drugim stvarima ojačali u djetetu, i pri tome ste spriječili druge instinkte, uhapsili ste njegove druge instinkte, uznemirili ih, naljutili, oduzeli njihovo pravo. Niste dopustili njihovo djelovanje. Jednom, kada dijete vidi neki film, ili se u nekoj posjeti upozna sa jednom mladom ženom, to će biti dovoljno da ova akumulirana, prigušena sila, odjednom pokida lance i postupno poruši te zgrade koje je njegov otac godinama greškom ugrađivao u njegovu suštinu. Eksplodirat će tačno kao kad eksplodira barut.

Kod pokajanja je upravo suprotno ovome. Čovjek koji čini grijeh, i duboko je u žudnjama i zvjerstvu, on toliko maltretira svoga meleka, i ne zadovoljava ga, da odjednom nastaje katastrofa. Pa zar ti i ja nismo ljudi i nemamo jedna usta? Griješiš kad misliš da imaš jedna usta i da ova usta moraju da te hrane. Imaš stotinu usta. “Ljubav ima pet stotina glava, i u svakoj glavi postoji…” Ti imaš pet stotina usta, hrana do tebe mora da stigne preko njih. Jedna od ovih tvojih usta su usta ibadeta. Svoj duh moraš da zadovoljiš ibadetom. Znači, moraš da im pružiš ova prava i uživanja. Ti si jedno biće sa nebeskim karakteristikama. Moraš da letiš ka tom svijetu. Kada uhapsiš tog meleka, da li znaš da to ima loše posljedice? Odjednom, vi vidite da jedan bogati mladić, kome je sve bilo obezbjeđeno, izvrši samoubistvo zbog nečeg beznačajnog. Svi kažu: “Ne znamo zašto je izvršio samoubistvo. Ovaj problem je bio veoma mali. Zašto je izvršio samoubistvo?!” Oni ne znaju da su u njegovoj suštini bile zarobljene svete sile. Te svete sile su patile zbog ovakvog života, nisu ga podnosile, na kraju se desila pobuna u tom obliku. Ponekad vidite da jedna osoba ima sve, ali je uznemirena i pati.

Dakle, pokajanje je reagovanje uzvišenog i svetog stupnja duha čovjeka protiv niskih i životinjskih stupnjeva čovjeka. Pokajanje je pobuna i sveta revolucija melekanskih sila čovjeka protiv šejtanskih i životinjskih karakteristika čovjeka. Ovo je suština pokajanja. Sada, šta se dogodi pa da se ovaj povratak i žaljenje pojave u čovjeku?

Prvo, morate da znate da, ako se u suštini dešava neka radnja zbog koje ti sveti elementi suštine čovjeka sasvim propadaju, ili ako ih vežu jaki lanci tako da više ne mogu da budu slobodni, čovjek više ne može da ima uspjeha. Ali, kao što se u jednoj zemlji tada desi revolucija, kada neki ljudi, mada u malom broju, ali čisti ljudi ostanu među ljudima te zemlje, tako i u suštini čovjeka ako su ostali uzvišeni, čisti i sveti elementi, onda će čovjek uspjeti da se pokaje. Inače, neće nikada uspjeti da se pokaje. Sada, pod kojim uslovima se čovjek vraća i žali, ako poznaje Boga, kaje se Bogu, a ako Ga ne poznaje, javlja se drugo stanje, možda ludilo?
Rekli smo da je pokajanje reakcija. Vi uzimate loptu i udarate po zemlji. Lopta se diže sa zemlje. Vaš udarac znači pokret lopte prema zemlji, do koga dolazi silom vaše ruke. To je vaša radnja, a dizanje lopte od zemlje je reakcija koja se dešava uslijed sudara lopte sa zemljom. Onda, ono prvo je akcija, a ovo drugo je reakcija.

Kada vi udarite loptu, koliko će se ona onda vratiti gore? Sa jedne strane, zavisi od veličine sile koja je korištena pri toj radnji, znači jačine vašeg udarca, a sa druge strane, zavisi od kakvoće površine zemlje. Koliko je ta površina zemlje tvrđa i ravnija, reakcija je snažnija. Onda, stepen reakcije, sa jedne strane, zavisi od jačine vaše radnje, a sa druge strane, od čvrstine i glatkoće površine po kojoj se udara loptom.

Reakcija čovjekovog duha protiv grijeha, također, zavisi od dvije stvari: sa jedne strane, jačine radnje, znači, jačine grijeha, i jačine udaraca koje izvrše niski položaji vašeg duha na uzvišene položaje vašeg duha. Što čovjekov grijeh bude manji i manji, uzrokovat će slabiju reakciju u duhu, a što grijeh bude veći, uzrokovat će jaču reakciju. Stoga, kod ljudi koji imaju okrutna srca, i pored toga što imaju okrutno srce, ako njihov zločin bude veliki, vidimo da i njihov duh pokazuje reakciju. Vi vidite da američki pilot ide i baca bombu na Hirošimu. Poslije, kada se vraća i osvrće na posljedice svoje radnje, vidi da je zapalio cio grad. Starci, mladi, žene i muškarci, mali i veliki, gore u paklu koji je on izazvao. Istog trenutka, budi se njegova savjest, pokreće se i grdi ga, iako za ovaj posao biraju oni koji imaju okrutno srce. Kada se on vraća se u svoju zemlju, toplo ga dočekuju, stavljaju lovorov vijenac oko njegovog vrata, dobiva viši čin, daju mu povišicu, njegovu sliku stavljaju u novine, podstiču ga… Ali, izdaja je bila toliko velika, grijeh je bio toliko veliki da je probudio njegovu savjest, savjest čovjeka ovako tvrdoga srca. Znači, udarac na duh je toliko jak da u ovakvoj mentalnoj sferi jedan čovjek sa tvrdim srcem ipak reaguje. Ovaj čovjek, i kada sjedi u gostima, smije se, priča: “Ovako sam radio, onako sam radio…”, ali, kada je sam sa sobom, kada leži u krevetu, vidi odjednom taj prizor: “O, Bože! To sam bio ja koji je učinio ovakav zločin! O, Bože! Kakav veliki zločin sam izvršio”! Na kraju ovaj čovjek poludi i završi u ludnici. Zašto? Zato što je zločin bio veoma veliki.

Rekli smo da je drugi faktor reakcije čovjekovog duha vezan za to da površina koja dobija udarac bude ravna i ima čvrstinu, znači da ta ljudska svijest, suština i vjerovanje tog čovjeka budu jaki. U ovom slučaju, čak i ako udarac bude slab, reakcija će biti relativno snažna. Stoga, vi vidite da su mali grijesi, pa čak i radnje koje su mekruh i ne računaju se u grijehe u suštini, od strane ljudi sa vjerovanjem, ljudi koji imaju čvrst duh, te duhovnog meleka, i to vjerovanja i ta duhovna svjest su im čvrsti, osuđeni, i izazivaju reakciju. Radnja koju vi i ja izvršimo stotinu puta i ništa ne osjetimo zbog toga, ako bi je učinili čestiti ljudi, uznemirila bi se njihova duša. Zato oni često čine tevbu i pokajanje. Jedan veoma veliki čovjek u smislu duhovnosti, čije sam ja ime spomenuo prošle godine, također, u mubarak mjesecu Ramazanu, bio je moj veliki profesor, rahmetli hadži Mirza Ali Širazi Isfahani. Jedan je od najvećih komentatora koje sam video u svom životu. Jedne noći, on je bio moj gost u Komu i po običaju, bili smo pozvani od strane jednog alima iz Koma. Neki ljubitelji poezije i književnosti su, također, bili tamo. Te noći sam shvatio koliko je ovaj čovjek ljubitelj književnosti i poezije i koliko poznaje arapsku i persijsku književnost. Ostali su recitovali neke pjesme, naravno, neke veoma obične pjesme, kao i pjesme od Sadija i Hafiza itd. I on je recitovao i tumačio da je neka pjesma bolja od drugih, ili da je neki kontekst bolje iskazan, i komentarisao je ono što je neko rekao. Recitovanje poezije, i to ovakve, nije grijeh, ali recitovanje pjesme po noći jeste mekruh (pokuđeno). Bog zna da kada smo izašli ovaj čovjek je bio veoma uznemiren. Rekao je: “Stalno odlučujem da u toku noći ne čitam pjesme, na kraju, ne mogu, nemam strpljenje i ne mogu sebe da spriječim.” Stalno se kajao, kao osoba koja je učinila veliki grijeh.

O, Bože, tražim spasa od Tebe! Ako bi mi pili vino, da li bi bili toliko uznemireni? Ovaj čovjek je zbog jedne mekruh radnje bio toliko uznemiren. Ovakvi ljudi, zbog toga što su miljenici Boga, imaju od strane Boga neku vrstu kazne, koje mi i vi nismo vrijedni. Ovaj čovjek je svake noći do dva sata prije izlaska sunca bio budan, bdjeo je, ja sam tada shvatio smisao bdijenja “Noć Božijih ljudi je dan koji osvjetljava svijet.“ Tada sam razumio. Tada sam razumio značenje ibadeta i pobožnosti. Tamo sam razumio značenje pokajanja, tamo razumio produhovljena stanja i privrženost Bogu. Kada se te noći ovaj čovjek probudio, bio je jutarnji ezan. Bog ga je kaznio. Čim se probudio, probudio je i nas i rekao: “Murteza, to je bio uticaj sinoćne pjesme!” Duh koji ima tako jako vjerovanje, kada dobije ovakav slab udarac, znači, ovakav mali napad od strane niskih položaja na uzvišene položaje, ti položaji pokazuju reakciju, uznemiravaju se, čak ukazuju na kaznu. Ne ostaju bez kazni, jer čovjek koji u noći recituje pjesme i dva sahata vremena troši na recitovanje pjesama, nije vrijedan da čini dva sahata molitve Uzvišenom Bogu.

Da vam kažem drugi primjer. Ako jedno veoma glatko ogledalo poslije čišćenja ostavite na jedno čisto mjesto koje vam se dopada, ostavite ga na jednom stolu, primjetit ćete poslije izvjesnog vremena da se na njemu skuplja prašina. Prije, vi niste osjetili ovu prašinu, ne vidite prašinu ni na stolu, ni na zidu. Što se zid više prlja, manje će pokazivati uticaj prljavštine i crnih mrlja. Dakle, ako bude crno i garavo, i ako dim fenjera stigne do njega, neće se javiti efekat. Uzvišeni Poslanik, s.a.v.a., nije sjedeo ni na jednom skupu, a da se nije dvadeset puta pokajao. Govorio je: “U srcu osjetim posljedice ljutnje i dnevno sedamdeset puta činim pokajanje za odstranjivanje ove ljutnje.“ Šta su te ljutnje? Te ljutnje su za mene ogledalo. Za nas je sjaj, za njega ljutnja. On, kada sa nama govori, mada to kaže za Boga, i vidi Boga u ogledalu naše suštine, ipak je po njemu to ljutnja.

Umma Salame i drugi su prenijeli da jedan do dva mjeseca prije smrti hazreti Muhammeda nigdje nije išao, i nije činio neku radnju, samo je govorio:

“Subhanallahi, ve estagfirullahi rabbi ve etubu ilejh.”

“Slava Bogu! O Bože, tražim oproštaj od Tebe. Kajem se Allahu.“

Ovo je bio novi zikr. Umma Salame kaže: “Pitala sam: O, Božiji Poslaniče! Zašto se toliko kaješ?” Rekao je: “Ovako mi je naređeno.” Poslije smo razumijeli da mu je objavljena posljednja sura.” Znači, sura Nasr. Ova sura je objavljena i plemeniti Poslanik je osjetio da je to objava za preseljenje. Znači, tvoje vrijeme je isteklo i moraš da ideš. Sura Nasr glasi:

Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu,i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze,

ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti,On je uvijek pokajanje primao.

Kakva je veza između tog uvoda i ovog epiloga? Zašto poslije pobjede i osvajanja i poslije ulaska ljudi u skupinama u Allahovu vjeru, treba hvaliti Allaha? To znači da je tvoja misija završena. Ovo je posljednja sura koja je objavljena Časnom Poslaniku s.a.v.a.

Ti si izvršio svoju dužnost, onda, hvali Allaha. Poslanik s.a.v.a. je osjetio da mu je došao kraj. To znači: poslije ovoga, misli na sebe. Tako je bilo, on je odmah hvalio Allaha i tražio oprost.
Ali, mi nesretnici, naša srca su ista kao taj garavi zid. Stalno grijeh za grijehom i naš duh ne pokazuje nikakvu reakciju. Ne znam gdje su i koliko sputani ovi meleci našeg duha, kakvim okovima su nam zavezane ruke i noge, pa da uopće ne mrdaju naša srca, da ih ne tresu. Prvo stajalište pokornosti je pokajanje. Ako ste primjetili pokret u vašem duhu, ako ste primjetili žaljenje, ako ste osjetili kajanje, ako ste svoju prošlost vidjeli crnom, ako ste osjetili da je put kojim ste do sada išli bio pogrešan, nizbrdo, i ako ste sebi rekli: “Moram da se vratim i da idem uzbrdo, prema Bogu,” vi ste stigli u prvi dom pokornosti i ibadeta i učinili ste prvi pokret i možete odavde da počnete. Inače, nema drugog izbora.

Jedna osoba je došla kod hazreti Alije i rekla: “O Zapovjedniče vjernih, dajte mi savjet.” Imam Ali ga je puno savjetovao. Ovdje ću reći dvije prve rečenice koje će nam za sada biti dovoljne. Rekao je: “Nemoj da budeš od onih koji vjeruju u Sudnji dan, ali hoće da stignu do njega bez dijela.”

Druga rečenica: “O čovječe. Nemoj da budeš od onih kojima je u potrebno pokajanje cijelim bićem, ali uvijek kažu: “Nije mi još kasno. Ima vremena.”

O brate! Ako Imam Ali dođe i primi mene i tebe, i mi ga upitamo da nas posavjetuje, ovako će nam reći. Dokle ćemo više da govorimo da nije kasno i da ima još vremena? Dok smo mlađi kažemo: “O, brate! Za mladog čovjeka nije vrijeme za pokajanje. Čudno je da neki stari ljudi, kada vide jednog mladog čovjeka koji obraća pažnju na ibadet i svoj grijeh i u stanju je kajanja, kažu: “O mladiću! Ti si još uvijek mlad. Nemoj još da izgovaraš riječi kajanja.” Baš tada, u mladosti, jeste najbolje vrijeme. Grana dok je mlada ima više mogućnosti da se ispravi, kako postaje veća, biće tvrđa, i imat će manje mogućnosti. Pored toga, ko je ovom mladom čovjeku obećao da će ostariti, da će biti čovjek srednjih godina, a poslije star? Dok smo mlađi, kažemo da smo mladi, kada uđemo u srednje godine kažemo da tada još imamo dosta vremena, starost je vrijeme za pokajanje. Kada ostarimo i ne budemo imali snage, i izgubimo svu moć, onda činimo pokajanje, a ne znamo da smo pogriješili. Baš tada ga nećemo činiti. Onda više nećemo imati snagu za pokajanje, toliko smo se savili ispod tereta grijeha da naše srce više nije spremno za pokajanje. Srce jednog mladog čovjeka je spremnije za pokajanje od srca jednog starca.

Mevlana lijepo kaže:

“Korijen od trna je jak, i u usponu,

sijač trna je slab, i u propadanju.”

On daje primjer u kojem kaže: Jedna osoba je posijala trnje na put kojim prolaze ljudi. Ovo trnje je poraslo. Rekli su mu: “Gospodine, dođi da skloniš ovaj trn.” Rekao je: “Još je rano. To je samo jedna bodljika. Lako je nju ukloniti.”

Nakon nekog vremena ponovo su mu rekli, i ponovo je odgovorio da neće biti kasno: “Uskoro ćemo skinuti, iduće godine ćemo to uraditi!”

Sljedeće godine trnje je poraslo, ali šta je sa sijačem trna? Stariji je. Rekli su mu: “Dođi da ih makneš.”

Rekao je: “Kasnije ću.”

Svake godine je njegovo trnje raslo više i više, stablo bivalo deblje, trnovi su bili oštnji, bilo je više opasnosti, a sijač trnja je bivao sve stariji i opadala je njegova snaga.

Pjesnik ovdje hoće da kaže da će ovi zli duhovi, pokvarenost u tvojoj biti napredovati svakog dana kao taj trn, sve više i više će se ukorijeniti. Njihovo stablo će biti deblje, trnovi će biti oštriji i biće opasniji, ali ćeš ti iz dana u dan biti stariji, slabićeš i smanjivaće se te svijete sile u tebi. Kada si mlad, ti si jedan moćan čovjek koji može da obori jedno stablo, i to vrlo brzo, i takođe, da iskopa njegov korijen i baci ga. Kada ostariš, ti si slab čovjek, a hoćeš svojim rukama da oboriš jedno drvo. Koliko god da pokušavaš, ne možeš. Kunem se Bogom da je i jedan dan, jedan dan, da je jedan sat, jedan sat. Ako odložimo jednu noć, griješimo. Nemojte reći: “Sutra uveče ću, ili ću dvadeset i treće noći mjeseca Ramazana, za Lejletul Kadr kada je najbolje za pokajanje.”

Ne! Večeras je bolje nego sutra uveče. Ovaj čas je bolji nego jedan sahat kasnije, svaki sadašnji trenutak je bolji od trenutka koji slijedi. Ibadet bez pokajanja nije prihvaćen. Čovjek prvo mora da se pokaje. Pjesnik kaže: “Prvo se operi, pa onda u vrt raja.”

Čovjek prvo mora da se opere, poslije da uđe na to čisto mjesto. Dok ne učinimo pokajanje, zašto činimo ibadet? Ne pokajemo se, a postimo. Ne kajemo se, a klanjamo! Ne kajemo se, a idemo na hadždž i učimo Kur'an, činimo zikr i učestvujemo na džuma namazu. Kunem se Bogom, ako vi činite tevbu da se očistite, i poslije, cio dan i noć u stanju pokajanja obavljate namaz, taj dan vas unapređuje za deset godina i približava Bogu. Mi smo skrenuli s puta.
Jedna osoba je otišla kod Zapovjednika vjernih, Imama Alija i učinila pokajanje. I taj je, kao i mi, mislio da se pokajanje ogleda kroz to da izgovori ovu rečenicu: “O Bože! Tražim od Tebe oproštaj i Tebi se pokoravam.” A mislio je i ako tu rečenicu malo više naglasi, to je još bolje. Imam Ali je shvatio koliko je ovaj jadnik zalutao. Veoma rijetko se dešavalo da on bude strog i da govori oštro, ali je ovde strogo rekao: “Ne bio u majke! Znaš li ti šta je traženje oprosta Božijeg? Traženje oprosta Božijeg je stupanj za položaje visoke!”

Traženje oprosta je jedno sveto i pokajničko stanje. Ono se dešava u jednoj svetoj atmosferi. Kada se vi stvarno pokajete, naći ćete se okruženim jednom produhovljenom atmosferom, osjećat ćete da Božija milost i naklonost obuzimaju vaš duh, da se oko vas skupila grupa meleka, bićete očišćeni, jer čovjek u stanju pokajanja napušta nadmenost, kori sebe i obraća pažnju na svoje grijehe.