Osam godina nakon saudijsko-emiratske okupacije Bahreina
Osam godina nakon saudijsko-emiratske okupacije Bahreina
Seid Eš-Šehabi
Prije osam godina, u ovo doba, Saudijska Arabija je odlučila da pošalje svoje trupe u Bahrein, iako su njeni zvaničnici znali da ta odluka može imati štetan uticaj na odnose sa zapadnim prijateljima, posebno sa Amerikom i Britanijom. Istovremeno, znali su da bi dopuštanje bilo kakvih promjena u unutrašnjoj situaciji zemlje svakog člana Vijeća za saradnju Perzijskog zaljeva moglo imati velike regionalne implikacije. Tada je situacija u arapskim zemljama varirala između demokratskih promjena ili povratka još lošijim uslovima nego li prije arapskog proljeća. Uprkos kontroverzama koje su mnogi izlagali o ovim revolucijama, i ukazivanjima od strane nekih na umiješanost stranih ruku u tim revolucijama, ipak činjenice pokazuju da je ono što se desilo bila prirodna reakcija na decenije diktature, učmalosti i zaostalosti.
Arapske revolucije nisu uspjele ostvariti namjeravanu demokratsku promjenu, zbog čega su naišle na kritike, od kojih su neke prirodne, a neke su vođene medijskim imperijama antirevolucionarnih snaga. U svakom slučaju, šutnja spram onoga što se desilo u prvim satima 14. marta 2011. godine, dovela je saudijsko-emiratsku koaliciju do zaključka da ona odražava nedostatak obavještenosti i volje u velikom dijelu arapske nacije, i to je bila prilika da se u arapskom regionu započne novo razdoblje u kojem su narodi marginalizirani a da lidersku poziciju arapskog svijeta preuzmu snage koje na raspolaganju imaju ogromne prihode od nafte.
Ove snage su intervenisale i izvršile agresiju zbog nedostatka međunarodnog stava koji bi ih odvratio od toga a to je omogućilo cionistima da stupe u politički svijet arapskih država pridruživanjem toj koaliciji.
Međunarodna šutnja omogućila je koaliciji da se suprotstavi promjenama koje su simbolizirale revolucije Arapskog proljeća. U početku, tuniška revolucija je poražena ograničavanjem promjena na smjenjivanje predsjednika zemlje, Zejnu-l-Abidina bin Alija, a onda je stigao red na egipatsku revoluciju koja se suočila sa sličnom sudbinom i samo je Hosni Mubarak smijenjen.
Nakon toga, jemenska revolucija je poražena onim što je poznato kao “Inicijativa zaljevskih zemalja,” i dolaskom Abdurabeh Mansur Hadija na čelo države umjesto Ali Abdullah Saleha.
Sirijska revolucija je također u komplikovanim okolnostima odvedena u nasilje, i to je bilo dovoljno za njeno uništenje. Na taj način, umjesto formiranja pravog arapskog proljeća u kojem bi procvjetali pupoljci slobode, revolucije su preusmjerene kako bi se pomoglo jačanju saudijsko-emiratske koalicije da postane glavni donositelj odluka na Bliskom istoku.
Sada se postavlja pitanje da li je borba za promjenu u regionu u korist kontrarevolucionarnih snaga došla do svoga kraja? Na prvom mjestu stiče se dojam da je Saudijsko-emiratska koalicija uspjela odigrati ulogu nekoliko puta veću od veličine ove dvije zemlje, članice koalicije. Međutim, da li su promjene, do kojih je došlo postojane?
Šutnja koja je pratila intervencije Saudijske Arabije i UAE u Bahreinu se i dalje nastavlja, ali istovremeno, posljedice ove intervencije, kao i široko učešće u jemenskom ratu, postale su negativan faktor za Saudijsku Arabiju vršeći na princa Muhameda bin Selmana veliki pritisak.
Svjetski protest zbog povećanja žrtava agresije na Jemen i nevjerovatnog širenja bolesti u ovoj zemlji te njenog dovođenja do ruba gladi, prošle je godine proširen na izražen način i sve su glasniji zahtjevi da se zaustavi rat, pogotovo nakon što propala koalicija nije postigla pobjedu.
Ubistvo saudijskog novinara Džemala Hašokćija i hapšenja aktivistkinja u Saudijskoj Arabiji koje su se borile za prava žena da upravljaju vozilima i za ljudska prava pojačale su proteste protiv saudijskih zvaničnika i doveli su do kritike saudijske vlade u Vijeću za ljudska prava UN-a, a zvaničnici UAE, suočeni su sa žestokim kritikama zbog gušenja protivnika i aktivista u svojoj zemlji.
