Samopokazivanje i licemjerje
Samopokazivanje i licemjerje
Svi oni dobri poslovi koji u pozadini nisu ukorijenjeni u vjerovanju već su utemeljeni na samopokazivanju ili udovoljavanju društvenim običajima, nikada neće ostati postojanim i čvrstim, te ako se suoče sa najmanjim sputavajućim činiocem, oni će biti napušteni.
Dobročinstvo ljudima i pripomaganje unesrećenim također spadaju u dobra djela. Onaj čovjek koji ovu svetu božansku dužnost bude činio u ime Boga i na osnovama vjerovanja – on će svugdje djelovati bez prigovaranja, s krajnjom iskrenošću i namjerom da zadobije Božije zadovoljstvo, bez osvrtanja na to šta misle ljudi. Ali onom čovjeku čiji poticaj za djelovanje nije utemeljen na vjerovanju jedini poticaj za ovo jesu uvjeti u okruženju, potom motiv samopokazivanja među ljudima i prikazivanje u medijima. No, čim takav čovjek izgubi polje pokazivanja, ili ga nestane u medijima, on napušta dobročinstvo.
Neki nevjernici, koji su prirodno moralni, kažu: “Budući da je temeljna teškoća pokoravanje moralnim zakonima, ako uspijemo ova moralna načela pretočiti u djelovanje, ne treba nam više vjera.” Međutim, ovakvo gledište pokazatelj je neupućenosti u psihologiju, zato što čovjek uvijek sumnja u vjerodostojnost zakona čije izvorište ne poznaje. Pored toga, ovakvo gledište zapravo je dokaz nepoznavanja osnove teškoće. Jer ovdje je cilj da se čovjek upotpuni i usavrši iznutra, e da bi mogao moralno misliti. Nije cilj čovjeka primorati da moralno djeluje, jer uvijek kada ponašanje svake osobe ne bude predstavljalo duboko unutrašnje usavršavanje, i njeno djelovanje će biti jedna vrsta privremenih, konvencionalnih i vještačkih ograničenja, koja će prvim izgovorom nestati. Ako se, dakle, etička pravila budu proizvoljno nametala, pa koliko god da budu i djelatno korisna, nikada se neće uspješno boriti protiv životinjskih nagona.[1]
Neki autori smatraju da su iznad toga da bi se pokoravali vjerskim moralnim načelima i propisima, jer smatraju da ne zavise od njih i ne vjeruju u njihovu neograničenu vrijednost. Uticaj ovakvih osoba i njihova pisanja mogu biti destruktivni, ali oni uglavnom toga nisu ni svjesni. Oni ponekada svoje misli temelje na djelima uglednih filozofskih imena koja su površno iščitavali, ili na mišljenjima znalaca koje uopće nisu čitali. Oni tako Voltairea i Darwina smatraju ljudima koji nisu vjerovali u Boga, iako znamo da to nije istina. Za dokaz ovih tvrdnji navodimo nekoliko redaka koji odražavaju Voltaireove filozofske nazore:
“Koji zaključak slijedi iz onoga što je kazano? Čovjek koji ne vjeruje u Boga opasna je životinja!
Neki poznavaoci geometrije, nefilozofi, ne vjeruju u konačne uzroke, ali pravi filozofi vjeruju u njih, i kao što je to poznati autor napisao: ‘Knjiga molitvi djecu upućuje ka postojanju Boga, kao što je i Newton Boga potvrdio učenima.’
Nevjerovanje u Boga je nedostatak manjeg broja učenjaka, a praznovjerja su nedostaci maloumnih.”[2]
[1] Sarnevešte bešer, str. 216.
[2] Sarnevešte bešer, str. 156.
