Ali u Bici na Hendeku
Ali, a.s., s Poslanikom, s.a.v.a., u bitkama
Ali, a.s., u Bici na Hendeku
Neuspjeh u istrebljivanju muslimana postala je realnost koja se ukazala pred Kurejšijama. Međutim, paganstvo, inat i upornost u nevjerovanju tjeraju ih na novi pokušaj da ratnim putem nanesu muslimanima udarac. Ovaj put mušrici sklapaju ugovor s drugim neznabožačkim plemenima i Jevrejima, tako da uspijevaju iskupiti 10.000 ljudi koje predvodi Ebu Sufjan.[1]
Srdžba i mržnja idolopoklonika dostigla je svoj vrhunac kada su naišli na odbrambeni model i ratnu taktiku koju je Poslanik, s.a.v.a., preduzeo nakon savjetovanja s ashabima i prijedlog za kopanje kanala koji je iznio Selman Farisi. Međutim, uzbuđenje, oduševljenje i sujeta zbog brojnosti i opreme pojavili su se među ljudima okupljenim u namjeri da unište muslimane i potpuno izbrišu islam.
Nekolicina konjanika uspjela je preći kanal na najužem mjestu, našavši se na istoj strani gdje su bili muslimani, što je dodatno unijelo strah u muslimanske redove. Tada su Ali ibn Ebu Talib i nekoliko muslimana otišli do mjesta kroz koja su se probijali svojim konjima.
Amr ibn Abduvedd je krenuo izazivati muslimane na dvoboj, ali su muslimani ostali nijemi na njegove povike, kao da su im ptice posjedale na glavu, i svi su se zamislili, našavši se u muci zbog ovog ratnika.
Tada Poslanik upita: “Hoće li se iko boriti s njim?” Ali, a.s., mu priđe i reče: “Ja sam taj, o Allahov Poslaniče.” Poslanik mu reče da sjedne. Još dva puta Amr je izazivao na dvoboj, ali osim Alija, niko se nije odazvao, i svaki put Poslanik je Aliju rekao da sjedne.[2]
Nakon toga Poslanik konačno dozvoli Aliju da krene, nakon što mu dade svoju amamu, dodijeli mu svoju sablju i ogrnu ga svojim pancirom. Potom podiže ruke k nebu i reče:
اللَّهُمَّ إِنَّكَ أَخَذْتَ مِنِّي عُبَيْدَةَ يَوْمَ بَدْرٍ وَحَمْزَةَ بْنَ يَوْمَ أُحُدٍ وَهَذَا عَلِيُّ أَخِي وَابْنُ عَمِّي فَلا تَذَرْنِي فَرْدًا وَأَنْتَ خَيْرُ الْوارِثِينَ.
“Bože, uzeo si Ubejdea na dan Bedra, Hamzu na dan Uhuda, a ovo je Ali, moj brat i amidžić, pa ne ostavi me samoga, a Ti si najbolji baštinik.”[3]
Ali, a.s., iziđe na mejdan i tada Poslanik reče:
بَرَزَ الْإِيمَانُ كُلُّهُ إِلَى الشِّرْكِ كُلِّهِ.
“Izašao je potpuni iman nasuprot potpunog idolopoklonstva.”[4]
Ali, a.s., sa sigurnošću koja mu Božijom pomoći ispuni srce krenu na Amra. Amr se iznenadnim pojavljivanjem Alija zbuni. Imam Ali, a.s., mu se obrati: “O Amre, u doba džahilijjeta si govorio: ‘Ko god od mene bude tražio tri stvari, ja ću ih prihvatiti, ili bar jednu od njih.’” Amr ovo potvrdi, pa Ali, a.s., nastavi: “Ja te pozivam da posvjedočiš da nema božanstva osim Allaha i da je Muhammed Božiji Poslanik te da se pokoriš Gospodaru svjetova.” Amr mu na to odgovori: “Prođi se toga”, ali je Ali, a.s., bio uporan: “Prihvatiš li, to je za tvoje dobro.” (Tražeći drugu stvar od Amra) Ali mu reče: “Vrati se odakle si došao”, ali mu Amr uzvrati: “Kurejšijske žene neće imati prilike da o tome ikada pričaju.”Ali mu onda (predlažući treću stvar) reče: “Siđi i bori se sa mnom.” Čuvši to, Amr se naljuti, skoči s konja, odsiječe mu noge, okrenu se prema Aliju i započe borbu. Uputio je Aliju udarac koji je on blokirao svojim štitom, ali od siline udarca štit se raspolovi i sablja mu udari u glavu. Zatim ga Ali, a.s., udari po ramenu i on pade na zemlju te se nađe u lokvi svoje krvi. Imam Ali uzviknu tekbir, a muslimani mu se u tome pridružiše.
Kada su vidjeli šta se zbilo s Amrom, njegovi prijatelji pobjegoše uplašeni tim prizorom, a Ali, a.s., pođe za njima. Nevfel ibn Abdullah upade u kanal, a Ali se spusti za njim i ubi ga.[5]
Okršaj koji su suparničke strane gledale bio je do krajnjih granica začuđujući i iznenađujući, jer niko nije vjerovao da se neko može usuditi izići u borbu s Amrom ibn Abduveddom. Na to ih obuze strah i niko se ne usudi ponoviti ovaj potez, pa su neko vrijeme samo držali pozicije oko Medine, sve dok Allah nije dozvolio njihov poraz, kada je Poslanik upotrijebio novi metod ratovanja.
Ali, a.s., se sljedećim stvarima odlikovao u odnosu na sve druge koji su bili na Hendeku:
- Prijedlogom da se čuva uski prolaz kojim su prešli Amr i njegovi saborci, što ukazuje na odlučnost i neustrašivost pri suočavanju s iznenadnim situacijama na ratnom poprištu.
- Borbom s Amrom i njegovim smaknućem. Muslimani su bili u velikoj dilemi da li da se bore protiv njega pa mu niko nije izišao na dvoboj. Poslanik, s.a.v.a., hvaleći Alijev postupak, kaže:
لَمُبَارَزَةُ عَلِيٍّ بْنِ أَبِي طَالِبٍ لِعَمْرِو بْنِ وَدٍّ يَوْمَ الْخَنْدَقِ أَفْضَلُ مِنْ عَمَلِ أُمَّتِي إِلَى يَوْمِ الْقِيَامَةِ.
“Borba Alija ibn Ebu Taliba protiv Amra ibn Abduvedda na dan Hendeka bolja je od svih djela moga ummeta do Sudnjeg dana.”[6]
- Visok nivo snage i hrabrosti, koja se u njemu očitovala kroz bitku, kada je kao pješak krenuo za poraženim konjanicima koji su prešli kanal s Amrom.
- Vrhunski moral koji ga je krasio u različitim situacijama i kroz koji se očitovala veličina Poslanika i poslaničke misije. Jedan od primjera je to što nije uzeo Amrov pancir, iako je to bio jedan od najcjenjenih među arapskim pancirima.
- Ubijanjem Amra i Nevfila i kretanjem za poraženim vojnicima vratio je muslimanima sigurnost nakon što su vidjeli kako dolazi veliki broj Kurejšija i njihovih saveznika. I to je, pored hladnog vjetra, dovelo do poraza mušrika i unijelo među njih strah od ponovnog ulaska u borbu.
- Visoki položaj koji je Ali, a.s., dostigao Poslanikovim svjedočenjem, kada je, dok se Ali, a.s., borio, rekao:
بَرَزَ الْإِيمَانُ كُلُّهُ إِلَى الشِّرْكِ كُلِّهِ.
“Izašao je potpuni iman nasuprot potpunog idolopoklonstva.”[7]
[1] Es-Siretu-l-halebijje, sv. 2, str. 631.
[2] Ibn Hišam, Es-Siretu En-nebewijje, sv. 3, str. 224; Tarihu-t-Taberi, sv. 3, str. 172; El-Kamilu fi-t-tarih, sv. 2, str. 180; Es-Siretu-l-halebijje, sv. 2, str. 318.
[3] Mewsu‘atu et-tarihi-l-islami, sv. 2, str. 491, iz Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 19, str. 61. Pogledati i: Hawarazmi, El-Menakib, str. 144; Es-Siretu-l-halebijje, sv. 2, str. 318.
[4] Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 19, str. 61; Jenabi‘u-l-meweddeh, glava 23, preneseno od Ibn Mes‘uda. Milani ga prenosi u Kadetuna, sv. 2, str. 108 od Demirija iz Hajatu-l-hajevan, sv. 1, str. 348, a od Fadla ibn Ruza Behanija prenosi da je predaja sahih i ne poriče je niko osim čovjeka koji je loš i slabog imana, ali ne može biti argument za imamet.
[5] Tarihu medineti Dimešk, sv. 1, str. 150; Pogledati: Mewsu‘atu et-tarihi-l-islami, sv. 2, str. 495.
[6] El-Mustedrek ‘ala-s-sahihajn, sv. 3, str. 32, preneseno s margina Tarihu Dimešk, sv. 1, str. 155; Feraidu-s-semtajn, sv. 1, str. 255, hadis 197.
[7] Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 19, str. 61.