Hendek ili bitka protiv saveznika
- Hendek ili bitka protiv saveznika
Bilo je pred kraj pete godine po hidžri. Do tada su svi događaji i vojni pokreti muslimana bili usmjereni prema odbrani postojanja nove države i ostvarivanju sigurnosti u Medini i oko nje. Ovi događaji su proizveli mnoštvo neprijatelja islama i islamske države. Jevreji su pokušali iskoristiti ovo mnoštvo neprijatelja ujedinjavajući i finansirajući ih te izazivajući neprijateljske porive kod svih strana kako bi mogli iskorijeniti islamski entitet na Arapskom poluotoku. Zato su kod mnogobožaca koji su se raspitivali o prednosti vjere islama nad mnogoboštvom raširili priču da je višeboštvo bolje od islama[1] i na taj način su uspjeli okupiti različita plemena mnogobožaca, pokrenuti ih i uputiti prema Medini, glavnom gradu islamske države. Ova vijest brzo je stigla do Božijeg Poslanika, koji je, kao budni vođa, svjestan svih političkih kretanja, precizno pratio sva dešavanja preko svojih povjerljivih ljudi.
Božiji Poslanik, s.a.v.a., se onda posavjetovao s ashabima o pronalaženju rješenja i došli su na ideju da se iskopa opkop koji će zaštititi otvorenu stranu Medine.[2] Poslanik, s.a.v.a., je i sam učestvovao u kopanju opkopa, nakon što je podijelio poslove, i bodrio na rad riječima:
لَا عَيْشَ إِلَّا عَيْشَ الْآخِرَةِ اللَّهُمَّ ارْحَمِ الْأَنْصَارَ وَالْمُهَاجِرَة.
“Istinski život je samo ahiretski život. Bože, smiluj se ensarijama i muhadžirima.”[3]
Uprkos ambicioznosti i odlučnosti koju su pokazali iskreni muslimani, dvoličnjaci i izdajnici također su pokušavali odigrati svoju ulogu.[4] Snage mušričkih saveznika, koje je sačinjavalo preko deset hiljada boraca, opkolile su Medinu, ali se ispred njih ispriječio opkop (hendek) i ostali su zaprepašteni vidjevši odbrambenu metodu za koju do tada nisu znali. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je izašao s oko tri hiljade boraca i zadržao se u podnožju planine Sele’ te odredio obaveze i dužnosti u novonastaloj situaciji.[5]
Saveznici, nemoćni da upadnu u Medinu, mjesec dana su je držali opkoljenom, a muslimani su u svoju korist zabilježili sjajne događaje.[6] Jedinstveni junak u tim događajima bio je Ali ibn Ebu Talib, a.s., kada je izašao u boj protiv jednog od najvećih arapskih junaka Amra ibn Abdivedda, nakon što su se svi muslimani povukli izbjegavajući suočavanje s njim i borbu protiv njega. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je krunisao Alijev junački stav riječima:
بَرَزَ الْإِيمَانُ كُلُّهُ إِلَى الشِّرْكِ كُلِّه.
“Istupila je cijela vjera naspram cijelog nevjerstva.”[7]
Mnogobošci su pokušali dobiti pomoć od Jevreja Beni Kurejza, uprkos ugovoru koji su ovi potpisali s Poslanikom, s.a.v.a., da neće ulaziti u rat protiv muslimana. Božiji Poslanik, s.a.v.a., se uvjerio da su Jevreji odlučili da uzmu učešće u ratu i da otvore front iznutra protiv muslimana, pa je kod njih poslao Sa'da ibn Muaza i Sa'da ibn Ubadu, a oni su se vratili s potvrdom o istinitosti vijesti. Poslanik, s.a.v.a., je tada izgovorio tekbir, nagovještavajući pobjedu:
الله أَكبَرُ، أبشِرُوا، يَا مَعشرَ المُسْلِمينَ، بِالْفَتْحِ. “Allah je najveći! Muslimani, radujte se pobjedi!”[8]
[1] Kako je to spomenuto u časnom ajetu 51 u suri En-Nisa’.
[2] Hendek (opkop): kada se Božiji Poslanik, s.a.v.a., posavjetovao sa svojim ashabima o načinu odbrane Medine, Selman El-Farisi, velikan ashaba, predložio je kopanje opkopa koji će spriječiti prilazak neprijatelja. Ovaj prijedlog se dopao Božijem Poslaniku, s.a.v.a., i odlučio je da ga realizuje.
[3] El-Megazi,sv. 1, str. 445-453; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 4, str. 109-110; Subulu-l-huda ve-r-rešad, sv. 4, str. 364-366.
[4] Objavljeni su časni ajeti koji su razotkrili obeshrabrujuće ponašanje nekih ljudi i podržali napore pod vođstvom Allahovog Poslanika, s.a.v.a. Pogledati ajete 12-20 sure El-Ahzab.
[5] El-Megazi,sv. 1, str. 444-445; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 4, str. 117.
[6] Biharu-l-envar, sv. 20, str. 202; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 4, str. 120; Subulu-l-huda ve-r-rešad, sv. 4, str. 377.
[7] Kenzu-l-fevaid, str. 137; Et-Teraif, str. 35; Biharu-l-envar, sv. 20, str. 215; Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 13, str. 261 i sv. 19, str. 61.
[8] El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 4, str. 119; Subulu-l-huda ve-r-rešad, sv. 4, str. 374.
