Biografija ajetullaha Misbaha Jazdija

Biografija ajetullaha Misbaha Jazdija

Profesor ajetullah Muhammed Teki Misbah Jazdi, rođen je 31.01.1935. godine, ili 25. ševala, 1353. g. po H., u okrilju posve milostive i veoma religiozne porodice u Jazdu.

Život profesorovih roditelja u kući koju je njegova mati naslijedila je bio veoma težak. Majka je uz pomoć tetki plela čarape kod kuće,  da bi ih otac mogao prodavati u radnji kako bi zaradio za život. Bio je to veoma slabo plaćen posao, dotle da je otac morao redovno pozajmljivati novac kako bi posao mogao da se nekako odvija.

Profesor o tim danima govori:

“Sjećam se najbolje hrane koju smo voljeli a jeli smo je jedanput sedmično, to bi bilo kada bih se sa bratom vraćao iz škole, kupili bismo kajmaka za 2.10 rijala, a majka bi to pomiješala sa zaslađenom vodom, i to bi nam bila najbolja večera krajem sedmice.”

Uprkos svim nedaćama, ova veoma religiozna porodica bili su od zaljubljenika Elhi bejta, a.s., u tim vremenima teške presije od stran Reza Hana, kada je organiziranje skupova žalosti bilo strogo zabranjeno, noćim muharema bi u podrumu svoje kuće organizirali skupove tevessula i žalosti, uoči petka dovu Kumejl, i spomen predaja, a svakog petka ujutru učila bi se dova Nudbe, dotle da mu je otac dovu Nudbe znao napamet, i tako je i učio.

Upravo ova naklonost i ljubav prema vjeri i bezgriješni i čistim Ehli bejtom bio je uzrod da njihov prvi sin dobije ime Muhammed Teki.

Prije rođenja Muhammeda Tekija, majka je usnila da je na svijet donijela Kur’an. Zabrinuto je svoj san ispričala tumaču snova sejjidu Muhammed Ridi Imamije, jednom od alima grada Jazda. Sejjid joj je rekao: Dijete koje će se roditi bit će muško, i primi muštuluk da će biti učenjak i zaštitnik Kur’ana.

Iako je san bio zaboravljen, ali podsvjesno je bio uzrok velike ljubavi roditelja a posebno majke prema Muhammedu Tekiju i njegovoj budućnosti.

U školi

Svoje djetinjstvo Muhammed Teki provedeno je u okrilju čiste porodice sa vrijednim dragocjenostima čistog vjerskog odgoja. Da bi sticao znanja odlazi u osnovnu školu. Toliko je volio znanje da je svaku godinu završavao kao najbolji učenik i upravo to je razlog da bude omiljen direktoru u učiteljima škole, oni su ga bodrili da nastavi tako učiti i da postane jedan od izumitelja i bude istaknuti istraživač i naučnik u domovini.

No Muhammed Teki je imao drugačiju želju. Razmišljao je samo o sticanju vjerskih znanja i božanskih spoznaja, tako da je u pismenoj vježbi u četvrtom razredu napisao da želi ići u Nedžef i učiti vjerska znanja. Taj pismeni rad je iznenadio i učenike i učitelje; jer u razredu svi su htjeli postati piloti, kapetani, ministri, advokati… a najbolji učenik ima takvu želju za svoju budućnost!

To čuđenje nije bilo bez osnove u to vrijeme, to je bio poerido kada društvo uopšte nije bilo zainteresirano za vjerska znanja. Pored toga na vjerskog učenjaka su gledali sa podozrenjem i bili su prezreni u društvu, a Reza hanov propagandni aparat je radio na tome da ljudi budu sve više pesimistični prema sveštenstvu. Naravno bilo je starih ljudi koji su tradicionalno imali interes za vjeru, ali za mladi naraštaj tog vremena, ostalo je samo ime islam i ništa drugo. Većina vjerski obrazovanih ljudi skidalo je svoju vjersku odoru ili silom ili svojom voljom  i bavili se drugim poslovima, a vjerski učenjaci živjeli su siromašnim životom, zato je ljudima bilo mnogo teško da shvate i zamisle šta on to želi. Dakle u takvim okolnostima ukoliko neko kaže da želi postati vjerski učenjak, to je bilo pravo čudo.

Pored roditeljskog odgoja i podučavanja, ono što je Muhamed Tekija privuklo na ovu stranu jesu duhovna privlačnost šejha Ahmeda Ahundija. Šejh Ahmed, je bio predan i revni teolog u Nedžefu. Povremeno bi dolazio u Jazd da vidi stanje jednog vakufa čiji je zaduženik bio, i tada bi gostovao u njihovoj kući, a bio je i amidžić njegove nane. Njegova duhovna i ibadetska stanja bila su krasna i prefinjena. Šejh bi u po noći ustajao uzimao abdest, zatim bi s malim fenjerom u ruci odlazio do džamije i a kući se vraćao prije svitanja. Gledajući ta stanja ostavilo je duboki trag na duh Muhammeda Tekija, a taj utjecaj je postao još jači kada mu je šejh rekao: “Dijete koje ovako lijepo obavlja namaz i ovako lijepo uči u školi, kako je lijepo da ono postane učenik vjerskih znanja i da postane vjerski alim.” Tako se njegova ljubav za sticanje vjerskih znanja i spozanaja ukorjenila u njegovoj duši, i nakon toga nije imao druge težnje i želje osim da ide u Nedžef i proučava vjerska znanja.

Početak studiranja vjerskih studija

Muhammed Teki, kao tinejdžer školske 1945-46 završava osnovni nivo. Čekanje je bilo završeno i fasciniranost učenjem vjerskih nauka je bio povod da umjesto da ide na školski raspust, odmah od početka ljeta ulazi u houzu u Jazdu. Muhamed Teki je boravio u jednoj od soba medrese Šefi’ijje na trgu Han, i ne obraćajući pažnju na loše uvjete, i oronulost medrese i soba, kao i nedostatak profesora i neredovnog nastavnog programa, tako se posvetio učenju i raspravama da je zahvaljujući iznvanrednoj ozbiljianost i naporu za četiri godine uspio savladati cjelokupnu uvodnu nastavu, i srednji nivo sve do Resaila i Mekasiba. Put koji je on prešao za četiri godine, obično zahtjeva osam godina rada.

Naravno, on za svoj napredak smatra zaslužnim brigu i napore svojih profesora, posebno rahmetli hadž šejha Muhamed Alija Nahavija, jer je on posvetio mnogo vremana podučavajući ga dajući mu privatne časove, i koliko god je on bio spreman profesor nije uskraćivao sa svoje strane. Umjesto rasprave, on bi mu pripremao pitanja, ili bi tražio od njega da piše sažetke lekcija a zatim da te sažetke prevodi na arapski jezik, a zatim bi te uratke uzimao i ispravljao ih.

Ostali profesori kod kojih je u tom periodu učio su: rahmetli hadži Muhamed Ali Nahavi koji je boravio upravo u medresi Šefi’iji, veliki dio onog što je naučio bilo je od Nahavija. Rahmetli šejh Abdu-l-Husejn Arab o adžam, predavao mu je Šarhe Nizam, rahmetli aga sejjid Ali Reza Muderisi – učenik age Zija Irakija, poučavao ga je jednom djelu Šerha Lum’e i Resaila, i na kraju hadži Mirza Muhamed Envari, pred kojim je učio dijelove zakona iz znanosti Usula.

Muhamed Teki, je pored svojih zvaničnih časova u medresi, zbog ljubavi prema znanju i istraživanjem pohađao i neke znanosti dana, poput fizike, hemije, fiziologije, francuskog jezika pred obrazovanim teologom po imenu Muhakkiki Rešti kojeg kasnije rahmetli ajetullah el-‘uzma Borudžerdi šalje u Njemačku.

Odlazak u Nedžef

Mladi student vjerskih nauka je bio posvećen obrazovanju s puno žara i entuzijazma, kada ponovo u goste dolazi šejh Ahmed Ahundi koji ga je prilikom prve posjete učinio zaljubljenikom za sticanjem znanja o Kur’anu i Ehli bejtu, a.s. Kada je šejh vidio toliku želju i interes kod njega bodrio ga je da svoje školovanje nastavi u Nedžefu, također je ohrabrio njegovu porodicu da krenu s njim kako bi mu bili podrška u tome.

Tako su roditelji koji su bili vezani sa svoje dijete odlučili prodati kuću i odseliti u Nedžef. Iako je prvobitni prijedlog Muhameda Tekija bio da mu dozvole da ide u Kom i da tamo pohađa Houzu, no, porodica je insistirala na odlasku u Nedžef odmah od počekta. U svaokm slučaju blizina harema Imama Alija, a.s., i veliki procvat Houze u Nedžefu bio je razlog tome da budu ozbiljniji u svojoj odluci i na kraju su otišli u Nedžef krajem 1952. godine.

Mladi student je trebao učiti i istraživati mirne glave, a njegovi roditelji nastaviti svoj prijašnji posao tkanja i pletenja. Ipak nakon šest mjeseci mučnog boravka, stanje se nije popravilo, i veliki napori roditelja da uspiju u poslu nisu urodili plodom, te su na kraju bili prisiljeni vratiti se u Iran. Muhammed Teki je insistirao da mu dozvole da jedno vrijeme ostane sam u Nedžefu i vrati im se kada se riješi njihova finansijska situacija, ali roditelji a posebno majka nisu bili zadovoljni s tim. Rahmetli šejh Muhamed Ali Sarabi i rahmetli sejjid Ali Fani (Allame Fani) dolaze u njihovu kuću, i insistiraju kod njegovog oca da dozvole sinu da ostane u Nedžefu. Jedan od njih je rekao: “Ukoliko svog sina sa ovolikim kapacitetom odvedet odavde i ne dozvolite mu da nastavi školovanje, Imam Mehdi, a.s., neće biti zadovoljan s vama.” No otac je rekao: “Ja to mogu podnijeti ali mati ne može, toliko je vezana za njega, da je u životnoj opasnosti ako se odvoji od njega.”

U svakom slučaju, Muhammedu Tekiju nije bilo suđeno da ostane u Nedžefu, i nakon skoro jedne godine studija, početkom ’54. godine, sa porodicom odlazi u Teheran, a pošto se još nisu bili sredili, a s druge strane akademska godina je već bila završena, Muhammed Teki ljeto provodi u Teheranu sa porodicom.

Ikao je boravak u Nedžefu bio kratak, ali ostavio je dosta uspomena. Toplina naučnog okruženja, diskusije, prisustvo velike uleme poput rahmetli Hakima, Šahrudija, sejjid Abdulhadija Širazija, Mirze age Estehbanatija koji su tada bili prvorazredni učenjaci i poput rahmetli Huija koji se nalazio na sljedećem stepenu, darivali su nedžefskoj Houzi poseban sjaj i grandioznost.

Od samog početka trudio se da uz poštovanje svim velikanima Houze, da ne ovisi ni o jednoj kući. Zbog toga, cijelo vrijeme koje je proveo u Nedžefu nije otišao ni u jednu kuću od mardže’a, osim za vrijeme jednog bajrama kada su on i njegov učitelj Fani, da bi čestitali bajram otišli na nekoliko minuta kod komšije rahmetli sejjida Džemala Gulpejganija. Isti metod nastavio je i u Komu, i pored želje i naklonosti koju je imao prema učenjacima i velikanima Houze, osim zarad časova ili učešća na skupovima žalosti za Ehli bejtom, a.s., koji su se održavali u kući rahmetli ajetullaha el-u’zme Borudžerdija nije odlazio u njihove kuće.

Odlazak u Kom

Porodica se vratila iz Nedžefa i trebalo je da jedno vrijeme borave u Teheranu. Međutim Muhammed Teki je odlučo da zarad nastave ide u Kom. Porodica se u početku protivila, jer još uvijek nisu našli smještaj, jer slabo zarađuju, ne možemo ti pomagati da bi mogao učiti, čak su tražili od neke učene rodbine da ga uvjere da ostane u Teheranu najmanje godinu dana kako bi zaradili i uštedili za nastavak studiranja. Ali on ništa od toga nije prihvatao. Jer bio je uvjeren da je učenje u Houzi za njega farz u kojem zadovoljstvo roditelja ne igra ulogu. Iako je na kraju kulturno i razumno uspio da ih uvjeri i učini ih zadovoljnim svojim izborom. Na taj način Muhammed Teki te godina ljeto provodi u Teheranu čekajući početak školske godine.

Mehdi, Muhammed Tekijev mlađi brat počeo je kao šegrt raditi u jednoj prodavnici aluminijumskog posuđa, pa je od svoje neznatne uštede koju je sačuvao tokom ljeta za svog brata kupio uljanu lampu, tanjir, šerpu, kašiku, metalni čajnik kako bi koliko toliko mogao ugodnije živjeti i učiti u Komu.

Naravno, Muhammed Teki također preko ljeta nije bio besposlen, pa je preko ljeta držao časova i uspio je uštedjeti 60 tumana. Za 40 je kupio deku, a za ostatak ostale troškove. Dvadesetak dana prije početka nastave on se upitio u Kom kako bi mogao naći sobu i pripremiti se.

Pronaći sobu nije bio nimalo lahak zadatak. Tih dana bile su dvije tri male medrese tu i tamo u Komu i dvije velike medrese nadomak harema. Jedna je bila medresa Fejzija a druga medresa Hudžetija. Mogućnost da u ovim dvjema medresama daju sobu bila je veća, ali jedan o uvjeta za ulazak u medresu Hudžetiju koja je bila tek izgrađena, jeste da student ima 20 godina, a Muhammed Teki je imao 19. Tako da mu je ostala samo medresa Fejzija. Bilo je teško naći čovjeka zaduženo za školu, trebalo je svakog dana satima čekati u blizini njegove kuće da ako iziđe vani da mu priđe i zamoli ga za sobu. A on ako je bio raspoložen, odgovor bi bio: “Pričekaj nekoliko dana možda nađemo praznu sobu.” I slično tome.

Tako su prošli mjesec dva a on nije uspio naći sobu. A to vrijeme bio bi gost po nekoliko dana jednom od svojih prijatelja i zemljaka, polahko je osjetio da su ga domaćini postali siti. S druge strane časovi su počeli a on je još uvijek “lutao” a opet na svom mjestu ušteđevina je bila potrošena.

Te okolnosti su suzile polje djelovanja, sve dok jednog dana nije sreo onog službenika zaduženog za internat u dvorištu škole i ljutito mu rekao: “Gospodine, već dva mjeseca ovdje lutam a vi iako imate praznu sobu, stalno obećavate a ništa niste uradili. Dokaz je da je jedan koji je došao poslije mene i obratio vam se i vi ste mu dali sobu, iako sam se ja prije njega obratio ali meni niste dali sobu!” On je u odgovoru ljutito dao sasvim poražavajući odgovor. Zbog beznađa i osjećaja usamljenosti, to ga je pogodilo i u suzama je rekao: “Ne date li mi sobu, idem da se žalim kod hazreti Ma’sume!” No, to ga nije ni dotaklo.

Mladi student je uplakano odlazio od njega kada ga pozva Mešhedi Mašallah, službenik medrese Fejzije pitajući ga: “Gospodine Jazdi, zašto plačeš?” A zatim je tiho rekao: “Ne uzrujavaj se, dat ću vam sobu.”

Mešhedi je to rekao i udaljio se. Prošlo je neko vrijeme a on je čekao da se Mešhedi pojavi. Na kraju Mešhedi se pojavi sa jednim studentom po imenu sejjid Ali Muhammed. I on je bio iz Jazda i tražio sobu, na taj način obojica odlaze u svoju sobu. “Šta da kažem soba je ustvari jedna tijesna prostorija, ustvari to je bila ostava ispod stepeništa i u njoj su stavljanje metle i slične stvar. Tu je bio polomljeni krevet. Zidovi su do plafona bili vlažni, sunčeva svjetlost nikada u nju nije dolazila, a ulazna vrata nisu imala stakla.”

I pored toga oni su toliko bili radosni kao da im je bio dat Džennet. Muhammed Teki je očistio i sredio sobu, odlučili su živjeti u njoj.

Iako su veći dio dana provodili izvan sobe, a noću su u njoj bili samo nekoliko sati zarad počinka, obojica su nakon 10-12 dana usljed vlage dobili bolove u nogama i kičmi. Kada im jednog dana dođe jedan od zemljaka i reče da se njegov cimer oženio i napustio je sobu, te je njihove stvari prenio u svoju sobu, i na taj način dobili su pravu sobu, koja je što bi se reklo bila obrazli u kojoj se moglo živjeti.

Tako je prošla prva godina u Fejziji. Muhammed Teki je dnevno imao četiri predavanja: Hijarate Makasib kod merhuma age Murteza Hairija, koji je bio u njegovoj kući ujutru, prvi svezak Kivaje kod merhuma šejha Abdu-l-Dževada Džebelu Amila koji je držan u samo svitanje sunca u džamiji ‘Aškali, a on i jedan prijatelj su prije ovog predavanja dolazili u džamiju i imali rasprave, drugi svezak Kifaje kod merhuma age Murteze Hairija poslije podne u njegovoj kući, i Menzumu.

Učenje, iščitavanje, rasprave o ovim lekcijama, ispunjavalo su njegovo vrijeme, u 24 sata nije imao više od 5-6 sati za odmor i druge stvari. Ali on je neopisivim entuzijazmom i žarom prihvatao probleme i nedostatke, a glavna mu je briga bila učenje.

Svoje probleme u ovoj etapi opisuje na sljedeći način:

“Maksimu koju mi je porodica mogla priuštiti bilo je dvadesetak tumana mjesečno. A ni to nije bilo redovno, dešavalo se da nemamo mi zalogaj hljeba da večeramo. Tako smo isplanirali da dnevno bude dostatno 6-7 kirana, a to je bio novac potreban za jedan hljeb i komad sira. Nekad bi kupovali pola hljeba a noću bismo davali 0.3 rijala i kupovali komad hljeba i to bi nam bila večera. Jednog dana ostali smo bez novca, ja sam odlučio da uzajmim novac. U samoći sam se obratio Bogu: “Želim učiti zarad Tvoga zadovoljstva i zarad uzdizanja Tvoje vjere. Ti znaš da nemam puno očekivanja. Obezbjedi nam sredstva kako Ti to najbolje znaš, pa da uzajmim od nekog malo para. Ti znaš da nisam čovjek koji mogu otići kod nekog i govoriti mu svoju potrebu. Ti nam to pošalji. Ako to nije dobro za mene, pomozi mi da se strpim. I tako kad jednog dana poslije podne, kada nismo nešto posebno ni ručali taj dan, šetao sam dvorištem Fejzije kad čuh glas poštara kako se raspituje gdje je Muhammed Teki Jazdija. Prišao sam mu i uzeo s nevjericom pismo. Bilo je od jednog alima iz Jazda, s kojim tada nisam bio u kontaktu. Poslao mi je 20 tumana, što nas je nakon nekoliko mjeseci na kraju poguralo našu trpezu.

U to vrijem merhum aga Hudžet je studentima davao po veknu hljeba, i ja sam pomišljao da počnem uzimati, ali nisam se htio obratiti kancelariji, zato sam napisao ovako pismo:

“Cijenjeni ajetullah Hudžet, zovem se tako i tako i studiram u Komu, učim pred agom Hairijem. (Hairi je bio Hudžetov zet.) Čuo sam da dajete vekne hljeba studentima. Ako se to odnosi i na mene i ja sam student.”

Ujutru sam htio poslati pismo, ali pomislih da slučajno ovaj postupak nije protivan pravilima Houze, jer možda ta vekna hljeba bude pripadala nekom drugom studentu, a on bi to meni dao jer sam Hairijev učenik. Zbog toga sam pocjepao pismo.”

Uprkos svim teškoćama šejh Muhamed Teki je godinu dana učio na tom nivou i priveo ih kraju, a od sljedeće godine je trebao početi nastavu u derse haridž, fikh kod merhuma ajetullaha Borudžerdija i znanost usula kod imama Homeinija, r.a. S druge strane, napunio je dvadeset godina, i pošto je stekao uvjete za boravak u medresi Hudžetiji, uzeo je tamo sobu. Imao je sreću upoznavanja sa velikom i istaknutom ulemom poput Imama Homeinija, Allame Tabatabaija, ajetullaha Behdžeta što je bilo tako ugodno da je tek shvatio da je povratak iz Nedžefa i dolazak u Kom jedna od veoma dobrih Božijih odredbi.

Upoznavanje sa imam Homeinijem, ridvanullahi te’ala alejh

Od prve godina dolaska u Kom, šejh Muhammed Teki se upoznao sa imamom Homeinijem koji je dugi niz godina bio istaknuti profesor u Houzi. Iako je još uvijek učio Kifaje i Mekasib, ponekad bi radi sticanja spremnosti, učestvovao na njegovim časovima darse haredž, a kasnije je to činio redovno.

Među istaknutim karakteristikama imama Homeinija, r.a., preciznost mišljenja, slobodna kritika, sloboda mišljenja, što je kod ostalih profesora bilo manje prisutno na časovima. Ove osobine su bile vrlo privlačne za dinamični um studenata poput njega. S druge strane prekidanje časova etike kod Imama bilo je potresno. Časovi morala koji su bili veoma privlačni, o čijem se neviđenom uticaju naveliko pričalo, i naravno svjedoci tih priča bilo je ono što su pričali prijatelji o ponašanju Imama. Čvrstina i dostojanstvo njegove ličnosti djelovali su na okolinu. Imam Homeini je bio šutljiv na skupovima, nekada bi prešutio cio skup i samo bi odgovarao na naučna i vjerska pitanja. Njegova impozantnost nije dozvoljavala da se u njegovom prisustvu govori o raznim i beskorisnim stvarima.

Još jedna istaknuta osobina Imama, r.a., bilo je to da nije dozvoljavao da iko ide pored njega ili iza njega, obično bi sam išao. Ukoliko bi neko imao poitanje, stao bi i dao odgovor i nastavio da se kreće. Generalno gledano, pored svoje skrušenosti i poniznosti, bio je dostojanstven i grandiozan, a spoj ovih osobina je nemoguć osim za ljude koji imaju duhovnu vezu sa drugim svjetovima. Ljudi koji ne postaju oholi, a istovremeno čuvaju svoje dostojanstvo i čvrstinu, jesu oni čije srce je okrenuto prema Bogu.

 

Upoznavanje sa Allame Tabatabaijem, r.a.

Onih dana kada je tek stigao u Kom, u medresi Hudžetiji, pored sunčanog sata pored fontane, pažnju mu je privukao jedan nurli sejjid. Bio je vrlo mršav i na glavi je imao malu amamu, prosta odjeća govorila je o skromnom životu. Muhamed Teki je pitao svoje prijatelje o njemu. Oni su mu rekli: “To je mali Kazi.”[1] O onaj sunčani sat je on napravio i došao je da vidi koliko je sati. I ne samo to. Poznavao je matematičku astronomiju i matematiku. Imao je i druge prednosti: Predavao je tefsir, bio je profesor filosofije…

Prošlo je neko vrijeme od ovog događaja kada mu jedan prijatelj predlaže da prisustvuju časovima tefsira kod profesora Tabatabaija i do četvrtkom u džamiji Selmasi. On je to prihvatio i nakon što je uvidio njegova duhovna stanja, i nevjerovatno dobar metod predavanja postao je fasciniran njime i poželio da uvijek bude u njegovom prisustvu.

Muhammed Teki nakon što je tražio priliku da ostvari veći kontakt sa Allamom, ali njegov duh je bio takav da se nije mogao predstaviti profesoru. A opet način Allame je bio takava da nije gledao u lica (možda da bi se očuvala srčana pažnja učenika) u svakom slučaju učestvovao je na njegovom času i ponekad bi nakon časova pitao ono što bi mu bilo nejasno, a nekad bi bio veliki broj onih što pitaju pa ako bi stigao na red postavio bi svoje pitanje.

Na kraju pametna pitanja koja je postavljao Muhammed Teki privukla su pažnju Allame i postala povod da mu posveti posebnu pažnju, i to je bio teren da on polahko iskazuje i druge zahtjeve, i da od njega traži da ga uputi na poljima morala i duhovnosti.

Odnos Muhammeda Tekija sa Allame Tabatabaijem je postao tako jak da se počeo privatno koristiti njegovim moralnim uputama, i Allame je svoj rukopis tefsira prije štampanja davao njemu da ih pregleda i ako bi uvidio da nešto treba ispraviti da ga napomene.

Upoznavanje sa ajetullahom Behdžetom

Među ostalim velikanima s kojima se u prvim godinama upoznao bio je ajetullah Behdžet. Kuća ajetullha bila je pored medrese Hudžetije, i obično bi ga sretao u sokaku kada bi on dolazio ili odlazio posebno jutrima kada se on vraćao iz harema. Prošlo je jedno vrijeme i on je čuo od prijatelja da je ajetullah Behdžet naučno gledano veoma istaknuta ličnost, i da je godinama prije bio istaknuti učenika ajetullaha Borudžerdija. Isto tako moralno i duhovno gledano bio je istaknuti i imao je položaje. U Nedžefu je bio učenik potpunog arifa, merhum sejjid Alija age Kadija, a drugi učenici ovog velikana govorili su o njegovim uzvišenim duhovnim položajima.  Jedan od učenika merhuma Kadija koji se računa njegovim nasljednikom, kazao je: “Aga Behdžet još uvijek nije ni imao bradu a već je stigao do veoma istaknuti duhovnih položaja.” Isto tako merhum hadži aga Mustafa Homeini je govorio da je njegov otac potvrdio ove duhovne položaje kod age Behdžeta.

Ovi opisi ohrabrili su Muhammeda Tekija koji je uvij bio žedan vrlina i duhovnosti, da se okoristi jednim takvim čovjekom. Ali zbog toga što ajetullah Behdžet nije tako lahko privahtao da mu se dolazi, odlučio je sa grupom prijatelja da kako bi učvrstili svoje fikhske temelje da traže od njega da im privatno predaje fikh i da na taj način mogu da se okoriste njegovim moralnim osobinama. Ajetullah Behdžet je prihvatio, i držao im časove fikha uz neviđenu preciznost i nezavisnost mišljenja koja je bila za divljenje. Šejh Muhammed Teki je na tom času prisustvovao 15 godina, predavanja tog ajetullaha ovako opisuje:

“Bila su vrlo sadržajna, precizna i dobra. A ono što ih je činilo još boljim jeste to da je on obično dolazio prije početka časa, i zbog određenih prigoda – a ponekad u to vrijema nismo ni shvatali te prigode – citirao bi nam predaje, ili hikaje, a uz to nam je ukazivao moralne i vjerske stvari. Bilo je čudno to što smo i ja i prijatelji bili iskusili te stvari koje su tada govorene a koje su se doimale kao da nemaju neku određenu prigodu, ustvati to su bile tačke koje su bile gradivni element za nas, i ukazivale na stvari koje su vezane za prisutne na času i oni su to sami shvatali, a nekad bi gledajući osobi u oči kao da mu je davao do znanja: “Ovo tebi govorim.” Isto tako ponekad predviđao neki politički događaj. Posebno u vrijeme pred revoluciju, kada su šahovi dželati napadali na Fejziju, on je insistirao da te stvari treba napisati i širiti. Pričanje o tim stvarim bio je poticaj da se i mi što više uključimo u aktivnosti i borbu.

Ovo petnaestogodišnje poznanstvo, bio je teren za što bolju relaciju i povezanost između profesora i učenika, i malo po malo profesor je uvidio kapacitet i naučnu i moralnu genijalnost svoga učenika, i to je bio razlog da ga ajetullah Behdžet ljudim predstavi kao učitelja morala.

Hudžetu-l-islam ve-l-muslimin, dr. Murteza aga Tehrani o ovome govori:[2]

Prije pobjede revolucije, došla je jedna grupa trgovaca iz Koma kod ajetullaha Behdžeta tražeći od njih da ili on ili neko koga on odredi drže za njih čas o moralu. Ajetullah Behdžet je rekao da što se toga tiče on potvrđuje gospodina Misbaha Jazdija. Idite i tražite od njega a i ja od njega tražim da drži časove o moralu. Ovaj čas ahlaka nastavljen je dosta vremena nakon toga u kući merhuma Islamija koja je kasnije postala ili Husejnija ili džamija.

Prijatelji iz škole

Tokom studija a posebno u medresi Hudžetiji, šejh Muhammed Teki je obično bio prisan prijatelj sa studentima koji su pored toga što su bili vrijedni učenici također imali i duhovne i moralne vrline. U njegove najbolje prijatelje možemo navesti sljedeća imena:

Šejh Muhammed Husejn Behdžeti Ardakani, koji je bio nadareni pjesnik i sada je imam džume namaza u Ardakanu, njegov brat šejh Ali Behdžeti, je također veoma dobar i istaknut student, šejh Ali Pahlevani, od velikana duhovnog puta, ajetullah Mirza Husejn Nuri merdža’e taklid, njegov brat merhum Mirza Hasan hatib, pisac i kaligraf, šejh Ali Ekber Mes’udi Homeini, sada je zadužen za harem hazreti Ma’sume.

Nakon ženidbe i prelaska u kuću česte posjete šejha Muhammeda Tekija medresi Hudžetiji bili su povod sticanja novih dobrih prijatelja poput šehida Bahonar, rahmetli Hašemija Rafsandžanija, ajetullaha Hameneija, a to prijateljstvo je kasnije otvorilo put brojnim saradnjaima i borbi protiv taguta.

[1] Dva učenjaka iz Tabriza u Komu su bila poznata kao Kazi. Jedan merhum aga sejjid Husejn Kazi, on je bio veliki Kazi i drugi merhum Allame Tabatabai, on je bio poznat kao mali Kazi, a kasnije pošto nije htio da bude tako poznat zvali postao je poznat kao Tabatabai.

[2] On je istaknuti učenik i učitelj ahlaka u Houzi Koma, i skoro je otvorio centar za obuku nastavnika etike.