Duhovna i moralna ljepota

Duhovna i moralna ljepota

Veoma značajna stvar koju bi svi, a posebno mladi, trebali imati na umu jeste to da ljepota čovjeka u očima islamskih predvodnika i bogougodnika nije isključivo u njegovoj prirodnoj ljepoti i vještačkom uljepšavanju, nego da su duhovna i moralna ljepota najbitniji, temeljni stubovi ljepote čovjeka. Drugim riječima, potpunu i savršenu ljepotu čovjek će posjedovati onda kada njegovo tijelo i njegova duša, to jest i tjelesni i duhovni lik, budu lijepi.

Prirodna ljepota i vještačko uljepšavanje ukrašavaju vanjštinu čovjeka, ali znanje i lijep moral, kao najuzvišeniji i najsjajniji ukras koji pripada isključivo čovjeku, poklanjaju mu duhovnu ljepotu. Iako izvanjska, tjelesna ljepota i uljepšavanje čine čovjeka omiljenim i voljenim u očima ljudi, ipak je najbolja ona ljepota koja je dostojna čovjeka kao uzvišenog bića, koja mu poklanja istinsko savršenstvo i istinsku veličinu, a to je ljepota znanja, lijepog morala i pohvalnih osobina ljudskog karaktera.

Ali, a.s., rekao je: “Prednost čovjeka je u njegovom razumu, a ljepota njegova je u njegovoj čestitosti.”[1]

Prenosi se da je Ali, a.s., također rekao: “Ukras znanja za čovjeka je ljepota koja se ne može skriti.”[2]

Imam Ebu Muhammed Askeri, a.s., je rekao: “Ljepota lica je ukras vanjštine čovjeka, a ljepota razuma je ljepota njegove nutrine.”[3]

U islamskim predajama, kao i u dovama, veoma se često riječ ljepota ponavlja u značenju svojstva Uzvišenog Boga. Božije evlije su dozivali Boga njegovim lijepim svojstvima.

Prenosi se da je imam Sadik, a.s., rekao: “Zapovjednik pravovjernih (Ali a. s.) je rekao: ‘Bog je lijep i voli ljepotu, a voli i da vidi tragove svojih blagodati na svom robu.'“[4]

[1] Gureru-l-hikem, str. 759.

[2] Isto, str. 54.

[3] Bihār, tom 1, str. 32.

[4] Kāfī, tom 6, str. 438.