Gašenje razuma

Gašenje razuma

Ukoliko seksualna strast bude nebuzdana i buntovna, ukoliko mladi budu zarobljenici svoje strasti i predaju joj se, bit će stvoreno tlo za pojavu sukoba između težnji u njegovom biću. U takvoj situaciji seksualna strast, kao najsnažnija nagonska snaga, nadvladat će tijelo i dušu mladih i preuzet će u svoje ruke svu snagu i kontrolu pa ih na putu zadovoljenja gorljivog poriva odvesti u nemoral i grijeh. U tom trenutku, moralna savjest će biti ugušena, a vatreni plamen razuma prigušen. Tada se mladi mogu ukaljati različitim vrstama nečistoća i kriminala i naći se na ivici pada u nesreću i propast.

Mustafa Lutfi Menfeluti napisao je jednu lijepu priču pod naslovom Soba tuge, u kojoj je opisao potresnu sudbinu jedne djevojke i jednog mladića kroz koju postaju jasne posljedice neodgovarajućeg zadovoljavanja tjelesne požude, sukoba poriva i posljedica koje proizilaze iz njih. Ovu pripovijetku prenosimo u cijelosti, u cilju pouke mladim djevojkama i mladićima.

Imao sam druga koji mi je bio drag više zbog njegova znanja i vrline nego zbog vjere i morala. Uvijek bih mu se obradovao kada bih ga ugledao. U njegovom prisustvu osjećao sam se veselo. Nisam obraćao pažnju na njegovo služenje i njegovu pokornost, niti na njegove poroke i grijehe. On je za mene bio samo jedan bliski prijatelj. Nikada nisam razmišljao o tome da od njega naučim nešto iz šerijatskih nauka ili kakvu lekciju iz plemenitosti i morala. Dugi niz godina bili smo jednostavno prijatelji. Tokom tog perioda niti sam ja vidio bilo što loše od njega, a niti se on našao uvrijeđenim s moje strane.

Jednom sam zbog dugog putovanja bio prisiljen napustiti Kairo i rastati se od svog voljenog prijatelja. Neko vrijeme smo se dopisivali i na taj način imali informacije jedan o drugom, ali onda je to prestalo. Očekivao sam njegova pisma, ali ona za sve vrijeme moga putovanja više nisu stizala. Sve vrijeme sam bio veoma zabrinut i uznemiren.

Nakon povratka s putovanja, zaputio sam se kući prijatelja, da ga vidim. Bijaše odselio iz te kuće. Komšije mi rekoše da je to bilo davno i da ne znaju gdje je otišao. Uložio sam mnogo truda da pronađem svog prijatelja. Tražeći ga, odlazio sam na svako mjesto gdje je postojala mogućnost da ga vidim, ali ga nigdje nije bilo. Polahko sam gubio nadu, i na kraju sam bio uvjeren da sam izgubio prijatelja i da više nema puta da dođem do njega.

Sputavane suze pune bola tada su potekle. Plakao sam. Bio je to plač čovjeka koji je u životu imao malo odanih prijatelja, plač osobe čije srce je bilo izbodeno strijelama sudbine, sudbine čije strijele nikada ne maše cilj i čija bol i rana se osjećaju neprestano.

Igrom slučaja, jedne tamne noći krajem mjeseca, kada sam se vraćao kući, zalutao sam. Ne znajući, stigao sam do zabačene mahale, s uskim i jezivim sokacima. U tom trenutku, zbog teške tame osjećao sam se kao da se krećem tamnim i beskrajnim morem nad kojim su se nadvile dvije ogromne mračne planine. Strašni valovi bi se ponekada uzdizali i kretali naprijed, a ponekada spuštali i vraćali nazad.

Još uvijek ne bijah stigao do sredine tog crnog mora kada začuh glas iz jedne od trošnih kuća. Osjetio sam uznemireno komešanje, koje je ostavilo dubok i emotivan trag na mene. Rekao sam sebi: “Čudnovato, koliko tajni beskućnika i boli ljudi skrhanih žalošću skriva u svojim njedrima ova mrkla noć.”

Još prije sam se bio zarekao Bogu da ću kada god vidim nesretnika, ako budem u mogućnosti, pomoći mu, a ako i sam budem nemoćan, suzom i uzdahom dijeliti tugu i bol s njim. Zato sam se okrenuo i krenuo prema toj kući. Lagano sam pokucao na vrata. Niko nije došao da otvori. Drugi put sam jako pokucao. Vrata se otvoriše. Ugledao sam desetogodišnju djevojčicu koja je u ruci držala fenjer slabašne svjetlosti. Pod slabom svjetlošću fenjera vidio sam da je na njoj bila pohabana odjeća, ali njena ljepota u toj odjeći bila je potpuna poput punog mjeseca koji se skriva iza raštrkanih oblaka.

Upitao sam djevojčicu: “Imate li u kući bolesnika?”

S bolom i tugom koji su razdirali njeno srce, djevojčica odgovori: “O čovječe, spasi mi oca! S dušom se rastaje.”

Izgovorila je ove riječi, i zaputila se u unutrašnjost kuće pokazujući mi put. Išao sam za njom. Odvela me je na čardak kuće koja nije imala ništa do jedna mala vrata. Ušao sam u sobu. Kako je to samo jeziva soba bila, kako žalosna i dirljiva situacija! U tom trenutku pomislio sam da sam došao iz svijeta živih u svijet mrtvih. Taj mali čardak mi se činio poput groba, a bolesnik poput mrtvaca.

Prišao sam bolesniku i sjeo pored njega. Bio je beskrajno nemoćan. Tijelo mu je bilo poput kafeza sazdanog od kostiju koje dišu, ili kao suha trska iz koje dolazi zvuk u trenutku kada vjetar kroz njega provihori. Iskazujući sažaljenje i ljubav stavio sam svoju ruku na njegovo čelo. Otvorio je oči i gledao me neko vrijeme. Malo po malo, počeo je micati svoje beživotne usne i sasvim slabim glasom reče: “Hvala Bogu kad sam pronašao svoga prijatelja!”

Te riječi su me tako snažno potresle da sam osjećao da mi je srce iščupano i da se kreće prsima. Shvatio sam da sam pronašao davno izgubljeno. Ali, nikada ga nisam želio vidjeti u trenutku njegove smrti i posljednjim satima njegova života. Nisam želio probuditi i pojačati svoju skrivenu tugu gledajući ovu potresnu scenu.

Vidno začuđen i potresen upitao sam ga: “Prijatelju moj, u kakvom to stanju ja tebe vidim? Zašto si dospio u ovakvu situaciju?”

Znakom mi je dao do znanja da želi sjesti. Podmetnuo sam ruke ispod njegovog tijela. Uz moju pomoć ustao je i sjeo na krevet. Malo po malo, počeo je govoriti i pričati mi svoju priču.

Rekao je:

“Deset punih godina ja i moja majka živjeli smo u jednoj kući. U našem komšiluku živio je jedan bogat čovjek. Taj bogati čovjek imao je veliku i luksuznu kuću i jednu prelijepu kćerku, kojoj nije bilo ravne po ljepoti ni u jednoj vili ovog grada. Bio sam zaljubljen u nju toliko da sam u potpunosti izgubio strpljenje i mir. Činio sam sve ne bih li došao do nje. Šta god da sam govorio i bilo koju metodu i sredstvo da sam koristio, ništa nije vrijedilo, rezultata nije bilo. I dalje me je ta lijepa djevojka zaobilazila i odbijala. Na kraju sam joj obećao brak i time sam zadobio njenu saglasnost. Sprijeteljila se sa mnom i mi smo smo se tajno viđali sve dok jednog dana nisam došao do želje svoga srca. Jednim postupkom slomio sam joj srce i ukaljao obraz. Dogodilo se ono što se nije trebalo dogoditi.

Veoma brzo sam shvatio da djevojka nosi dijete. Kolebao sam se i bio sam izgubljen, šta da radim. Da li da budem dosljedan svome obećanju te da se vjenčam s njom ili da prekinem ljubavnu vezu i da je napustim? Naposljetku sam odabrao drugi izbor. Promijenio sam mjesto stanovanja kako bih pobjegao od nje. Preselio sam se upravo u ovu kuću u kojoj si me ti našao. Nikakvih vijesti o njoj nisam imao. Od tog trenutka prošlo je nekoliko godina dok jednoga dana na moju adresu nije stiglo pismo.

U tom trenutku ispružio je ruku i ispod jastuka izvukao jedan stari, požutjeli komad papira i dao ga meni. Pročitao sam pismo u kome su stajale sljedeće riječi:

“To što ti pišem pismo ni slučajno ne znači da želim obnoviti prošlo prijateljstvo i ljubav. Za tu stvar nisam spremna napisati čak ni jedan jedini redak. Dogovor poput tvoga prevarantskog dogovora i ljubav kao što je tvoja lažna ljubav, koja je suprotna istini, ne zaslužuju da se uopće i spomenu, a kamoli da zbog njih žalim i žudim za njihovom obnovom.

Ti znaš da je onog dana kada si me napustio u mom srcu gorjela plamteća vatra, a u stomaku sam imala bebu koja se pomjerala. Ta vatra je bila vatra žala zbog prošlosti, a nerođena beba izvor straha i sramote za budućnost. Ti nisi iskazao ni trunku obzira prema mojoj prošlosti i mojoj budućnosti. Pobjegao si da ne vidiš zločin koji si sam napravio i da ne brišeš suze koje si sam prouzrokovao. Mogu li te zbog ovakvog nemilosrdnog i nečovječnog postupka nazvati časnim čovjekom? Ne, nikada! Ti ne samo da nisi častan čovjek, nego nisi uopće čovjek. Sve su se prezrene osobine zvijeri i krvoločnih životinja sastale u tebi na jednom mjestu i ti si postao oličenje svakog zla, nečistoće i nemoralnih, loših djela.

Govorio si mi: ‘Volim te’. Lagao si. Ti si samo sebe volio i bio zainteresiran samo za svoje nagone. Sreo si me u trenutku prolaska hodnikom vlastite pohote, vidio si me kao sredstvo za zadovoljenje vlastitih želja, jer da nije tako, nikada ne bi došao u moju kuću niti bi obratio pažnju na mene.

Izdao si me. Obećao si mi brak, ali si prekršio zavjet i nisi ispunio svoje obećanje. Mislio si da žena koja je uprljana grijehom i pala u poročnost nije dostojna da ti bude supruga. A nije li moja grješnost posljedica djela tvojih ruku? Ima li moj pad drugog uzroka osim tvog zločina? Da tebe nije bilo, ja se nikada ne bih uprljala grijehom. Tvoje stalno insistiranje me je učinilo bespomoćnom i tako sam se na kraju, poput malog djeteta koje je palo u ruke nemilosrdnom i moćnom silniku, predala tebi i izgubila snagu otpora.

Ukrao si moju čednost i nevinost. Nakon toga i sama sam sebe osjećala prezrenom i poniženom. Srce mi je bilo ispunjeno tugom i čemerom, a život mi je postao težak i nepodnošljiv. Za mladu djevojku, kao što sam bila ja, kakvu je slast život mogao da ima? Niti je mogla biti zakonita žena jednom čovjeku, niti časna majka svome djetetu. I ne samo to, nije se smjela normalno pojaviti u društvu. Bila sam neprestano izgubljena i posramljena, lila sam suze tuge i sjete, od tuge prikrivala rukama lice i razmišljala o svojoj mračnoj prošlosti. Kada bih se prisjetila sramote koju sam počinila, korenja naroda, od straha bi mi se zglobovi kostiju raspadali od bola, a srce se od tuge raspuklo.

Ukrao si mi spokoj i mir. Toliko sam bila uznemirena i jadna da sam pobjegla iz svog veličanstvenog i lijepog doma. Napustila sam voljenog oca i majku, odrekla se luksuznog i ugodnog života i nastanila u jednoj maloj udaljenoj kućici u koju niko nije navraćao, da tamo provedem ostatak svoga tužnog života.

Ubio si mi oca i majku. Saznala sam da su oboje u mom odsustvu ispustili duše i napustili Ovaj svijet. Njihovo srce je prepuklo zbog tuge rastanka sa mnom. Umrli su izgubivši svaku nadu da će me ponovo vidjeti. Mislim da drugog uzroka njihovoj smrti nije bilo.

I mene si ubio jer je onaj gorki otrov što sam ispila iz tvog vrča, ona duboka tuga koja ubija, koju si svojim rukama posadio u mom srcu i protiv koje sam ratovala i borila se, nanijela posljednji udarac mome tijelu i mojoj duši. Sada se nalazim u postelji i iščekujem smrt. Posljednji dani moga života prolaze. Ja sam sada poput suhog drveta u čijoj dubini tinja vatra koja ga neprekidno peče i samo što se nije u potpunosti raspalo. Mislim da je Bog spustio svoj obzir na mene i primio moju dovu. Riješio je da me oslobodi svih ovih muka i nedaća i da me iz svijeta smrti i nesreće prenese u svijet života i smiraja.

Uz sve tvoje grijehe i zločine moram reći: Ti si lažljivac, ti si prevarant, ti si obmanjivač, ti si lopov, zločinac! Ne mislim da će te pravedni Bog ostaviti na miru i da te neće kazniti zbog nepravde koju si nanio meni napaćenoj i obespravljenoj.

Ovo pismo nisam napisala tražeći ponovno uspostavljanje zavjeta prijateljstva i ljubavi, jer si ti prezreniji od toga da s tobom razgovaram o zavjetu ljubavi. Pored toga, ja se sada nalazim na pragu kabura. Rastajem se od dobra i zla života, od sreće i nesreće života. Niti u mom srcu više ima želje za prijateljstvom s nekim, a niti mi smrtni čas dopušta da sklopim zavjet ljubavi. Ovo pismo ti pišem isključivo iz jednog razloga: a taj je da ti imaš amanet kod mene, a to je tvoja bezgrješna djevojčica. Ako u tvome tvrdom srcu ima i trunke očinskog osjećanja, dođi i uzmi ovo dijete koje osta bez staratelja, da je ne pogode nesreće koje su joj napaćenu majku pogodile i da joj život ne bude ispunjen tegobama i neuspjehom kao što je moj život bio.”

Još nisam bio pročitao cijelo pismo, pogled mi pade na njega. Vidio sam kako mu suze teku niz lice. Upitah ga: “Šta se poslije dogodilo?”

Reče: “Kada sam pročitao pismo, cijelo tijelo mi je zadrhtalo. Od žestine bola i uznemirenosti osjećao sam kao da će mi se prsa raspući i da će mi srce od tuge ispasti. Brzo sam otišao na adresu koju mi je dala. Bila je to ova ista kuća. Ušao sam na čardak kuće. Ugledao sam na ovom istom krevetu jedno nepomično tijelo i malu djevojčicu koja je sjedila pored tijela i gorko i bolno plakala. Iz straha od tog jezovitog prizora nekontrolisano sam vrisnuo i pao u nesvijest. Kao da su se u tom trenutku moji neljudski grijesi utjelovili u strašne krvoločne zvijeri. Jedna je svojim kandžama nasrnula na mene, a druga je svojim krvožednim zubima željela da me rastrga. Kada sam došao svijesti, dao sam Bogu zavjet da neću izaći iz ovog čardaka, kome sam nadjenuo ime “Soba tuge”, i da ću, ne bih li se iskupio za zlo i sve ono što sam učinio toj djevojci, živjeti i umrijeti isto onako kako je ona živjela i umrla.

A sada, evo, pristigao je trenutak moje smrti. Osjećam u sebi olakšanje i zadovoljstvo savjesti, zato jer mi unutrašnji glas srca govori da mi je Bog oprostio nedjela, da mi je oprostio sve grijehe koji su rezultat ravnodušnosti i okrutnosti moga srca.”

Kada je izgovorio ove riječi, usta mu zanijemiše, a lice mu promijeni boju. Pao je na krevet. Posljednje riječi koje je zadnjim atomima snage veoma tiho izgovorio bile su: “Kćerku mi pazi, prijatelju moj!”, nakon čega je dušu predao Stvoritelju duše.

Ostao sam tu pored njega neko vrijeme. Učinio sam sve što se očekuje od jednog prijatelja. Napisao sam pisma svim prijateljima i poznanicima i obavijestio ih o njegovoj smrti i svi su bili prisutni na njegovoj dženazi. U cijelom životu nikada nije bilo dana kao taj dan, u kojem su i žene i ljudi plakali. A Bog zna, i sada dok pišem ovu priču, od plača i uzbuđenja ne mogu da se kontrolišem i nikada neću zaboraviti njegov slabašni glas u posljednjim trenucima života, kada je rekao: “Kćerku mi pazi, prijatelju moj!”[1]

[1] En-Nazarāt, tom 1, str. 245.