Zločini mladih

Zločini mladih

“Jedno od najpreciznijih i najznačajnijih istraživanja na polju psihičkih strana maloljetničkih prestupa i kriminala jeste istraživanje dr. Hellya i dr. Brunnera. Ova dva naučnika su obavili temeljit i precizan pregled stotinu i pet parova djece koja su počinila neki od većih prestupa, a uporedo su pratili i njihovu kriminalu nesklonu braću i sestre da bi mogli ispravno sagledati sve nasljedne i socio-ekonomske činioce koji su utjecali na formiranje njihovih ponašanja. Na kraju su došli do zaključka da je otprilike devedeset i jedan procenat djece sklone delikvenciji patilo od snažnih emotivnih poremećaja. Ona su se u pogledu emocionalnih veza, kao i zbog toga jer su bila izložena torturama, osjećala nesigurno, a patila su i od emocionalnih poremećaja vezanih za red i disciplinu u porodici. Posjedovala su osjećaj niže vrijednosti, zavisti i rivalstva u odnosu prema drugoj braći i sestrama. Pored toga, u njihovoj ličnosti uočljivi su duboki unutarnji emocionalni sukobi i nesvjestan osjećaj krivnje praćen željom za kažnjavanjem.”[1]

Nesumnjivo se dio pojave bunta i neposluha kod mladih javlja kao posljedica odsustva ljubavi, grubosti i nepromišljenog djelovanja roditelja. Ponižavanje i neispravni ukori, neprimjerena i nepotrebna strogoća i grubost, neumjesne kritike i suprotstavljanja neukih očeva i majki uzrok su ljutnje i bijesa njihove djece i tjeraju ih na agresivnost i sklonost svađi i prepirkama. Cijenjeni islamski predvodnici u svojim govorima često su kritikovali i korili ovakve očeve i majke.

Iako su neodgovarajući postupci i loša ponašanja nekih roditelja dijelom uzrok bunta i neposluha mladih generacija, ipak treba imati u vidu i činjenicu da razbuktala osjećanja i nezreo razum mladih imaju znatno veći i utjecajniji udio u njihovoj agresivnosti i tvrdoglavosti.

Ponekad se razumni i dalekovidi roditelji suprotstave nekim nezrelim i nepromišljenim zahtjevima svoje djece, smatrajući ih štetnim po njih. Međutim, mladi koji svako suprotstavljanje svojim željama smatraju uvredom i povredom ličnosti, porazom i poniženjem, razbjesne se, te u namjeri da nadoknade svoj umišljeni poraz, čine nerazumna, a ponekad i neljudska djela.

Neki mladi svojim očevima i majkama upućuju loše i nepristojne riječi i dižu ruku na njih. Drugi se, opet, naljute pa u znak protesta napuštaju dom i porodicu. Nekada bježe dalje od naseljenih mjesta ne obavještavajući svoje roditelje o mjestu gdje se nalaze, uzrokujući tako roditeljima zabrinutost i stres. Neki još nesvjesniji mladi čine divljačka i opasna djela koja je kasnije nemoguće nadoknaditi i ispraviti. Neki zbog slabosti i žestokih emocionalnih uznemirenenosti izvršavaju samoubistvo.

Izvorište svih ovih neumjesnih i loših, kao i drugih sličnih djela je u slabosti i nemoći razuma te snazi osjećanja i emocionalnih težnji mladih generacija. Sve dok mladi ne okončaju ovaj krizni period, dok ne prođu kroz ovo turbulentno i burno razdoblje, stanje razuma i osjećanja bit će neuravnoteženo i nestabilno.

[1] Ravānšenāsi-e edžtemaī, str. 447.