Godina delegacija

Godina delegacija

Dominacija islama na Arapskom poluotoku je postala očigledna. Poslanik, s.a.v.a., nije želio ulaziti u rat ni s kim osim nakon objašnjenja i upozorenja. Štaviše, u većini slučajeva muslimani su se borili da se odbrane, iako snage zla i mnogoboštva nisu shvatile istinu niti su je poslušale osim silom i prijetnjom.

I kada su se muslimani vratili u svoj glavni grad, Medinu, Poslanik, s.a.v.a., je i dalje slao neke jedinice da bi očistio državu od prljavštine idola i kipova.

Nakon serije pobjeda koje su pokazale moć muslimana, sva plemena Arabijskog poluotoka i njihovi čelnici su počeli slušati razumnim ušima poziv islama, shvatati njegove ciljeve i pokoravati se njegovoj uputi, pa su u Medinu počela dolaziti izaslanstva obznanujući svoj islam pred Poslanikom, s.a.v.a. Zbog toga je ova godina nazvana godinom delegacija.[1] Poslanik, s.a.v.a., ih je primao lijepo, činio im dobročinstvo i slao im ljude koji bi ih podučavali časnom Kur'anm i ostalim propisima.

Pleme Sekif prihvata islam

Očiglednost Božije pomoći svakog je razumnog dovodila do toga da razmisli i uzme svoj razum kao sudiju po pitanju prihvatanja ili odbijanja islama. Poslanikova mudrost je bila velika kada je odgodio osvajanje Taifa na dan odbijanja Sekifa, jer su sada oni sami poslali svoje izaslanstvo kako bi očitovalo njihov islam nakon što su pokazali inat i oholost i ubili jednog svog poglavara, Urve ibn Mes'uda Sekefija, kada im je došao kao musliman pozivajući ih u novu vjeru. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je pozdravio dolazak Sekefijske delegacije i postavio za njih na jednoj strani džamije kubu pa zadužio Halida ibn Seida da izvrši potrebnu proceduru. Potom je izaslanstvo počelo pregovarati s Božijim Poslanikom o tome da prihvate islam, ali pod određenim uvjetima, od kojih je jedan bio i taj da im se jedno vrijeme ostavi njihov plemenski kip. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je to odbio tražeći potpuno iskreno i čisto vjerovanje u jednoću Boga, pa su oni postepeno popuštali u svojim stavovima sve dok nisu pristali da prime islam, ali sad pod uvjetom da ih Poslanik, s.a.v.a., oslobodi od toga da oni sami poruše svoje kipove, kao i da ih oslobodi od obavljanja namaza. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je i to odbio riječima: “Nema nikakva dobra u vjeri u kojoj nema namaza”, pa su konačno primili islam. Izaslanstvo je ostalo izvjesno vrijeme kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., u Medini kako bi naučili propise vjere, a zatim je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zadužio Ebu Sufijana ibn Harba i Mugajru ibn Šu'bu da idu u Taif kako bi porušili kipove.[2]

[1] Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 4, str. 559.

[2] Es-Siretu-n-nebevijje, sv. 4, str. 537-540; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 2, str. 283-284; Imta'u-l-esma’, sv. 2, str. 84-85.