Govor uoči Ašure

Imam Sedžad, Ali ibn Husejn, mir s njime, koji je na ovom putovanju ka Kerbeli bio uz oca, kaže:

“Kada je moj otac predvečer sakupio ashabe i na tom skupu održao govor, iako sam bio bolestan, prišao sam blizu da čujem njegove riječi. Čuo sam kako svojim ashabima govori:

‘Hvala pripada Allahu koji je dostojan najljepših hvala. Zahvaljujemo Mu se u blagostanju i teškoćama. Bože, Tebi hvala što si nas počastvovao putem poslanstva, poučio nas Kur'anu, obavijestio nas o vjeri. Dao si nam uši, oči i srce i nisi nas učinio mušricima. Uistinu, ja ne poznajem prijatelje uzvišenije i bolje od mojih prijatelja, niti porodicu dobrostiviju i vjerniju od moje porodice. Bog da vam s moje strane podari najbolje nagrade. Uistinu, moj djed Poslanik Božiji, s.a.v.a., obavijestio me da ću biti odvučen u Irak i zaustaviti se na zemlju zvanoj Amura i Kerbela. Upravo tu ću doživjeti šehadet i sada se približio taj čas. Znajte, pretpostavljam da je sutra taj naš obećani dan s neprijateljima i ja vam svima dajem dozvolu da idete. Nikakav zavjet s moje strane vam se ne stavlja na teret. Sada vas je noć prekrila svojom tminom, okoristite se tom prilikom. Svaki od vas neka uzme po jednog mog člana porodice za ruku i neka ga izvede odavde. Da vas sve Bog dobrom nagradi. Razbježite se po vašim selima i gradovima jer ovi ljudi traže mene. Kad do mene dođu, okanit će se ostalih.'“

Treba obratiti pažnju da ovaj govor drži govornik koji je s manje od stotinu osoba zatočen među više od dvadeset hiljada neprijatelja i da on nema prilike osim do sutra ujutro. On dobro zna da nije čovjek koji će se predati, prisegnuti i povinovati se niskim ljudima. Dobro zna da neprijatelj neće dići ruke s njega i da se ne može završiti osim ratom i sukobom. Time je sasvim izvjestan njegov šehadet i šehadet njegovih pomagača, što će počiniti irački narod, koji se bio okupio da bi ga ubio. Ali, s potpunom duhovnom smirenošću i srčanom snagom i spokojem misli razgovara sa svojim pomagačima i podsjeća ih da je sutra dan šehadeta. Insistira da svaki od njih uzme po jednog člana svoje porodice i iziđe iz ove neprilike. Potom se raziđu po svojim gradovim kako bi im Bog dao neki izlaz, jer ovi ljudi idu za njim i ako ga uhvate, neće dirati ostale.

Šejh Mufid, Taberi, Ebul-Futuh i Ibn Asir, koji su prenijeli ovaj govor, nisu napisali da je neko u tom trenutku od ashaba napustio i otišao. Oni koji su trebali napustiti, razbježali su se na putu nakon stizanja vijesti o šehadetu Muslima, Hanija, Kajsa ibn Mushira i Abdullaha ibn Jaktura. Ruka iz nevidljivog svijeta udaljila ih je od čistih, otišavši od svetog harema Imama Husejna, mir s njime. Veliki historičari nakon govora u noći uoči Ašure nisu napisali ništa o Imamovim pomagačima osim izraza požrtvovanja i istrajnosti. Svi su utvrdili kada je okončan govor Imama Husejna i kada je on insistirao da ga ostave samog i da se oslobode ove tegobe i bezbjedno udalje, prije svih njegovi pomagači, braća, sinovi, bratići i sinovi Abdullaha ibn Džafera, a prije svih njih Abbas, sin Zapovjednika vjernih,onda su uglas rekli:

“Zašto da idemo?! Da ostanemo poslije tebe živi?! Ne dao Allah takav dan: da ti budeš ubijen, a mi ostanemo živi!”