Imam Hasan Askeri, a.s., i korištenje pogodnih prilika

Share

Imam Hasan Askeri, a.s., i korištenje pogodnih prilika

Čisti Imami su karike istog lanca, i svaki od njih je u svome vremenu na najbolji način ispunio misiju Imameta. Ukoliko obratimo pažnju na kratak životni vijek oca (41 godinu) i djeda (35 godina) Imama Askerija, (28 godina) a.s., i pogledamo šta su učinili u tom kratkom vremenu vidjet ćemo da su svoju misiju obavili na način da su vrijeme iskoristili učivši ljude važnim stravima.

Život Imama Hasana Askerija, a.s., imao je svoje specifičnosti.

Živio je u veoma osjetljivom periodu. Islamsko društvo pritiskali su brojni problemi. Halife su sve kraće i kraće ostajale na vlasti. Turci su se uspjeli probiti do vlasti, imali su važnu ulogu u odlukama vladara. Do te mjere, da su bukvalno micali halifu sa položaja, a drugog dovodili na njegovo mjesto.

Razuzdanost i razvrat na dvoru uzimali su svoj danak ostavljajući negativan kulturološki efekat u društvu, a naravno bili su teški i državnoj blagajni. Brojni pokreti, revolucije, pobune, različitih povoda i namjera javljali su se širom islamske države. Centralna vlast jednostavno nije imala snage sve to kontrolirati.

Ideološki gledano, u društvu su se pojavila iskrivljena vjerovanja, svako je na svoju stranu odvlačilo dio mase, kaderije, mufevide, murdžije, vakifije… U to vrijeme već niz godina je ustaljena praksa da se prevode filozofska i druga djela sa grčkog jezika na arapski. Ovo također unosi dobar dio iskrivljenja u ideološkom smislu.

Šiijska zajednica ima svoje posebne probleme

Pored navedene općenite situacije, šiije imaju svoje dodatne probleme. Imam Hasan Askeri, a.s., bio je smješten u novu prijestonicu Samaru, i to u vojnoj kasarni (Asker). Čak je jedno vrijeme bio u zindanu. Situacija je bila do te mjere opasna da su ljudi morali biti krajnje oprezni, ako su htjeli vidjeti Imama. Dakle s jedne strane bio je udaljen i pod prismotrom, s druge strane pojavile su se zabludjele sekte, što dovodi do javljanja toksičnih talasa sumnje o njegovom Imametu. Situacija je do te mjere bila komplicirana, da se od njega prenosi da je u razgovoru sa jednim svojim prijateljem rekao: “Nijedan od mojih očeva, nije bio pod tolikom nevjericom od strane ljudi poput mene. Da je riječ o vjerovanju (Imamet) koje je privremenog karaktera, pa sumnja bi mogla naći opravdanje. Ali kada je riječ o nečemu što traje do sudnjeg dana, pa šta je u tom slučaju značenje te sumnje.[1]

Nevolja je majka stvaralaštva

Prismotra, špijuniranje, izoliranost Imama Hadija i Askerija, a.s., bila je prilika da se šiije polahko naviknu na ograničeni pristup i posjete svojim Imamima, te da svoje poslove i potrebe rješavaju preko Imamovih zastupnika. Pitanje skrivenosti Imama, imalo je potrebu za psihološkom pripremom, koja je obavljena u doba ova dva Imama. Imam Askeri, a.s., za svog vremena slao je tajne poruke svojim zastupnicima. A oni su ili lično ili preko svojih posrednika poruke i pisma slali na krajnju adresu. Na taj je način održavana veza između Imama i ljudi, i ljudi i Imama.

            Neki od koraka Imama Askerija

Pored spomenutog, društvo je imalo potrebu da postigne i neke druge potencijale, koje je Imam Askeri, a.s., u kratkom periodu uspio ostvariti.

  1. Uvažavanje dobrih alima

Imami su ljude uvijek poticali na razmišljanje, sticanje znanja, i hvalili su i bodrili svoje marljive učenike. Imam Askeri nije izuzetak, naglašavao je ulogu šiijskih alima, hvaleći ih.

Merhum ajatullah Atarodi u knjizi Musned Imam Askerija, a.s., navodi 18 primjera gdje Imam poredi šiije sa jetimima a alime sa skrbnicima. U jednom od hadisa kaže se: “Onaj ko se brine za jetime Muhammedovog Ehli bejta, koji su odvojeni od svojih zaštitnika, i suočili se s neznanjem, i taj ih alim spašava neznanja, i objašnjava im ono što im je sumnjivo, bolji je od onoga koji daje hranu jetimu koji ima potrebu za njom, kao što je Sunce bolje od zvijezda.”[2] U drugoj predaji, Imam Askeri, a.s., kaže: “Takav alim će na sudnjem danu biti proživljen sa krunom od svjetlosti na glavi, i svi će na mahšaru gledati tu svjetlost.”[3]

  1. Klonjenje od loših fakiha, pa makar i šiije bili

I pored velike potrebe za fakihima, treba biti budan i paziti na one koji nisu podesni za to, jer fakihima se obraćaju ljudi… Imam Askeri, a.s., je rekao, da je čak i među šiijama mali broj onih koji se mogu slijediti, a to su oni koji kontroliraju svoju dušu, i bore se protiv svojih strasti, i pokorni su svojem Imamu… Šteta koju loši fakihi nanose slabim šiijama, veća je od štete koju su jezidovci nanijele četi Imama Husejna, a.s.[4]

  1. Pažnja o neophodnostima novonastale zajednice šiija

Broj šiija u ono vrijeme postigao je kritičnu masu kada je mogao imati poseban identitet, koji nakon otklanjanja pritisaka od strane vlasti, ne bi bio gledan kao devijantna sekta, već kao jedan od jakih faktora u dešavanjima na islamskom terenu. On je bodrio šiije da održavaju zdrave relacije sa sunijama. Tražio je od njih da ne budu povodom sramote, već da svojim lijepim postupcima, ispravnim ponašanjem, istinoljubivošću budu povodom podizanja ugleda Ehli bejta.[5]

  1. Proračunato predstavljanje svoga sina šiijama

Rođenje Imama Mehdija, a.s., nije bilo pitanje koje se moglo javno tretirati. Jer nije bilo sumnje u to da bi na licu mjesta bilo ubijeno. Ali s druge strane ukoliko šiije ne budu znale za taj događaj, ne bi bilo uredu. Imam Askeri, a.s., posebnim proviđenjem, o rođenju svoga sina, obavještava neke od šiija, čak je obezbjedio i direktan susret nekim posebnim odabranicima. Na taj način, Imam Mehdi, a.s., je bio predstavljen šiijama, i spašen je od mogućeg zametanja traga, i gubljenja autoriteta. Sjetimo se kako je bilo teško Aliju, a.s., održati status Imama, među onima koji su bili s njim, slušali njegove riječi, gledali ga, dali mu prisegu…

  1. Načelo koje moramo uvijek uvažavati

Imati u vidu stanje svoga vremena, izbjegavanje nekorisnih sukoba i trenja, kao i ponašanja koja dovode u opasnost život drugih šiija, pitanje je uobličeno pod pojmamo tekijja, koju svi Imami, pa i Imam Askeri savjetuje svojim sljedbencima.

  1. Jačanje uvjerenja svojim šiijama nadnaravnim djelima

Imami, a.s., Božijom dozvolom su lahko mogli koristiti keramete kako bi dokazali da su na istini. Ipak, samo kada je baš bilo neophodno oni su koristili tu moć, osnova je bila živjeti u skladu zakona za obične ljude. Vjerovatno je kompleksnost situacije Imamovog vremena dovela do toga da se od njega prenose mudžize. Naprijer, Imam Askeri je tečno govorio sa strancima na njihovom jeziku. Ebu Hamza Basir, hadim Imama bio je začuđen kada je vidio da on sa svojim robovima priča na njihovim jezicima. Kaže razmišljao sam o tome kako je to moguće, jer bio je izoliran, jednostavno nije mogao naučiti te jezike. Iznenada, Imam mi se obrati riječima:  “Uzvišeni Allah svoj dokaz ističe nad ostalim stvorenjima u svim stvarima, daje im znanje jezika, geneologije, života, događaja. Da nije tako, pa ne bi bilo razlike između Božijeg dokaza i običnih ljudi.”

  1. Kōd prepoznavanja Imama i šiija

Sve do pred kraj svoga života, Imam je šiijama govorio da prsten nose na desnoj ruci, međutim tada im je rekao, da ga nose na lijevoj ruci. Vjerovatno je to bio način raspoznavanja, kojeg on za života ukida. “Naređivao sam vam dok sam bio među vama da prsten nosite na desnoj ruci, međutim sada vam naređujem da ga nosite na lijevoj, jer bit ćemo skriveni sve dok Allah ne naredi da se pojavimo.” Na tom mjestu prisutni su prstenje prebacili na lijevu ruku, a Imam im je rekao: “Prenesite ovo šiijama.”[6]

[1] Kemalu-d-din, sv. 1, str. 222.

[2] Ihtidžadž, sv. 1, str. 16

[3] Ihtidžadž, sv. 1, str. 16

[4] Tefsir koji se pripisuje Imamu Askeriju str. 266

[5] Tuhafu-l-ukul, str. 487

[6] Tuhafu-l-ukul, str. 488

  • 6 Decembra, 2019