Jedinstveni položaj Imama Alija, a.s., u časnom Kur'anu

Jedinstveni položaj Imama Alija, a.s., u časnom Kur'anu

U časnom Kur'anu o Imamu Aliju, a.s., objavljeni su posebni ajeti koji ne liče ni na jedan ajet objavljen o nekom drugom. Ovdje ćemo izabrati samo neke od tih ajeta koji pokazuju njegovu prednost nad ashabima, jer bi svi ajeti koji govore o njegovim odlikama i koji su općenito objavljeni o njemu zahtijevali posebnu studiju.

Neki od ajeta po kojima se Imam Ali, a.s., izdvaja od drugih, koji se ne odnose na druge i kojima se potvrđuje njegova prednost nad ashabima, čime postaje jasna njegova povezanost s Kur'anom, jesu sljedeći:

1. Prenosi se od Ibn Abbasa da je rekao da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., govorio: „Allah nije objavio ajet koji sadrži O vjernici, a da Ali nije bio na čelu tih vjernika i njihov prvak.“[1]
2. Također je preneseno od Ibn Abbasa da je rekao: „Kada je objavljen ajet: Ti reci: ‘Ne tražim od vas nikakve nagrade, osim ljubavi za bližnje’[2], upitali su Božijeg Poslanika, ko su njegovi bližnji prema kojima nam je ljubav postala obavezna, a on im je odgovorio: ‘Ali, Fatima i njihova dva sina.’“[3]

Ovim ajetom ljubav prema Imamu Aliju, a.s., postaje obaveza za druge ashabe.

3. Uzvišeni Allah je rekao:

I odredi mi jednog pomoćnika iz porodice moje.[4]

Od Ibn Abbasa je preneseno sljedeće: „Božiji Poslanik, s.a.v.a., je uzeo Alija ibn Ebu Taliba, a.s., za ruku, a bili smo u Mekki, i uzeo je i moju ruku i obavio četiri rekata namaza, pa je podigao ruke prema nebu i molio: ‘Bože, Musa sin ‘Imrana iskao je od Tebe i ja, Muhammed, Vjerovjesnik Tvoj, ištem od Tebe da mi prostranim učiniš prsa moja, da odriješiš uzao s jezika mog, da bi razumjeli govor moj, i odredi mi za pomoćnika iz porodice moje Alija ibn Ebu Taliba, brata mog, osnaži me njime i učini mi ga drugom u zadatku mome.’ Potom sam čuo glasnika kako doziva: ‘O Ahmede, dato ti je ono što si tražio.’“[5]

4. Uzvišeni Allah je rekao:

Vaši zaštitnici su samo Allah, i Njegov Poslanik, i vjernici koji namaz klanjaju i zekat daju dok su na ruku'u.[6]

Časni Kur'an se u ovom ajetu, da bi objasnio prednosti Imama Alija, a.s., nad ostalim ashabima, oslonio na pokazivanje duhovne dimenzije njegove ličnosti dodajući da je on zaštitnik vjernika. Učenjaci tefsira su se složili da je ajet objavljen o Imamu Aliju, a.s., kada je udijelio svoj prsten nekom siromahu dok je bio na namazu u prisustvu ashaba.

Zemehšeri, poznati književnik, tumač Kur'ana i učenjak hadisa o posljednjem dijelu ajeta veli: „Rečeno je da dok su na ruku'u opisuje stanje onih koji zekat daju, tj. daju zekat u stanju ruku'a u namazu i da je ajet objavljen o Imamu Aliju, a.s. Naime, kada je on bio na ruku'u, neki mu je prosjak nešto zatražio pa mu je on bacio svoj prsten, lahko kao da mu je bio na malom prstu, ne kvareći namaz.

Ako neko postavi pitanje: ‘Kako će se to odnositi na Alija, a.s., kad je tekst ajeta u množini?’, reći ću mu da je ajet izrečen u množini iako je povod objave jedan čovjek, da bi se ljudi podstakli na slična djela pa postigli slične nagrade i da bi se objasnilo da svi vjernici trebaju težiti ovom cilju, tj. dobročinstvu, pomoći i pažnji prema siromašnima, da čak i u situacijama kad su zauzeti, kad rade nešto što se ne može odgoditi, kao što je to npr. namaz, ne odgađaju dobročinstvo za poslije.“[7]

5. Uzvišeni Allah je rekao:

O Poslaniče! Ti obznani ono što ti je od Gospodara tvoga objavljeno! A ako to ne učiniš, tad Poslanicu Njegovu ti obznanio nisi. A Allah će te od svijeta štititi, Allah na Pravu Stazu narod nevjernički neće uputiti.[8]

Učenjaci tefsira i hadisa istakli su da je ovaj časni ajet objavljen radi isticanja odlika Imama Alija, a.s., na dan Gadira, kada ga je Božiji Poslanik, s.a.v.a., uzeo za ruku i rekao: „Kome sam ja zaštitnik, pa i Ali mu je zaštitnik. Bože, budi prijatelj onom ko je njegov prijatelj i budi neprijatelj onom ko je njegov neprijatelj, pomozi svakom ko njemu pomaže i ostavi na cjedilu onog ko njega ostavi i okreni istinu s njim gdje god se on nalazio.“[9]

6. Rekao je Uzvišeni Allah:

Allah želi odagnati od vas nevaljalštine, o Porodico Kuće poslaničke (Ehli bejt), i da vas sasvim očisti![10]

Časni ajet ograničava Božiju volju na udaljavanje nevaljalštine od Ehli bejta i njihovo potpuno očišćenje. Ovo ograničavanje znači da je Njegova volja u udaljavanju nevaljalštine i potpunom očišćenju ograničena samo na Ehli bejt i vezana samo za njih, a inače, Uzvišeni Allah nužno ima mnoge druge volje i htijenja, kako zakonodavne tako i one koje se očituju kroz stvaranje. Dakle, značenje bi bilo to da je ova Njegova volja za udaljavanjem nevaljalštine i potpunim očišćenjem ograničena samo na njih, a ne obuhvata druge, pa kao da se kaže: O Ehli bejte, vi ste ti od kojih Allah želi udaljiti nevaljalštinu i potpuno ih očistiti. Prema tome, ova se volja nužno odnosi na Božiju volju u stvaranju, budući da Njegova zakonodavna volja nije ograničena na neki narod ili kuću, a Njegova je volja u stvaranju neizbježna i neodvojiva od željenog, tako da čistota Ehli bejta od nevaljalštine nužno prati Božiju volju i oni su sačuvani od grijeha, neposlušnosti i posrtaja.

Ima više od sedamdeset predajā koje govore da je ovaj ajet objavljen o Ehli bejtu, a.s., koji je očišćen, a to su Poslanik, Imam Ali, hazreti Fatima, Imam Hasan i Imam Husejn, i ni o kom drugom. Te predaje prenose obje skupine muslimana. Pa ako se ovakve predaje ne prihvataju, šta onda ostaje?

Sve ove predaje, koje su šiije svojim putevima prenijele od Zapovjednika vjernika, od Alija ibn Husejna, Muhammeda ibn Alija, Džafera ibn Muhammeda, Alija ibn Muse Er-Ride, selam Božiji na sve njih, od Umm Seleme, Ebu Lejle, Ebu Esveda Ed-Duelija, Omera ibn Mejmuna El-Evedija i Sa'da ibn Ebu Vekkasa, a sunije svojim lancima od Umm Seleme, Aiše, Ebu Se'ida El-Hudrija, Sa'da, Vaile ibn Eska'a, Ebu Hamraa, Ibn Abbasa, Sevbana (Poslanikovog sluge), Abdullaha ibn Džafera, Alija ibn Ebu Taliba i Hasana ibn Alija, govore da je ovaj časni ajet objavljen o pet časnih članova Ehli bejta, a to su Božiji Poslanik, njegov amidžić Ali, njegova kćerka Fatima i dvojica njegovih unuka Hasan i Husejn, i da se pod Ehli bejtom podrazumijevaju samo oni i niko više.[11]

Abdullah ibn Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu prenosi od svog oca, a on od Šeddada Ebu Ammara, sljedeće: „Ušao sam kod Vaile ibn Eska'a, a kod njega su bili neki ljudi, pa su spomenuli Alija. Kada su otišli, Vaila me upitao želim li da mi ispriča šta je vidio kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i kako sam potvrdio, počeo je: ‘Otišao sam kod hazreti Fatime, r.a., da je pitam za Alija pa mi je rekla da je otišao kod Poslanika, s.a.v.a. Sjeo sam da ga sačekam. Kad je došao Božiji Poslanik, s.a.v.a., s njim je bio Ali, a Hasana i Husejna je vodio za ruke. Kad je ušao, Poslanik je pozvao Alija i Fatimu i posjeo ih ispred sebe, a Hasana i Husejna stavio u svoje naručje. Potom je sve njih pokrio svojim ogrtačem (ili je rekao: nekom odjećom), pa proučio ovaj ajet: Allah želi odagnati od vas nevaljalštine, o Porodico Kuće poslaničke (Ehli bejt), i da vas sasvim očisti[12] i potom rekao: Bože, ovi su moj Ehli bejt i moj Ehli bejt je najpreči.’“[13]

7. Rekao je Uzvišeni Allah:

A onima koji se sa tobom o njemu raspravljaju, nakon što ti je Znanje došlo, ti reci: ‘Dođite, pozvat ćemo i naše sinove i vaše sinove, i naše žene i vaše žene, i nas i vas, a zatim se čedno na Allaha pozvati i Allahovo prokletstvo na lažljivce zazvati![14]

Naredba sadrži dovođenje sinova, žena i duša, u obliku množine, a ispunjenje ove naredbe zahtijeva da iz svake grupe budu dovedene najmanje tri osobe, kako bi se ispunilo značenje množine. Međutim, Poslanik, s.a.v.a., nije izvršio ovu naredbu, kako svjedoče vjerodostojni hadisi i historija, a razlog za taj njegov čin bio je to da stavi do znanja da se taj izraz u ajetu može odnositi isključivo na njih. Dakle, ajet glede Poslanikovog čina u izvršenju ukazuje na to da su samo njih četvero dostojni učešća s njim u mubaheli, da su mu oni najmiliji, najdraži, najbliskiji odabranici njegovi, a nema većeg ponosa i veće odlike od te!

Ovo značenje potvrđuje i činjenica da je Poslanik, s.a.v.a., imao više supruga, ali nijednu od njih nije poveo, već samo svoju kćerku. Može li to značiti išta drugo do to da je Fatima, s.a., bila odabrana, njemu bliska, i da ju je volio zbog njene bliskosti Allahu i njenog položaja kod Njega?

Isto tako primjena riječi „duša“ u ajetu samo na Alija, a.s., i ni na kog više pokazuje njegovu najveću vrlinu i najčasniju odliku, jer je Ali, a.s., predstavljen kao Poslanikova duša. To potvrđuje i hadis koji su svi muslimani prenijeli od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kad je rekao Imamu Aliju: „U odnosu na mene ti si isto što je Harun bio u odnosu na Musaa, osim što nakon mene nema vjerovjesnika“,[15] i hadis: „Ti si od mene, a ja sam od tebe.“[16]

Imam Ali, a.s., se na danu šure[17] pozvao na ovu vrlinu, a članovi šure su je priznali i niko je nije negirao. Hadis je toliko jasan da ne ostavlja nimalo prostora za negiranja čak ni za ljude poput Ibn Tejmije. I on je priznao vjerodostojnost hadisa koji govori da je „Poslanikova duša“ u ajetu Ali, a.s., ali je on to sveo na rodbinsku bliskost. Međutim, kada je primijetio da to ne može biti tačno jer je Abbas bio Poslanikov amidža, a amidža je bliži od amidžića, rekao je: „Abbas nije bio jedan od prvih muslimana i nije imao neku posebnu prisnost s Poslanikom, s.a.v.a., poput Alija.“ Dakle, i on je na kraju bio primoran da prizna da mjerilo stavljanja Imama Alija, a.s., na mjesto „Poslanikove duše“[18] nije samo rodbinska bliskost već i činjenica da je prethodio u primanju islama te njegova posebna prisnost s Poslanikom, s.a.v.a. Može li takva posebna bliskost biti i zbog čega osim zbog njegove prednosti nad drugima i bliskosti Allahu?[19]

Zatim, izraz u ajetu pozvat ćemo i naše sinove i vaše sinove, i naše žene i vaše žene, ukazuje na to da, pored Poslanika, s.a.v.a., i ostali učesnici mubahele imaju svoj značaj u pozivu na mubahele, jer se sinovi i žene navode u obliku množine, uprkos tome što su se rasprava i dokazivanje odvijali između kršćana i lično Poslanika, s.a.v.a., kako to pokazuje sam ajet A onima koji se sa tobom o njemu raspravljaju. Isto ovo[20] se zaključuje i iz ajeta u suri Hud: i za njim dolazi svjedok od njega[21] i iz ajeta: Ti reci: „Evo Puta mojega, Allahu pozivam s Jasnim Dokazom ja i oni koji mene slijede.“[22] I predaje koje su stigle o mubaheli potvrđuju ovaj značaj pa se isto to razumijeva i iz bezuvjetnog poređenja u ovom hadisu: „U odnosu na mene ti si poput Haruna u odnosu na Musaa.“

To potvrđuje i odlomak: i Allahovo prokletstvo na lažljivce zazvati! Jer, lažljivci ovdje neće biti oni koji samo općenito lažu, nego oni koji lažu zlonamjerno u jednoj od dvije strane u raspravi i mubaheli. Prema tome, podrazumijeva se da će na obje strane biti više od jednog učesnika, jer bi inače stajalo: „i Allahovo prokletstvo na onog ko laže zazvati“, kako bi se moglo primijeniti na jednu osobu. Prema tome, učesnici u mubaheli s Poslanikom, s.a.v.a., učesnici su i u samoj tvrdnji.

Budući da rasprava između Poslanika, s.a.v.a., i kršćana nije izbila samo da bi se raspravljalo već i da bi se kršćani pozvali u islam, zbog čega su se i okupili na mubahelu, prisutni učesnici predstavljaju onda Poslanikove, s.a.v.a., saradnike u raspravi i pozivanju u islam.

Predaje koje su ashabi prenijeli o ajetu o mubaheli su mnogobrojne, poput predaje Džabira, Bera ibn ‘Aziba, Enesa ibn Malika, Osmana ibn'Affana, Abdurrahmana ibn ‘Aufa, Talhe, Zubejra, Sa'da ibn Ebu Vekkasa, Abdullaha ibn Abbasa, Ebu Rafi'a (Poslanikovog slugae) i drugih, a ovaj je događaj prenio i veliki broj tabi'ina kao što su Sudejj, Še'bi, Kelbi i Ebu Salih. Pisci hadiskih zbirki, historije i tefsira, kao što su Muslim, Tirmizija, Taberi, Ebu-l-Fida, Sujuti, Zemehšeri i Razi, složili su se da je hadis vjerodostojan i zabilježili su ga u svojim djelima.[23]

Džabir ibn Abdullah je rekao: „O njima je objavljeno: pozvat ćemo i naše sinove i vaše sinove“, i objasnio: „i nas – naše duše – znači Poslanik, s.a.v.a., i Ali, a.s., naše sinove znači Hasan i Husejn, a.s., a naše žene znači Fatima, s.a.“[24]

8. Rekao je Uzvišeni Allah:

A oni koji vjeruju i čine dobra djela – oni su, zbilja, stvorenja najbolja.[25]

Od Džabira je preneseno: „Bili smo kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kad je došao Ali ibn Ebu Talib. Poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Došao vam je moj brat’, pa se okrenuo prema Ka'bi i udario rukom po njoj rekavši: ‘Tako mi Onog u Čijoj ruci je moja duša, on i njegovi sljedbenici (ši'etihi – njegovi šije) su, zbilja, uspješni na Danu Sudnjem.’ I zatim: ‘Doista, on je prvi od vas u vjerovanju uz mene, najvjerniji je Božijem zavjetu među vama, najpostojaniji od vas u izvršenju zapovijedi Božije, najpravedniji je od vas među podanicima, najviše drži do jednakosti među ljudima i najveći je od vas kod Allaha po prednosti.’“ Džabir dodaje: „I objavljen je (tada) ajet: A oni koji vjeruju i čine dobra djela – oni su, zbilja, stvorenja najbolja.“[26], dodavši: „Zato bi Poslanikovi ashabi, kad bi vidjeli da ide Ali, govorili: ‘Došao je najbolji među stvorenjima.’“[27]