Kratkoća života i opstanak čovjekovih dobrih i loših djela

“O Ebu Zerre, zaista ste vi na putanji noći i dana i u životu koji se stalno skraćuje, a djela su vam sačuvana, smrt dolazi iznenada; ko god je učinio dobra djela, požnjet će dobro, i ko god je činio loša djela, požnjet će kajanje. Svako će žnjeti ono što je posijao.”

Od stvari koje čovjeka pokreću ka radu i trudu te koje stvaraju podsticaj za rad, aktivnost i izvršavanje dužnosti jeste obraćanje pažnje na činjenicu da život prolazi. Htjeli mi to ili ne, svakim dahom život nam se skraćuje i ne možemo zaustaviti kretanje vremena ni vratiti sekunde. Riječima Alija ibn Ebi Taliba, a.s.:

“Svaki čovjekov dah korak je koji je napravio ka smrti.”[1]

Mora se paziti da se ovaj kapital olahko ne ispusti iz ruku; kapital koji se stalno smanjuje i troši, sve dok smrt čovjekova ne stigne, a od nje spasa nema, kako Ali, a.s., kazuje:

“Neće se od smrti spasiti onaj koji je se boji, niti će vječnost biti data onome koji je voli.”[2]

Jedini način sprečavanja upropaštavanja kapitala života jeste unosna trgovina, a koja je trgovina bolja od toga da čovjek prodaje svoj život za Džennet, zato što je Džennet jedina roba koja može biti cijena ljudskog života, kako je Ali, a.s., rekao:

“Zar nema slobodnog čovjeka koji će ove ostatke hrane u ustima ostaviti dunjalučarima? Za vaše duše nema cijene osim Dženneta, zato ih ne prodajte, osim za Džennet.”[3]

Dakle, na kakvoj su šteti ljudi koji veliki kapital života mijenjaju za Božiju kaznu i srdžbu? Možda oni koji svoj život koriste na putu zablude umišljaju da im se prolaskom života uništavaju i djela. Kakva fantazija! Mada je ova razina razina prelaska i prolazna, a razina Onog svijeta je razina opstojanja, čovjekova djela ipak opstaju, zato što su djela povezana sa čovjekovom dušom i Uzvišenim Bogom. Iako mi živimo na razini koja je nestajuća i prolazna, povezani smo i sa svijetom i razinom opstojanja te će naša djela tamo opstajati.

[1] Nehdžul-belaga, izreka 81, str. 1118.

[2] Nehdžul-belaga, govor 37, str. 122.

[3] Nehdžul-belaga, izreka 447, str. 1295.