Kur'an i ispravnost u objašnjavanju
Kur'an i ispravnost u objašnjavanju
Svaki razuman čovjek koji je isprobao stvari i poznaje njihov tok zna da onaj ko svoj zakonik i druge pojedinosti temelji na laži i izmišljanju nužno mora zapasti u kontradiktornost, a posebno ako tretira mnoga važna pitanja iz oblasti prava, društva, vjerovanja i morala koja se temelje na najpreciznijim pravilima i najpravednijim osnovama i, posebno, ako se tom lašcu odulje dani i godine. Naravno, nužno će zapasti u kontradiktornost i nedoumicu šta želi ili ne želi, jer to je u manjkavoj prirodi čovjeka koji nije na ispravnom putu. U poznatoj poslovici kaže se: “Lašcu se ne povjerava!”
Kur'ani-Kerim na najbolji način tretira mnoge različite oblasti. On govori o teologiji, vjerovjesništvu i ranijim vjerovjesnicima, on postavlja temelje u oblasti propisa, civilnog upravljanja, društvenih sistema, morala. Kur'an tretira i mnoga pitanja u oblasti astronomije i povijesti i govori o zakonima mira i rata, opisuje duhovna bića, nebeska tijela i zemaljske pojave kao što su meleci, planete, vjetrovi, mora, biljke, životinje i ljudi. Kur'an navodi primjere za pouku, opisuje strahote i prizore Sudnjeg dana, ali u svemu ovome nema nikakve proturječnosti i kontradiktornosti, niti je ovo nedostižno za normalan ljudski razum. Nekad će Kur'an tretirati jedan događaj jedanput, nekad dva ili više puta, ali se nikad u tome neće naći nesklada i odudaranja. Kao primjer za to navest ćemo kazivanje o Musau, a.s., koje se u Kur'anu ponavlja nekoliko puta, pri čemu će se u svakom ponavljanju naći neka značajka kojom se ono odlikuje, ali se nikad neće javiti proturječnosti i razlike u suštini značenja.
Ako imamo u vidu postupno objavljivanje Kur'ana u skladu s događajima, onda ćemo shvatiti da je Kur'an knjiga Objave po Allahovoj odredbi, jer postupnost inače nužno znači nesklad i proturječnost pri sastavljanju pojedinačnih dijelova. Prema tome, vidimo da je Kur'an u oba ova slučaja nadnaravan: objavljen je postupno, i u tome je nadnaravan, a kad su ti dijelovi sastavljeni u jednu cjelinu, pojavljuje se nova nadnaravnost.
O ovoj nadnaravnosti Kur'ana govori Uzvišeni Allah u ovom ajetu: „A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekoga drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturječnosti!“[1]
Ovaj kur'anski ajet govori ljudima o nečemu što oni prirodno osjećaju i instinktivno poimaju, a to je činjenica da onaj ko se u svojoj tvrdnji o vjerovjesništvu oslanja na laži i izmišljanja nužno mora zapasti u kontradiktornost, a toga u Kur'anu nema.
Ovu strategiju Kur'an slijedi u mnogim svojim dokazivanjima, upućujući pritom ljude njihovoj prirodi prilikom donošenja sudova. To je najuspješniji i najefikasniji način upućivanja. Arapi su vrlo dobro osjetili ovu ispravnost u kur'anskim načinima kazivanja i njihovi rječiti ljudi bili su uvjereni u ovakvo što. To nam najbolje objašnjavaju riječi Velida ibn Mugire kad opisuje Kur'an. Naime, Ebu Džehl zatražio je od njega da kaže nešto o Kur'anu, a ovaj je rekao: “Šta da o njemu kažem?! Tako mi Boga, među vama ne postoji čovjek upućeniji u poeziju od mene – niko bolje od mene ne poznaje redžez (meter od šest stopa u poeziji) niti kasidu (pjesma s tri stiha), niti poeziju džina. Tako mi Boga, zaista kur'anski govor ne podsjeća ni na što od ovoga! Tako mi Boga, zaista je u njemu slast – on zaista unižava sve ono što je ispod njega i nadvisuje sve, a njega ništa ne nadvisuje!” Ebu Džehl je rekao: “Tako mi Boga, tvoj narod neće biti zadovoljan tvojom takvom ocjenom!” Velid je rekao: “Pusti me da malo razmislim!” Nakon što je razmislio, rekao je: “Ovo je vradžbina koja se nasljeđuje!”[2]
U nekim predajama navodi se da je Velid rekao: “Tako mi Boga, čuo sam od njega (Muhammeda) riječi koje nisu riječi čovjeka, niti su riječi džina! Zaista je u njemu slast! Zaista je on drag! Njegovi vrhovi su plodotvorni, a njegovi izvori su obilni! On zaista nadvisuje sve, a njega ništa ne nadvisuje! Takve riječi čovjek nije u stanju izreći!”[3]
Ako sam želiš osjetiti nešto slično, pogledaj druge knjige za koje se kaže da su Objave. Obrati pažnju i vidjet ćeš proturječnosti u značenju i nedosljednosti u metodologiji, što ih čini nekompaktnim i neodrživim. Ako pogledaš Stari i Novi zavjet i sve proturječnosti i kontradiktornosti u njima, vidjet ćeš šta je istina, a šta laž. Navest ćemo samo nekoliko primjera:
U XII glavi Evanđelja po Mateju i u XI glavi Evanđelja po Luki navodi se da je Mesih rekao: “Koji nije sa mnom, protiv mene je; i koji sa mnom ne sabira, prosipa!”, a u IX glavi po Marku stoji: “Ko nije protiv nas, s nama je!”
U XIX glavi Evanđelja po Mateju, u X glavi onoga po Marku i u XVIII glavi onoga po Luki navodi se da su neki ljudi kazali Mesihu: “Učitelju dobri!”, a on je rekao: “Što me zoveš dobrijem? niko nije dobar osim jednoga Boga!”
U X glavi Evanđelja po Ivanu navodi se da je Mesih rekao: “Ja sam pastir dobri!”
U XXVII glavi Evanđelja po Mateju navodi se: “Tako isto i hajduci razapeti s njim rugahu mu se!”, a u XXIII glavi Evanđelja po Luki stoji: “A jedan od obješenijeh zločinaca huljaše na njega govoreći: ako si ti Krst pomozi sebi i nama. A drugi odgovarajući šutkaše ga i govoraše: zar se ti ne bojiš Boga, kad si i sam osuđen tako?”
U V glavi Evanđelja po Ivanu stoji: “Ako ja svjedočim za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito!”, a u VIII glavi istog Indžila navodi se da je rekao: “Ako ja svjedočim sam za sebe istinito je svjedočanstvo moje!”
Ovo je samo nekoliko primjera proturječnosti i kontradiktornosti u ovim Evanđeljima, iako su oni neznatni po svojim sadržajima i obimu. A i ovo je dovoljno onome ko bez pristranosti i tvrdoglavosti traga za istinom.[4]
[1] En-Nisā’, 82.
[2] Tefsīrut-Taberi, 29/98.
[3] Tefsīrut-Taberi, 19/72.
[4] Za više detalja usp. El-Hedju ila dīnil-Mustafā i Er-Rihletul-medresijja od šejha El-Belāgija te naše djelo Nefehātul-i'džāz. (Autor)
