Na putu prema Kufi
Na putu prema Kufi
Ibn Kesir i Ibn Nema navode riječi jednog stanovnika Kufe koji je rekao:
“Nakon što sam obavio obrede hadždža, brzo sam se vratio u Kufu. Na svom putu naišao sam na nekoliko šatora i pitao ko je njihov vlasnik, pa su mi rekli da pripadaju Husejnu ibn Aliju. Kada sam to čuo, s ushićenjem sam se uputio da posjetim Poslanikovog potomka i otišao sam do njegovog šatora. Prepozano sam ga u liku čovjeka koji ulazi u doba starosti i vidio sam da uči Kur'an dok su mu se niz plemenito lice i bradu slijevale suze. Obratio sam mu se: Oca i majku žrtvujem za tebe, sine Poslanikove kćeri! Šta te je dovuklo u ovu pustinju bez vode i rastinja?
Imam mi je odgovorio ovako:
“S jedne strane su nam prijetnje Beni Umejje, a s druge su ovi pozivi Kufljana. A i ti stanovnici Kufe će me ubiti i, pošto će počiniti takav zločin i prekršiti Božije naredbe i upute, Bog će im za vladara dovesti onoga ko će njih ubijati i toliko ih poniziti da će biti bezvrijedniji od starih ženskih dronjaka.” [1]
إِنَّ هَؤُلَاءِ أَخَافُونِي وَ هَذِهِ كُتُبُ أَهْلِ الْكُوفَةِ وَ هُمْ قَاتِلِي فَإِذَا فَعَلُوا ذَلِكَ (وَ) لَمْ يَدَعُوا لِلَّهِ مُحَرَّماً إِلَّا انْتَهَكُوهُ بَعَثَ اللَّهُ إِلَيْهِمْ مَنْ يَقْتُلُهُمْ حَتَّى يَكُونُوا أَذَلَّ مِنْ قَوْمِ الْأَمَةِ
Imamovo predviđanje budućnosti naroda Kufe
U ovom govoru zanimljivo je predviđanje imama Husejna o narodu Kufe – da će ga upravo taj narod ubiti i da će nakon izvršenja tog zločina Uzvišeni Allah nad njima dati vlast čovjeku koji će ih ubijati i toliko ih prezirati i ponižavati da će postati najponiženiji narod na svijetu.
Ovo predviđanje se ponavljalo u više njegovih govora, između ostalog u govoru u području Betnu Akabe, i pri polasku iz Mekke u odgovoru Ibn Abbasu, kao i u njegovom drugom govoru na dan Ašure kada se obratio Kufljanima:
“Tako mi Allaha, nakon ove borbe nećete vidjeti mira i sreće osim zamalo i zakratko, toliko koliko jahaču treba da uzjaše na svog konja, a potom će vas žrvanj događaja žestoko okretati oko sebe i tresti vas i uzburkati baš kao potres osovine mlina.”
Obistinjenje predviđanja poniženja Kufljana
Kada, kako i posredstvom koga se obistinilo predviđanje imama Husejna o Kufljanima, ko je bio taj ko je dobio vlast nad ovim narodom i toliko ih ponizio i prezirao da su postali najponiženiji narod? Upravo onako kako je imam Husejn bio rekao, nakon događaja Ašura Kufljani izuzev u kratkom periodu nisu više imali mira ni blagostanja, jer se neposredno poslije tog događaja grupa ljudi iz ovog grada pokajnički digla i izbio je Muhtarov ustanak…
Tako su među narodom Kufe počeli ubijanje, krvoproliće i ostali nemiri koji su na kraju završili kažnjavanjem učesnika u zločinu na Kerbeli. Ovi nemiri i nestabilnost u toku vladavine Emevija i većeg dijela vladavine Abasija su se nastavili u Iraku, a posebno u Kufi upravo onako kako je imam Husejn bio rekao:
“Bože, nikad nemoj učiniti vladare zadovoljnim njima!”
Najcrnji i najgorči period kroz koji je prošao narod Kufe bio je dvadesetogodišnji period vladavine Hadždžadža ibn Jusufa Sakafija, koji je bio samovoljni namjesnik Iraka i dijelova Irana. On je u ovom periodu (75–95. h. g.) toliko vršio pritisak na Iračane, a posebno Kufljane, toliko u njihova srca ulio strah, ubijao ih, bacao u zatvore, mučio, prezirao, sramotio i ponižavao da se samo za njih može reći da su bili bezvrijedniji od starih ženskih dronjaka.
Neki od Hadždžadžovih zločina
U knjigama Murudžu z-zeheb i El-Kamil fi-t-tarih se prenosi:
Kada je Hadždžadž ibn Jusuf bio imenovan upraviteljem Iraka i stigao u sjedište svoje vlasti u Kufi, on je u svom prvom govoru koji je započeo bez bismille, punom prijetnji i zastrašivanja, odmah otkrio svoje pravo lice. U ovom govoru između ostalog je rekao:
“Iračani! Vi, skloni razdoru i licemjerju! Vi, odlikovani najgorim osobinama, tako mi Boga, vidim među vama mnoge pružene vratove i uzdignute glave kojima je vrijeme berbe nastupilo, a to je nešto što ja dobro znam. Iračani! Znajte, tako mi Boga, neću preći preko vaših ispada niti ću prihvatiti vaše izvinjenje.”[2]
Potom je naredio da se svi okupe izvan grada i krenu u pomoć Muhallebu u Basri, koji se borio s protivnicima vlasti, zaprijetivši:
“Ko god ne pristupi vojsci, odsjeći ćemo mu glavu i srušit ćemo mu kuću.”
Trećeg dana, kada je sam Hadždžadž nadgledao odlazak Kufljana prema Basri, starac koji se zvao Umejr ibn Dabi, jedan od čelnika Kufljanskih plemena, došao je do njega i rekao:
“Zapovjedniče, ja sam star, nemoćan i slab. Nekoliko mojih sinova učestvuju u ratu. Jednog računaj umjesto mene i dopusti da ja ne učestvujem.”
Nije starac ni dovršio molbu, a Hadždždadž je već naredio da mu odrube glavu i prisvoje svu njegovu imovinu. Vidjevši to, Kufljani su tako pojurili prema izlazu iz grada da se prijave za rat u Basri da su izazvali veliki metež zbog čega je nekoliko osoba palo s mosta u Eufrat i utopilo se.[3]
Prema navodima historičara, kada je Hadždžadž ibn Jusuf nakon dvadeset godina vladavine umro (95. h. g.) broj ljudi koji su bili ubijeni u toku ovog perioda, ne računajući poginule u ratovima, prešao je 120 hiljada. U vrijeme Hadždžadžove smrti, 50 hiljada muškaraca i 30 hiljada žena bilo je u njegovim zatvorima, od kojih je 16 hiljada žena bilo nago. Mes'udi, autor Murudžu z-zeheba, nakon navođenja ovih podataka dodaje:
“Hadždžadž je držao žene i muškarce u istom zatvoru, a njegovi zatvori nisu bili natkriveni kako zatvorenici ne bi bili zaštićeni ni od vreline sunca, ni od jakih vjetrova, padavina i hladnoće.”[4]
Ibn Dževzi u svojoj historiji navodi da je hrana Hadždžadžovih zatvorenika bila mješavina ječmenog brašna, pepela i soli. Svaki zatvorenik je nakon kratkog boravka u tim zatvorima zbog takve hrane i izlaganja jakom suncu postajao taman kao da je od rođenja bio tamnoput.[5]
Ibn Kutejbe ed-Dinjeveri prenosi da je Hadždžadž ibn Jusuf nakon pobune stanovnika Basre u ušao u ovaj grad jednog petka u mjesecu ramazanu. Po unaprijed skovanom planu, unutar gradske glavne džamije pobio je 70 hiljada ljudi. To je zločin kojem u historiji čovječanstva nema sličnog.[6]
Rahmetli šejh Muhammed Dževad Mugnije, poznati libanski pisac, kaže:
“Onoliko koliko sam istraživao, u historiji nisam vidio okrutnijeg i većeg zločinca od Hadždžadža. Jedino ono što se govori o Neronu može približno opisati Hadždžadžov zločinački duh i sadizam, jer je i Neron, kada je zapalio Rim, stao da posmatra plamen i smijao se nad zapomaganjima i kricima žena i djece iz dubine vatre.”[7]
Također, Omer ibn Abdulaziz je o Hadždžadžu ibn Jusufu rekao:
“Kad bi sve nacije dovele sve svoje najpodlije i najveće zločince da se nadmeću u zločinima i pakostima, a mi samo Hadždžadža, mi bismo zasigurno pobijedili.”[8]
Sada donekle postanu jasnije riječi imama Husejna:
“Bog će im za vladara dovesti onoga ko će ih ubijati i toliko ih poniziti da će biti poniženiji od starih ženskih dronjaka.”
[1] El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 169; Tarihu Ibn Asakir, str. 211; Musiru-l-ahzan, sr. 21.
[2] Murudžu z-zeheb, sv. 3, str. 134; El-Kamil fi-t-tarih, sv. 4, str. 34.
[3] Murudžu z-zeheb, sv. 3, str. 137.
[4] Murudžu z-zeheb, sv. 3, str. 137.
[5] Sefinetu-l-bihar, sv. 1, str. 222.
[6] Ovaj događaj je opširno naveden u knjizi El-Imametu ve-s-sijase, sv. 2, str. 32.
[7] Ši'e ve zemandarane hodsar, str. 122.
[8] Tehzibu tehzib, sv. 2, str. 211.
