Nafi’ ibn Hilal naspram neprijatelja
Nafi’ ibn Hilal Džemeli, jedan od prijatelja Imama Husejna, ispaljivao je strijele prema neprijatelju i govorio:
Ja sam Helale Džamali,
ja slijedim Alijevu vjeru.
Znači da je je u trenutku žestoke borbe promicao Imama Alija, spominjao njegovo ime i hvalio njegovu vjeru. Ubio je 12 prijatelja Omera ibn Sa‘da, a neke je ranio. Na kraju su mu slomili ruke u predjelu mišica i on je bespomoćan pao. Uhvatili su ga i odveli kod Ibn Sa‘da i on ga upita: “Nafi’, zašto si sebe uvalio u ovu nedaću?”
Možda je mislio da će se, kao mnogi drugi, pokajati i izvinuti, ali Nafi’ reče: “Bog zna moju namjeru u ovome što sam uradio.”
Dok mu je tekla krv niz bradu, dodade: “Tako mi Boga,12 osoba ubiosam između vas. Neke sam i ranio i nimalo se ne kajem za to što sam uradio. Da su mi ramena i mišice zdrave, ne bi me mogli uhvatiti.”
Nafi’ je bio prvi Imamov ashab kojeg su uhapsili i koji je nakon toga postao šehid. Pred samu smrt poslao je u historiju živu potvrdu svoga vjerovanja, čvrstog uvjerenja i ispravne procjene, a historija je sasvim vjerno i pouzdano to zabilježila. Kada su isukali sablju iznad njegove glave, on reče:
“Hvala Allahu, Koji je učinio da budem pogubljen rukama Njegovih najgorih stvorenja.”
Ovakvo je bilo duhovno stanje ljudi kojima mi, nakon slanja selama na njih, savim smjelo kažemo:
Kamo sreće da smo bili s vama i da smo doživjelu uspjeh s vama.
Zašto mi nikada ne govorimo: “Hvala Bogu što nas nije bilo toga dana i nismo iskušavani takvim ispitom i što nismo učestvovali u prolijevanju krvi čistih i vrlih ljudi kao što ste vi”? Da li je onaj dan bliži istini i zbilji ili ovo zahvaljivanje i radost.
