Odgoj razuma i osjećanja

Odgoj razuma i osjećanja

Znanje i moral su dva moćna krila za čovjekov let do zenita ljudskosti. Društvo koje uporedo oživljava razum i osjećanja te ljudi koji posjeduju znanje i moral predstavljaju najsretnije ljude svijeta. Snagom znanja oni idu ka napretku i savršenstvu, a snagom osjećanja i morala uspostavljaju čisto ozračje ljudskosti ispunjeno ljubavlju i samilošću. Takvi ljudi u savršenoj ljubavi i prijateljstvu žive zajedno.

Gdje bude morala i osjećaja, ali ne bude znanja – tu nema napretka. Tu se ne shvataju zbilje svijeta stvaranja, tu je čovjek lišen užitka tehnološkog napretka i naučnog usavršavanja i ostat će uskraćen za udio u sjajnim naučnim pobjedama.

Gdje ima znanja, a nema vjere i morala, gdje ima nauke, ali nema bogobojaznosti, te gdje ima znanja, ali nema ni spomena o moralnim i ljudskim vrlinama – tu će se pojaviti sebičnost i karijerizam, tu nečistoća i izdaje vode ljude ka glibu propasti i nesreće, tu divljaštvo i međusobno nasilje oduzimaju mir i spokoj. O ovakvim ljudima treba kazati:

Stručan inžinjer u automobilskoj industriji vodi računa o ravnoteži snage motora i snage kočnica. Stoga, ukoliko motor učini jačim i kočnice mora učiniti jačim, jer u slučaju opasnosti, kada se npr. auto nađe iznad provalije, treba ga moći zaustaviti – u suprotnom će se ono srušiti u provaliju.

Napredak nauke u modernom svijetu predstavlja svakodnevno usavršavanje i jačanje snage motora pokretača društva, a moralne odlike imaju ulogu kočnice koja treba čovječanstvo zadržati na ivici provalije i sačuvati od propasti i nestanka. Čovječanstvo je sretno onda kada u poređenju sa naučnim napretkom svijeta postigne isti takav napredak u vjerovanju i moralnim vrlinama, kako bi nauka bila plodonosna i od koristi čovjeku.

Nažalost i na nesreću današnjeg čovječanstva, savremena ljudska civilizacija zastranila je u odnosu na ovaj put, kao da se drži pravila: koliko god napredujemo u nauci, toliko nazadujemo u bogobojaznosti i moralu.

Današnji svijet, sa slabostima u vjerovanju i moralu, jeste poput auta bez kočnica – auta koje nije sigurno na svom putovanju, te čovječanstvo u budućnost putuje sa strepnjom i zabrinutošću. Svakog trenutka živi u strahu kada će se svijet naći na ivici provalije, kada će zapovjednici narediti otvaranje vatre te kada će naučna moć odvući svijet u vatru i krv i u nekoliko sati potpuno uništiti zemaljsku kuglu.

Ukoliko svijest ljudi bude slobodna i ne bude slijedila razumske percepcije ili nadahnuća moralnih vrijednosti, onda će to biti jako opasno. Naša inteligencija ne samo da nas vuče u pravcu materijalizma, već nas vuče ka životinjskoj razini. Ovi redovi su napisani prije nego što je svijet otkrio atomsku bombu. Otkriće atomske bombe našem govoru daje veću važnost. Iznenada ljudi u svijetu postaju svjesni da jedna naučna pobjeda može cijelo čovječanstvo dovesti u nevolju. Odjedanput su zemlje koje nazivamo civilizovanim uvidjele da ih samo moralno jedinstvo može sačuvati od ovih opasnosti.

Vremena je tako malo da se jedini put spasa može postići putem pisanih ugovora, ali svako zna da povjerenje i pouzdanje u ove ugovore ne može biti veće od povjerljivosti osobe koja ih je potpisala. Ako osoba nije iskrena i povjerljiva, te ako ne bude predstavnik naroda koji podržava njegovu riječ i čast, ugovor nema nikakvog smisla. Po prvi put u historiji sučeljavanje čistog razuma i moralnih vrijednosti predstavlja pitanje od životne važnosti. Naša želja je da se čovjek okoristi ovom lekcijom, ali, nažalost, sumnjamo da će tako i biti.^[1]

[1] Sarnevešte bešer, str. 180.