Oholost i zamračenost razuma

Oholost i zamračenost razuma

 

Oholost je jedan od najvećih faktora da um postane mračan.

Koliko uticaj ove nepoželjne osobine na psihu čovjeka bude veći, njegov razum će biti zamračeniji i koliko se posljedice proistekle iz ove osobine budu više ukazivale, upravo u tom omjeru razumsko rasuđivanje čovjeka bit će umanjeno. Oholi ljudi u svom ponašanju nastupaju nerazumno i moguće je u nekim slučajevima da završe ludilom. U vjerskim predajama se jasno govori o ovom važnom psihološkom pitanju. Po mišljenju islamskih prvaka, opasnost od oholosti za razum je opasnija od svih drugih nepoželjnih osobina.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Najgora nesreća razuma je oholost.”[1]

Imam Bakir, a.s., je rekao: “Neće ući u čovjekovo srce ništa od oholosti, a da mu neće umanjiti razum u istoj mjeri u kojoj je ušlo u njegovo srce, bilo to manje ili više.”[2]

I svjetski naučnici današnjice oholost smatraju jednom od duhovnih bolesti, a ohole ljude s naučnog aspekta smještaju u one koje pate od svojevrsnog ludila. Dakle, stavljaju ih u isti red sa ostalim ludacima.

U nekim slučajevima, delirijum, odnosno pogrešno tumačenje onog što se percipira poprima drugu narav i veže se za rastrojenost u ponašanju i moći tumačenja i pojašnjenja. U ovakvim slučajevima osoba postaje ohola, zlobna i zlovoljna sa sklonošću da ljude u svom okolišu smatra nedobronamjernim. Malo-pomalo, ova misao se ukorjenjuju u njenom mozgu.

Kada je u pitanju samo ova stvar, onda se ima posla sa osobom koja ima problematičan moral. Ali, ako se ova njena unutarnja odlika intenzivira, moguće je da završi sa istinskim halucinacijama ili sa antidruštvenim reakcijama i potezima.

Sariju Vekapgara ove je duševne odlike pod nazivom delirijum pomno istražio.

Ovi bolesnici na prvi pogled ne izgledaju ludi, jer još uvijek nisu izgubili snagu zaključivanja i argumentacije. Kada se sa njima razgovara, stiče se dojam da se ima posla sa pametnim i pronicljvim ljudima. Upravo zato ovo stanje se isprva naziva ‘racionalno ludilo’. Kovanica ‘djelimična ludost’ ili stari naziv monomanija tiče se upravo ovih simptoma. Osnovni poremećaj koji dubinski usmjerava duhovne težnje ovih osoba je duševni i moralni poremećaj i jedna vrsta duševnog stanja koje nastaje iz oholosti odvraćaju bolesnika od nepristrasnog prosuđivanja i on otvoreno i svojeglavo osuđuje osobe koje se hipotetički mogu naći na putu ostvarivanja njegovih ciljeva, koji su slavoljubive prirode. Ovaj poremećaj koji ima naročitu osobenost, zapaža se u običnim životnim tokovima, a posebno u političkoj atmosferi koja obiluje strastima, zlobom i ponižavanjima drugih.

Kod nekih bolesnika ove vrste, oholost i sklonost ka premoći i ovladavanjem je izraženija i uzrokuje onu vrstu bolesti koju je Faler nazvao “zlostavljanje zlostavljača”. Moralna savjest ovih bolesnika u odnosu na njih same je na stanovit način postala bezosjećajna i nesvjesna i upravo zato im se, ono što požele ili što žele učiniti, čini savršenim, dok tuđi govor i ponašanje jako kritikuju i u vezi njih su pesimistični. Od onoga ko im se suprostavi, ili potpuno spram njihovog svojeglavog djelovanja ne pogne glavu, odmah prave svog neprijatelja, tretirajući sebe kao žrtvu. Međutim, zaboravljaju jednu stvar – da su oni ti koji druge zlostavljaju. Ova vrsta bolesti prirodno zadobija značajne društvene reperkusije i predstavlja izvorište mnogih svađa, zloba i ratova.[3]

Džabir ibn Abdulah Ensari veli:

“Jednog dana je Božiji Poslanik, s.a.v.a., u prolazu naišao na epileptičara oko kojeg su se okupili ljudi da ga posmatraju. Časni Posalnik, s.a.v.a,. je upitao: ‘Zašto su se okupili ovi ljudi?’ ‘Rečeno mu je: ‘Okupili su se oko jednog ludog epileptičara.’ Poslanik pogleda u epileptičara, a potom reče: ‘Ovaj čovjek nije lud, hoćete da vam kažem ko je zbiljski luđak?’ Oni rekoše: ‘Da, Božiji Poslaniče.’ On reče: ‘Stvarni luđak je onaj koji oholo ide putem i koji od umišljenosti zagleda niz svoje skute te koji svoje bokove pokreće pokretanjem svojih ramena. Ovakva osoba je stvarni luđak, a ovaj čovjek oko koga ste se okupili je samo bolesnik.’”[4]

Osobe koje boluju od oholosti, zbog umišljnosti i samoobožavanja sve svoje poslove uzvisuju i smatraju lijepim. Tako oni očekuju da i svi drugi slijede njihovu praksu i da njihove postupke drže mudrim i ispravnim.

Svako ko im se suprotstavi biva pristrasno i luđački napadnut. Oholi ga proglašava nedobronamjernim i u srcu gaji prema njemu zlobu, što je samo još jedan pokazatelj zamračenosti uma i slabosti duše.

Hazreti Ebu Hasan Rida, a.s., je kazao: “Samozadivljenost posjeduje stepene. Jedan od njih je taj da čovjek svoja loša djela smatra lijepim i ugodnim. Ovakve osobe su zbog svojih loših djela sretne i zadovoljne te misle da su nešto dobro uradili.”[5]

Imam Ali, a.s., je kazao: “Čovjekova zadivljenost sa sobom najbolji je dokaz slabosti njegovog razuma.”[6]

Uznositost i veličina dostoje samo Uzvišenom Bogu Koji je po svojoj Biti neovisan i Kojem siromaštvo i ovisnost nemaju nikakva pristupa, dok su sva stvorenja ovisna o njemu i trebaju Ga u svakom pogledu.

O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavistan i hvale dostojan.[7]

 يَا أَيُّهَا النَّاسُ أَنتُمُ الْفُقَرَاءُ إِلَى اللَّـهِ وَاللَّـهُ هُوَ الْغَنِيُّ الْحَمِيدُ

Čovjek je takvo biće da zbog gladi, žeđi, hladnoće, vreline izgubi sabur i strpljivost. Zbog napada divlje ili otrovne životinje on odmah pokazuje slabost i nemoć da se odupre. U najkraćem, čovjek je u potpunosti zatočenik svoje slabosti i nemoći, i nikada ne posjeduje istinsku veličinu i stvarnu uzvišenost, da bi sebe mogao prikazivati velikim i da bi se prema drugima mogao ponašati oholo i nadmeno.

Ako sebe spozna na pravi način, te shvati svoju suštinu i ne bude u tome pretjerivao, čovjek nikada neće upasti u bolest samozadovoljstva, oholosti i nadmenosti, niti će Božije robove ponižavati i omalovažavati.

Obrnuto, čovjek koji ne poznaje svoje granice, koji je rob samoobožavanja, ne vidi nikog osim sebe, osim svog ličnog intresa i zadovoljavanja svojih nagona, ni o čemu drugom ne misli i društvena sreća i opći napredak kod njega nemaju nikakvu važnost. Od ovakog čovjeka moguće je očekivati da se upusti u velike zločine te da ga samoobožavanje odvuče u nesreću i sigurnu propast.

Lične želje, koje mi tumačimo kao sebičnost, tiču se našeg bića – našeg tjelesnog i duhovnog bića. Koliko god nas naši društveni nagoni potiču na izvršavanje društveno vrijednih poslova i bivaju poticaj ka društvenom životu i usavršavanju, lične želje nemaju obzira prema zajednici. U svakom poslu se ogleda lični ego i lično ‘ja’. Lična korist postaje osovina svih pregnuća, i u svakom poslu dovodi do toga da se svoja prava poštuju, a obaveze zanemaruju. Ovdje se dešava zločin u raznim oblicima ličnih sklonosti, kao što su oholost, pretjerano isticanje lične zasluge, potraga za individualnom srećom i pobjedom, sticanje bogatstva koje bi pripadalo samo jednoj osobi.

No, sigurno je da sve ove želje izviru iz ljubavi prema sebi. Upravo samoobožavanje čovjeka navodi da se žrtvuje za svoj interes i svoje nagone. Ukratko, zločinac je osoba koja obožava sopstvo.[8]

Jedna od vrijednih i značajnih usluga koje plemeniti ljudi i odgajatelji čine samoljubivim i oholim silnicima jesu umjesne opomene. Oni ih, na odgovarajući način, svojim mudrim savjetima odvajaju makar i na nekoliko sati od samoljublja i oholosti. Ova stvar u historiji islama ima svoje duboko utemeljenje.

Mensur Devaniki iz abasijske dinastije, bio je jedan od nasilnih halifa i tlačitelja. Jednog dana, obična nemoćna muha počela je da slijeće na lice ovog diktatora. Toliko je navaljivala na njegove usne, oči i nos da ga je učinila očajnim. U jednom trenutku rekao je svojim slugama: “Pogledajte ima li koga u predsoblju” Rekoše: “Ima, Mukatil ibn Sulejman. “Mukatil je bio ondašnji poznati mufesir i muhadis. Čim je ušao kod halife, Mensur ga upita:

“Znaš li zašto je Allah stvorio muhu?”

Ovaj bez oklijevanja odgovori: “Da, da bi ponizio tiranine.”

Mensur se ušuti, čuvši ovaj odgovor, te se ne rasrdi na Mukatila ibn Sulejmana, što je upućivalo na to da je njegov govor ostavio dobar uticaj na diktatora.[9]

Muhleb ibn Ebi Sofre bijaše guverner Horasana, postavljen od halife Abdulmelika Mervana. Jednog dana on je skupio svoje skute i u punoj oholosti i umišljenosti prošao ulicom. Jedan slobodoumni čovjek ga je vidio, prišao mu i kazao: “O Božiji robe, ovako oholo ići, ljuti i srdi Uzvišenog Boga i Poslanika.“

A onda ga Muhleb upita: “Zar ti mene ne poznaješ?”

Čovjek hitro odgovori: “Da, poznajem te. Tvoj početak je bio beznačajna sjemena kapljica, a tvoj kraj biće smrdljiva lešina, a između ova dva vremena to tvoje tijelo je nosač poganštine.” Muhleb se udalji, ali ovaj odrešiti i prodoran govor ga odvrati od daljnjeg oholog hoda.[10]

U islamu je oholost jedna od najpokuđenijih i najodvratnijih osobina, u njenu osudu je objavljeno mnoštvo ajeta i preneseno mnogo hadisa, za čije bi navođenje trebalo mnogo vremena. Zato ovom prilikom nudimo samo jedan hadis:

Prenosilac hadisa Hakim kaže: „Pitao sam Imama Sadika, a.s., koji je to najmanji nivo otpadništva i nevjerstva, a on mi odgovori da je oholost najniži stepen nevjerstva.“[11]

Možete primijetiti da Imam Sadik, a.s., oholost ne smatra samo jednom pokuđenom moralnom osobinom, već stepenom nevjerstva. Ustvari, on podsjeća da je onaj koji je ohol, sa ovom svojom lošom osobinom, zakoračio na prvi stepen nevjerstva.

Potrebno je da roditelji u odgoju svoje djece posvete punu pažnju ovoj pogubnoj osobini, te da ne pretjeruju u hvaljenju svoje djece i iskazivanju ljubavi i pažnje prema njima, da ne prelaze određene granice te da se klone krajnosti u tome – da ne bi od djece načinili sebične i narcisoidne osobe, koje će u budućnosti zbog životnih poraza i kompleksa niže vrijednosti postati oholoi, zbog ćega će na ljude početi gledati s prezirom i podcjenjivački.

Nužno je da roditelji cijene ljude i da na ovaj način svojoj djeci daju lekciju učtivosti i poniznosti i sačuvaju ih od oholosti i umišljenosti, koje predstavljaju najveći moralni pad.

Mudri Lukman je svom sinu savjetovao:

I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.[12]

وَلَا تُصَعِّرْ خَدَّكَ لِلنَّاسِ وَلَا تَمْشِ فِي الْأَرْضِ مَرَحًا إِنَّ اللَّـهَ لَا يُحِبُّ كُلَّ مُخْتَالٍ فَخُورٍ

On hoće reći: Dragi sine, nikada ne dozvoli da budeš ohol i uznosit, ne okreći glavu od ljudi, obori je prema zemlji i ne hodi nadmeno i osoro, jer Uzvišeni Bog ne voli hvalisavce koji se ohole.

Vrlo je bitno da roditelji osim lijepog i ispravnog odgoja svojoj djeci upute korisne savjete te da ih poput mudrog Lukmana upozore na zle posljedice oholosti i ponižavanja ljudi, čime će dobro i u potpunosti ispuniti svoje obaveze u odgoju djece.

 

 

[1] Gureru-l-hikem, str. 448.

[2] Sefinetu-l-bihar, str. 460.

[3] Će midanam (Bimarihaje ruhi va asabi), str. 33.

[4] Me’ani-l-ahbar, str. 237.

[5] Kafi, sv. 2, str. 313.

[6] Biharu-l-envar, sv. 17., str. 79.

[7] Fatir, 15.

[8] Će midanam (Dženajat), str. 17.

[9] Hajatu-l-hajevan, sv. 1, str. 255.

[10] Madžmu’ue werram, sv. 1, str. 199.

[11] Kafi, sv. 2, str. 309.

[12] Lukman, 18.