Opasnosti grijeha

Opasnosti grijeha

Mladi trebaju imati na umu da za stjecanje životnog iskustva i uspjeh u životu nije dovoljan samo stručan nastavnik i ispravne metode podučavanja historiji. Pored toga potrebno je da i mladi s punim zanimanjem pristupe učenju historijskih događaja, zatim njihovom temeljitom analizom razluče dobro od zla, te na kraju sažetak toga pohrane u pamćenje i praktično iskoriste stečena iskustva i podatke u svom svakodnevnom životu, kako bi stekli koristi i pronašli bolji i čišći put i način života.
Ponekada su iz neke kratke historije primljena pouka, sticanje iskustva iz nekog sitnog događaja i njegova praktična primjena u stanju izmijeniti tok života mladića, spasiti ga od sigurnog sunovrata i pada i uzdići ga na prijestolje časti i dostojanstva.
Sada ćemo, kao primjer ispravnog odnosa prema historiji, navesti jedan historijski događaj.

U vrijeme vladavine Abdulmelika Mervana živio je jedan trgovac koji je među svim društvenim slojevima slovio kao pošten i čestit čovjek. On je na bazaru grada Damaska stekao toliki ugled, povjerenje i poštovanje kod ljudi da su mnogi svoju robu ostavljali na povjerenje kod njega, da im je on, uz proviziju, proda po cijeni koju sam odredi.
Međutim, jednom prilikom je u svojim trgovačkim poslovima i razmjeni odstupio od ispravnog puta i poštenja te pronevjerio ukazano povjerenje. Ta vijest je stigla do naroda i svi su počeli govoriti o tome. Trgovčev ugled i ličnost bili su od tog trenutka poljuljani i ljudi više nisu imali povjerenja u njega. Više mu niko nije donosio robu i davao na povjerenje. Njegova trgovina postepeno je počela slabiti, sve dok nije doživio potpuni krah, a pritisnuli su ga i povjerioci.
Sin tog trgovca bio je pametan i razuman mladić. On je izvukao pouku iz gorke sudbine svoga oca i izašao iz tog bolnog događaja obogaćen iskustvom. On je došao do zaključka da je samo jedna pronevjera i izdaja tuđeg povjerenja u stanju uništiti čovjekov ugled i dostojanstvo te pretvoriti dostojanstven i ugledan život u osramoćenost i poniženje. Odlučio je da se nikada ne približi pronevjeri i grijehu, i da čistoću i bogobojaznost uvijek drži kao svoju odrednicu.
Zbog svog lijepog ponašanja i morala mladić je postao omiljen i cijenjen. Slučajno je u njegovom komšiluku živio jedan visoki vojni zapovjednik garde kojeg je Abdulmelik Mervan bio zadužio da predvodi muslimansku vojsku u borbi protiv Bizantije. Prije pokreta, on je pozvao mladića i povjerio mu sav svoj novac u iznosu od deset hiljada zlatnih dinara te mu rekao: “Ovo zlato ostavljam da mi ga čuvaš dok se ne vratim. Ja idem u rat protiv Bizantije. Ako se vratim zdrav i živ, lično ću preuzeti taj novac od tebe i platit ću ti za uslugu. Ako poginem, dobro pazi i kada vidiš da moja žena i djecu padaju u oskudicu i neimaštinu, jednu desetinu uzmi za sebe, a ostatak im daj kako bi mogli dostojanstveno živjeti.”
Taj vojni zapovjednik je potom otišao u rat i poginuo na bojnom polju.

Otac tog mladića, onaj isti propali trgovac, kada je čuo za pogibiju komšije, otišao je kod sina i rekao mu: “Sine moj! Niko ne zna za zlatnike koji su ti povjereni. Ja sam sada u veoma teškoj oskudici i neimaštini. Molim te da mi daš nešto od tih zlatnika. Čim dođem do rješenja životnih teškoća ja ću ti ih vratiti.”
Mladić odgovori: “Oče! Ti si zbog izdaje i nepoštenja zapao u situaciju u kojoj se nalaziš. Tako mi Boga, kada bi mi cijelo tijelo isjekli na komade, ja ne bih pronevjerio povjerenje koje mi je dato. Ne želim ponoviti grešku koju si ti učinio i tako pripremiti teren za vlastitu propast.”
Nakon nekog vremena, porodica ubijenog vojnog zapovjednika zapade u teškoće i nedaće. Dođoše kod mladića i zatražiše da u njihovo ime napiše pismo Abdulmeliku Mervanu i da obavijeste halifu muslimana o nedaćama i siromaštvu zbog kojeg pate, ne bi li se smilovao i pomogao im. Mladić je napisao pismo i predao ga, ali ne bijaše koristi, jer je Abdulmelik Mervan izdao naredbu da se imena onih koji poginu izbrišu sa spiska osoba koje primaju plaću iz državne riznice.
Saznavši za Abdulmelikov odgovor i beznađe porodice ubijenog zapovjednika, mladić pomisli: “E sada je stigao trenutak da dam zlatnike onima kojima i pripadaju i spasim ih na taj način siromaštva.”
Pozvao je sinove poginulog zapovjednika svojoj kući i rekao im: “Vaš otac je kod mene pohranio određenu količinu zlatnika i savjetovao mi da vam ih uručim onda kada zapadnete u siromaštvo i neimaštinu. Rekao je također da jednu desetinu od tog novca zadržim za sebe. Kada su čuli te riječi, sinovi se razveseliše i rekoše: “Koliko god je naš otac rekao da pripada tebi, mi ćemo taj iznos udvostručiti i dati ti kao nagradu.”
Mladić je iznio zlatnike i predao ih djeci poginulog zapovjednika. Oni izbrojaše dvije hiljade zlatnika i dadoše ih mladom trgovcu, a osam hiljada zlatnika zadržaše za sebe. Nekoliko dana nakon tog događaja, halifa Abdulmelik – nakon što je pročitao pismo – pozva porodicu poginulog zapovjednika na razgovor, želeći se lično uvjeriti u njihove životne teškoće i nedaće. Oni mu ispričaše događaj koji se zbio s mladićem i očevim zlatnicima koje je on čuvao za njih. Halifa Abdulmelik odmah naredi da dovedu mladića kod njega. Kada je mladić došao pred halifu, on mu iskaza veliku počast i zahvalnost zbog iskazanog poštenja i ispunjenja povjerenja i ponudi mu da preuzme položaj upravljanja državnom riznicom, a zatim reče: “Ja ne poznajem nijednu osobu koja je tako pošteno i potpuno poput tebe ispunila dato joj povjerenje.”
Mladi koji izvuku pouku iz života drugih ljudi i steknu iskustva posmatrajući loše i pozitivne primjere ponašanja ljudi, potom promišljanjem i razmišljanjem svoj životni put izgrade na ispravnim temeljima, umješni su i sposobni članovi društva koji će biti u stanju svoj životni vijek proživjeti dostojanstveno i uspješno, u sreći i blaženstvu.