Osjećaj odgovornosti

U suri Nedžm, u 39. Ajetu Uzvišeni kaže:

…i da je čovjekovo samo ono što sam uradi.[1]

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Teret svoje odgovornosti sam ponesi na plećima svojim, ako to ne učiniš, drugi neće ponijeti tvoju odgovornost.”[2]

Zemljoradnik mora iskoristiti pogodnu priliku, vodu, vrijeme, zemljište, potom trudom i zalaganjem uzorati, posijati, starati se o usjevu i ispravno obaviti svoju dužnost kako bi ubrao plodove. Učenik mora iskoristiti pogodnu priliku i uvjete: knjigu, školu, učitelja, bezbjednu sredinu i svoje zdravlje, s punom ozbiljnošću pristupiti sticanju znanja, vježbama i učenju kako bi postigao određene naučne stepene. I bolesnik mora iskoristiti svoju priliku, odnosno ljekare, lijekove, medicinsko osoblje, bolnice, a zatim se svojim vlastitim zalaganjem, odmaranjem i sustezanjem od onoga što mu je zabranjeno te uzimanjem korisnih lijekova konačno izliječiti. Oni koju su zalutali i koji imaju loše ponašanje moraju iskoristiti postojanje božanskog učenja i vjerskih predvodnika, postojanje svoga razuma i inteligencije, te se vlastitim trudom i zalaganjem u izvršavanju vjerskih i moralnih obaveza uvrstiti u red čistih i dobrih ljudi, na taj način stvarajući sve neophodne uvjete za vlastitu sreću i uspjeh u životu.

Ukratko, iskorištavanje prikladne prilike i pogodnih uslova temeljni je stub uspjeha i pobjede čovjeka na svim stranama njegovog materijalnog i duhovnog djelovanja. Najrazumniji su oni ljudi koji koriste prilike i ni jednu ne ispuštaju iz ruku uzalud.

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Tokom života od vašeg Gospodara pristižu vam proljetni povjetarci (životne prilike). Pa izložite se tim povjetarcima. (Potrudite se da iskoristite te prilike)”[3]

Nažalost, prilike koje se javljaju na životnom putu čovjeka na svim materijalnim i duhovnim poljima nestalne su i kratkotrajne. Moguće je da čovjek i najmanjim nemarom i nesmotrenošću izgubi najveću priliku svoga života. U takvoj situaciji njemu ne preostaje ništa osim poraza i kajanja. Zbog toga su cijenjeni islamski predvodnici u svojim odgojnim planovima i uputama posebnu pažnju posvećivali podsjećanju svojih sljedbenika na opasnost od gubljenja prilika.

Prenosi se da je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao: “Onaj kome se otvore vrata dobra (kome se ukaže dobra prilika), neka to iskoristi, zato jer ne zna kada će mu se ta vrata zatvoriti.”[4]

Ali, a.s., je rekao: “Prilika poput oblaka prolazi (obzorjem života). Iskoristite dobre prilike (kada naiđu kroz obzorje vašeg života).”[5]

Prenosi se da je Ali, a.s., također rekao: “Prilika veoma brzo promiče i sporo se vraća.”

Prenosilac predaje je upitao Imama Hadija, a.s., o značenju riječi razboritost, pa mu je ovaj odgovorio: “Razboritost je da iskoristiš dobru priliku i da pohitaš što više možeš u njenom sprovođenju (u djelo).”[6]

[1] En-Nedžm, 39.

[2] Kāfī, tom 2, str. 454.

[3] Mahadžetu-l-bejdā’, tom 5, str. 15.

[4] Mustedrek, tom 2, str. 350.

[5] Nehdžu-l-belāga, Fejz, str. 1086.

[6] Mustedrek, tom 2, str. 350.