Periodi u razvodju djeteta

Prema djetetu se zbog njegova slabašna tijela i nedoraslosti razuma tokom prvih sedam godina života odnosimo s puno nježnosti i samilosti. Ono tokom ovog razdoblja zapovijeda svome ocu i majci. Otac i majka iz ljubavi i milosti ispunjavaju želje svog djeteta i pokoravaju se njegovim riječima, pazeći koliko god je to moguće da ne povrijede njegova osjećanja. Upravo je zbog toga časni Božiji poslanik rekao da je dijete tokom prvih sedam godina zapovjednik i gospodin.

Tokom drugih sedam godina života, kada dijete vidljivo ojača, više se prema njemu ne odnose kao prije s blagošću i samilošću. Imajući u vidu da dijete u tom razdoblju u određenoj mjeri shvata dobro i zlo, roditelji ga smatraju odgovornim za njegove postupke, ali pošto njegov razum još uvijek nije razvijen, ono nije u stanju potpuno i ispravno razlučiti dobro od zla, tako da mu otac i majka dužnosti i obaveze obznanjuju u obliku bespogovornih naredbi i zapovijedi, ne dozvoljavajući mu da iznosi svoje mišljenje o korisnom i štetnom, dobru i zlu u životu, niti da samostalno nešto čini u skladu s vlastitim sudom. Njemu ne ostaje ništa drugo do da bespogovorno izvršava zapovijedi i da bude pokoran svojim roditeljima. Zbog toga je Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao da je dijete tokom sedam drugih godina svoga života pokorni rob svojih roditelja.

Trećih sedam godina života, koje započinju od petnaeste godine, predstavljaju doba puberteta i mladosti. U ovom razdoblju adolescent doživljava brze tjelesne i duševne promjene i u veoma kratkom vremenu dolazi do korjenitih promjena uočljivih na njegovom tijelu, ali i njegovim mislima. Božiji poslanik je duhovni značaj i novu ličnost adolescenta predstavio i pojasnio riječju vezir – ministar.

Riječ vezir u rječnicima nalazimo s različitim značenjem. Vezir je osoba koja na svojim plećima nosi težak teret i koja posjeduje veliku odgovornost. Iz istog razloga se i osobe koje u državnoj vladi obavljaju visoke i odgovorne položaje nazivaju veziri, odnosno ministri. Dijete je prije puberteta zavisno od svojih oca i majke i u porodičnom miljeu ne posjeduje nikakvu odgovornost, ali kada stasa, ono preuzima teret odgovornosti za svoja djela.

Riječ vezaret – ministarstvo također znači i pomaganje, pružanje podrške i pomoći. Vezaret označava i intelektualnu pomoć i saradnju u poslovima rukovođenja, upravljanja i savjetovanja. Adolescnt u krugu porodice treba biti podrška i pomoć ocu i majci. On treba svojim savjetom i razmjenom ideja pomoći svojim roditeljima u upravljanju i uređenju života i biti njihov saradnik i pomoćnik u određivanju interesa i prioriteta porodice.

Kao da je časni Božiji poslanik, s.a.v.a., želio ovim jezgrovitim riječima ukazati svojim sljedbenicima da je porodica poput jedne male države u kojoj su otac i majka članovi upravnog tijela. Djeca, dok su još mala i dok još nisu umno uznapredovala, ne mogu iznositi svoje stavove i mišljenja u vezi s odlukama od ključnog značaja za porodicu. Jedina njihova obaveza je pokoravanje zapovijedima oca i majke i ispunjavanje njihovih razumskih naredbi. Međutim, kada dijete postane zrelo, ono mora dio odgovornosti upravljanja ovom “državom” preuzeti na sebe i poput ministra učestvovati u radu visokog savjetodavnog vijeća porodice te iznositi svoja viđenja i stavove, koji će biti uzeti u razmatranje od strane članova “upravnog vijeća”, odnosno oca i majke.

U ovom hadisu Poslanik, s.a.v.a., je za adolescente upotrijebio riječ vezir i na taj način im je iskazao najveću počast. Ukoliko otac i majka postupe po uputstvu Božijeg poslanika i svoje punoljetno dijete pozovu da se priključi vijeću porodice s ciljem saradnje u razmjeni ideja i savjetovanja, oni će tako iskazati obzir prema njegovoj duhovnoj vrijednosti i na dostojan način zadovoljiti njegovu težnju da bude cijenjeno i poštovano.

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Svome djetetu dozvoli da se igra sedam godina, sedam godina ga odgajaj i sedam godina ga učini sebi bliskim prijateljem i sagovornikom.”[1]

U ovoj predaji, imam Sadik, a.s., iskazao je poštovanje i čast adolescentima riječju elzeme (molāzemet) što znači “učiniti nekog nerazdvojnim, usko povezanim”, odnosno nerazdvojnim prijateljem svojih roditelja. Očevi i majke su prije puberteta upravljali svojom djecom, ali od petnaeste godine su dužni iskazati poštovanje prema ličnosti djece i, umjesto zapovijedanja, biti njihovi bliski i iskreni prijatelji i vedri sagovornici.

Sa stanovišta islama, iskazivanje poštovanja i časti adolescentima je jedna od bespogovornih obaveza očeva i majki, kao i svih ostalih članova društvene zajednice. Iskazivanje poštovanja prema adolescentima ostavlja duboke tragove na sve moralne, društvene, ekonomske, psihičke i odgojne vidove njihova života, što sve rezultira njihovim sjajnim uspjesima.

Adolescent koji je cijenjen i poštovan od strane svoga oca i majke, koji učestvuje u porodičnom vijeću i čijim se stavovima pridaje pažnja, adolescent prema kojem se otac odnosi kao prema iskrenom prijatelju i uvijek ga cijeni i poštuje, tj. adolescent koji se u porodici i društvu osjeća kao odrasla, poštovana i cijenjena ličnost, nastoji se ne ukaljati niskostima i nečistoćama i ponaša se dostojno poštovanja koje mu je ukazano. On se pazi i čuva od djela koja bi mogla uzdrmati njegov položaj i status i ukaljati njegovu vrijednost.

Ali, a.s., je rekao: “Onome ko bude cijenio i poštivao svoju ličnost, strasti će biti prezrene.”[2]

Prenosi se također da je hazreti Ali, a.s., rekao: “Onaj ko bude cijenio i poštivao svoju ličnost, neće je poniziti grijesima.”[3]

Suprotno tome, onaj mladić čija ličnost ne bude cijenjena i uvažavana od strane oca, majke i društva u dubini svoje duše će imati osjećaj poniženja i manje vrijednosti i neprestano će patiti zbog ovog unutrašnjeg osjećanja koje ga proganja. On će tada pokušati na bilo koji mogući način privući pažnju i dokazati se u krugu porodice i društva. U situaciji kada neće uspjeti doći do svog cilja na ispravan način, on će pribjeći nedoličnim i nedozvoljenim djelima govoreći samom sebi:

Ovakav adolescent je izvor brige i nespokoja i za porodicu i za društvo. On se neprestano kreće po ivici zastranjenja i pada te je moguće da će počiniti teška kriminalna djela i nenadoknadive zločine.

Imam Hadi, a.s., je rekao: “Ne budi siguran od zla onog ko sebe vidi niskim.”[4]

Nova psihologija, također, pridaje punu pažnju pitanju poštivanja ličnosti adolescenata. Očevi i majke koji zanemare ovo prirodno pravo i na svoju djecu koja su stupila u doba puberteta i dalje budu gledali kao na djecu, s naučnog gledišta zaslužuju prijekor. Prema stanovištu zapadnih naučnika, dio poremećaja u ponašanju adolescenata, njihove svojeglavosti i buntovništva izvire iz zanemarivanja njihovog društvenog položaja.

“Prema mišljenju nekih očeva i majki, njihova djeca nikada neće odrasti. Oni im govore: ‘Ti ćeš vječno ostati moje malo milo.’ Mi znamo da ovakav način ophođenja teško pada mladima. Zato se ne treba čuditi nihovoj nepokornosti i pripisivati im bolest.

Mladi danas misle da im je oduzet položaj koji zaslužuju i osjećaju da u društvu nema mjesta za njih. Louvin, poznati američki psiholog, poredi status današnjih mladih sa statusom rasnih manjina, pa kaže: ‘Kao što se manjine klate između dva stožera, većine i ograničene grupe ljudi iste rase ili klase, tako se i mladi nalaze u stanju neizvjesnosti i kolebanja između svijeta djetinjstva i svijeta punoljetnih. Ustvari, oni se nisu pridružili ni jednom od ova dva svijeta.’ Louvin dalje kaže: Situacija tek stasalih adolescenata u poređenju sa zrelim i odraslim osobama u svakom pogledu je slična situaciji jednog novaka u armiji ili skorojevića koji još uvijek nije siguran je li prihvaćen u novi red ili nije. Mi obično od mladih tražimo da budu razumni, da rade i privređuju, tj. da se ponašaju kao mi, ali im u isto vrijeme uskraćujemo njihovo pravo na punu autonomnost i dajemo im jednu sporednu i bezvrijednu ulogu.

Oni se nalaze između dva različita nivoa, s nogama u vazduhu, klate se čas na jednu čas na drugu stranu. Osim što objavljuju vijesti koje sadrže kritiku i okrivljavanje mladih, ni jedna dnevna novina svoje tekstove ne posvećuje mladima. Prema tome, mladi ponekada čitaju dječije časopise svoje mlađe braće, a ponekada dnevne novine svojih očeva.”[5]

[1] Vesā'il, tom 5, str. 125.

[2] Nehdžu-l-belāga, Fejz, str. 1283.

[3] Gureru-l-hikem, str. 677.

[4] Tahte-l-‘uqūl, str. 483.

[5] Magazin Hukuke emruz, godina prva, broj 6, preneseno iz mjesečnika Faranse, str. 77.