Kur'anski izazov i prigovori na račun Kur'ana
Kur'an je uputio izazov svim ljudima tražeći od njih da sačine makar jednu suru kao što je njegova, pri čemu niko nije bio u stanju dostojno odgovoriti tom izazovu. Onda kad je onima koji su uporno osporavali Kur'an postala nepodnošljiva kur'anska nadmoćnost nad njegovim osporavateljima, ovi su odlučili umanjiti njegov ugled iznošenjem izmišljenih prigovora vezanih za uzvišenost Kur'ana koje su plod njihovih maštarija, podupirući na ovaj način svoje pogrešno uvjerenje. Držimo uputnim da se ovdje pozabavimo “prigovorima” za kojima su se povodili osporavatelji Kur'ana, da bi se pokazala razina njihovog znanja te ukazalo na to kako su ih njihovi porivi vodili nedopustivim krajnostima i spuštali ih do najnižih granica.
Kur'an i pravila
Kažu:
- U Kur'anu ima nekih pojedinosti koje narušavaju njegovu stilsku i semantičku vrijednost, a s obzirom na to da su u suprotnosti s pravilima arapskog jezika, a nešto takvo ne može biti nedostižno.
Ovaj stav neutemeljen je iz dva razloga:
Prvo: Kur'an je spušten među najrječitije Arape, one koji su najbolje poznavali načine upotrebe arapskog jezika, i upravo njih pozvao je da mu se suprotstave, makar samo jednom surom, napominjući pritom da ljudi nisu u stanju učiniti takvo što, makar jedni drugima u tome i pomagali. Dakle, da je u Kur'anu bilo nešto što nije korespondiralo s arapskim govorom, ti „prinčevi izraza“ (bulegā’), vični svim oblicima upotrebe jezika i njihovim mogućnostima, odmah bi posegnuli za tim da ga ospore. Na taj način, doveli bi ga u pitanje i tako se poštedjeli daljnjih napora da mu se suprotstavljaju riječima ili sabljom. Da se bilo šta od toga desilo, to bi, sasvim sigurno, ostalo sačuvano u historijskom pamćenju i prenosilo bi se s naraštaja na naraštaj među neprijateljima islama. Međutim, o tome nemamo ni jedne jedine vijesti!
Drugo: Kur'an je objavljen u vremenu u kojem još nije bilo nikakvog izvora ni normativa za pravila arapskog jezika. Ova pravila usvojena su kasnije na temelju iščitavanja i ispitivanja onoga što su kazali arapski „prinčevi izraza“ te na temelju proučavanja njihovih jezičkih konstrukcija. Kur'an, pak, čak i da nije Božija Objava – kao što to tvrde osporavatelji – nesumnjivo predstavlja vrhunski arapski govor, te je kao takav jedan od izvora za pravila arapskog jezika, nimalo ispod semantičke vrijednosti jezika drugih „prinčeva izraza“, savremenika Vjerovjesnika islama. To znači da je, kad se ustanovi da je neko kasnije usvojeno pravilo arapskog jezika u nesaglasju s Kur'anom, samo to pravilo manjkavo, da ono kao takvo ne može biti dokazom protiv nečega što je Kur'an upotrijebio. Čak kad bi se i tako uzelo, opet bi se takvo što moglo odnositi samo na ono u čemu su sagalasni različiti načini učenja Kur'ana (kira'āt), a kasnije ćemo ustanoviti da svi poznati načini učenja Kur'ana ustvari predstavljaju lična nastojanja samih učača Kur'ana i da se ne prenose od Vjerovjesnika, s.a.v.s., na način da to ne ostavlja nimalo prostora za sumnju (mutevātir). Prema tome, ako pravilo dođe u koliziju s nekim od ovih načina, takvo što bit će samo dokaz da je dotični način učenja neispravan, i ni na koji način neće zadirati u veličinu i dostojanstvo Kur'ana.
Kako se utvrđuje nadnaravnost za sve ljude
Kažu:
- Stilski savršen govor – makar ljudi i bili nemoćni sačiniti takvo što – ipak nije nedostižan, a s obzirom na to da je njegova stilska vrijednost poznata samo nekima od ljudi, ne i svima. Nedostižnost, pak, onoga što je nedostižno mora biti poznata svakom čovjeku, jer je svaki čovjek obavezan povjerovati u vjerovjesništvo onoga ko posjeduje datu nadnaravnu, nedostižnu stvar.
Odgovor:
I ova primjedba nalikuje onoj prvoj s obzirom na slabost svoje argumentativne vrijednosti, a usto je još i nelogična. Naime, nedostižnost nečega nedostižnog ne mora biti poznata doslovno svakom čovjeku. Ako bismo takvo što postavili kao uvjet, tad ne bismo mogli ni govoriti o nečemu nedostižnom s obzirom na to da bi nedostižnost svake stvari uvijek bila poznata samo jednoj skupini ljudi, dok bi se drugima takvo što prenosilo samo pouzdanim predajnim lancima. Ranije smo, pak, spomenuli osobenost Kur'ana u odnosu na sve druge natprirodnosti i nedostižnosti. Kod ovih potonjih predajni lanci vremenom mogu biti i prekinuti, dok je Kur'an čudo koje traje i koje će trajati sve dok postoji arapski narod, odnosno dok bude bilo onih koji će poznavati osobenosti arapskog jezika, makar i ne bili Arapi.
Nazzāmov stav o odbijanju
Kažu:
- Poznavalac arapskog jezika također može iskazati neku misao koju Kur'an iskazuje. To znači da i on može kazati nešto poput Kur'ana, a s obzirom na to da kod međusobno sličnih stvari (emsāl) važi isto pravilo i u pogledu mogućnosti i u pogledu nemogućnosti.
Odgovor:
Ova primjedba nije dostojna spomena, s obzirom na to da sposobnost da se izrekne riječ istovjetna onoj u Kur'anu, ili čak čitava rečenica, ne znači i sposobnost da se sačini nešto ravno Kur'anu, odnosno nešto ravno nekoj njegovoj suri. Naime, moć nad materijom ne znači i moć subordinacije njenih elemenata. Stoga ne možemo kazati da je svaki čovjek u stanju graditi veleljepne dvorce i impozantne spomenike samo zato što je u stanju postaviti ciglu u objekt koji se gradi, kao što ne možemo kazati ni da je svaki Arap u stanju sastavljati govore ili skladati pjesme samo zato što je u stanju izgovoriti neku njihovu riječ ili jezičku jedinicu.
Izgleda da je upravo ova primjedba navela Nazzāma i njegove istomišljenike na stav da je Kur'an nemoguće oponašati samo zato što Allah ljude odvraća od toga. Ovakvo što, međutim, izrazito je slabo mišljenje, i to iz dva razloga:
Prvo: Ovo “odvraćanje” o kome se govori ispravan je stav samo ako se pod tim misli na to da je Uzvišeni Allah moćan čovjeka osposobiti da sačini nešto ravno Kur'anu, ali je tu sposobnost “odvratio” od svakog čovjeka, ne dodjeljujući je nikome od ljudi. Ali, takvo što ne odnosi se samo na Kur'an, nego i na sve drugo što je čovjeku nedostižno. Međutim, ako se pod tim misli na to da ljudi posjeduju sposobnost da sačine nešto ravno Kur'anu, ali da ih Allah odvraća od toga, da ih onemogućava da Mu se suprotstavljaju u tome, onda je takvo što očigledno neutemeljeno, jer su mnogi odgovarali na ovaj izazov i činili napore kako bi sačinili knjigu ravnu Kur'anu, pa im to nije polazilo za rukom, te su priznavali svoju nemoć.
Drugo: Da se nedostižnost Kur'ana održava samo ovim “odvraćanjem”, u tom slučaju među onim što su raniji Arapi izrekli svakako bi se moralo naći nešto što je ravno Kur'anu, prije negoli je Vjerovjesnik uputio izazov ljudima da to učine onda kad je od njih zatražio da oni dođu s nečim sličnim Kur'anu. Da je bilo takvog čega, to bi svakako bilo preneseno do nas, s obzirom na mnoštvo razloga i poticaja za takvo što. Ako, pak, toga nije bilo, i nije preneseno, onda to otkriva da je Kur'an sam po sebi Božansko čudo, koje nadilazi ljudske mogućnosti.
Nepodudarnost kur'anskog kazivanja sa Starim i Novim zavjetom
Kažu:
- Ako bismo i prihvatili činjenicu kur'anske nedostižnosti, to opet nije jamstvo da je onaj ko je Kur'an donio među ljude istinski vjerovjesnik, jer kazivanja Kur'ana nisu podudarna s onima u Starom i Novom zavjetu, za koja se pouzdano zna da su Božija Objava.
Odgovor:
Kur'an, upravo time što odstupa od bajkovitih kazivanja Starog i Novog zavjeta, kod svakog ko sumnja u to da je on Božanska Objava otklanja sumnju u takvo što, jer je lišen legendi i fantazija te svega onoga što se zdravim razumom ne može dovesti u vezu s Uzvišenim Bogom i Njegovim vjerovjesnicima. Prema tome, sama činjenica njegove različitosti u odnosu na Stari i Novi zavjet dokaz je da je on Božija Objava, na šta smo ukazali ranije, onda kad smo upozorili na same bajkovitosti koje se nalaze u obama Zavjetima.
Kontradiktornost u Indžilu (Novom zavjetu)
Kažu:
- Kur'an u sebi sadrži kontradiktornost, pa kao takav ne može biti Božanska Objava, pri čemu se tvrdi da se kontradiktornost pojavljuje u dva slučaja.
Prvi slučaj: u riječima Uzvišenoga: “Znak će ti biti to”, reče, “što tri dana s ljudima nećeš moći govoriti, osim znakovima!” (3:41), što je navodno kontradiktorno riječima: “Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati, a zdrav ćeš biti!” (19:10)
Odgovor:
Izrazom “jevm” (dan) ponekad se označava samo dnevni dio dana, kao npr. u ajetu: “Kome je On vlast nad njima, sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio…” (69:7), a nekad i dnevni i noćni dio, kao u ajetu: “Živjet ćete u zemlji svojoj još samo tri dana…” (11:65)
Isto tako, pod izrazom “noć” ponekad se podrazumijeva samo razdoblje odsustva sunca i njegove zakrivenosti iza obzorja, kao u ovim ajetima:
“Tako mi noći kad tmine razastre!” (92:1) i: “Sedam noći i osam dana uzastopnih” (69:7), a ponekad se podrazumijeva crnilo noći uz implikaciju i dnevnog dijela, kao u ajetu: “I kad smo Musau četrdeset noći obećanje ispunjavali!” (2:51)
Upotreba izraza “noć” i “dan” u ova dva značenja veoma je česta u Kur'anu, pa su tako i u dva naznačena ajeta ovi izrazi upotrijebljeni u ovom drugom značenju – “u zbiru bjeline dana i crnine noći”, te među njima nema kontradiktornosti. Privid kontradiktornosti proizišao je iz pogrešnog uvjerenja da su izrazi “noć” i “dan” upotrijebljeni u onom prvom značenju. Ovo, pak, što smo mi naveli sasvim je jasno i očevidno – ovdje nema ništa nejasno, no, međutim, onaj ko umišlja stvari uzdiže se iznad stvarnosti same stvari, sve to kako bi svojom tvrdnjom umanjio dostojanstvo Kur'ana. Iznoseći spomenute tvrdnje o dvjema kur'anskim kontradiktornostima, osporavatelj je zaboravio – ili se pretvarao da je zaboravio – onu očitu kontradiktornost u svom Evanđelju!
U XII poglavlju Evanđelja po Mateju za Mesiha se kaže da je u zemlji ostao zakopan tri dana ili tri noći, iako se i samo ovo evanđelje slaže s preostala tri evanđelja u tome da je Mesih u zemlji ostao samo mali dio posljednjeg dijela dana petka, noć uoči subote i subotu te noć uoči nedjelje do pred zoru. Zato treba pogledati i druga evanđelja, a zatim upitati autora Evanđelja po Mateju i svakog ko vjeruje u to da je to Božanska Objava: gdje su tu tri dana i tri noći?! Vrlo je čudno što zapadni učenjaci i mislioci vjeruju u Stari i Novi zavjet i pored toga što oni vrve bajkovitim pričama i kontradiktornostima, a ne vjeruju u Kur'an, Knjigu koja je preuzela obavezu upućivanja ljudi, koja ih vodi njihovoj sreći i na ovom i na budućem svijetu! Ali, fanatizam je teško oboljenje, a onih koji tragaju za istinom malo je, na šta smo ranije ukazali.
Osporavanje predodređenja i potpune nezavisnosti čovjeka
Drugo: Kur'an ponekad djelo pripisuje čovjeku i njegovu izboru, pa npr. kaže: “Ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!” (18:29) U Kur'anu ima mnogo ajeta koji izražavaju ovakav smisao, i oni ukazuju na to da je čovjek slobodan u izboru djela koja će činiti. Ponekad, međutim, Kur'an izbor onoga što će se činiti pripisuje Allahu, dž.š., kako to, npr., nalazimo u ajetu: “A vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće!” (76:30)
Otuda se tvrdi da ovi ajeti ukazuju na to da je čovjek primoran u pogledu činjenja svojih djela. Kažu da je to očevidna kontradiktornost te da se, u suprotnom, radi o tumačenju ovakvih ajeta mimo njihovog formalnog jezičkog izraza, što nije potkrijepljeno dokazom.
Odgovor:
Čovjek, po samoj svojoj prirodi kojom je obdaren, shvata da može učiniti mnoga djela – da ta djela može učiniti, a može i ne učiniti ih. Ovaj njegov sud izvire iz njegove prirode i u njega niko ne sumnja, osim ako ga nije obuzela neka dvojba izvana. Svi razumni ljudi složni su u osudi onoga ko čini nešto loše te u pohvali onoga ko čini dobro. To je dokaz da je čovjek slobodan u izboru onoga što će činiti, da nije primoran u poduzimanju tih djela. Svaki razborit čovjek vidi da se njegovi pokreti dok hoda po zemlji razlikuju od onih dok pada s visine. Vidi, naime, da je u prvom slučaju slobodan u izboru svojih pokreta, a da u drugom slučaju nije slobodan.
Svaki razuman čovjek po svojoj prirodi shvata da je – iako je slobodan u nekim djelima u smislu odluke da ih učini ili ne učini – ipak mnogo toga što je u vezi s tim djelom izvan okvira njegovog izbora, u šta spada i sama činjenica njegovog postojanja i njegovog života, njegova svijest o tom djelu, njegova želja za njim, kompatibilnost tog djela s nekom njegovom silom i sposobnošću da ga učini itd. Jasno je da sve to izlazi iz okvira čovjekovog izbora, odnosno da je onaj ko je sve to stvorio u čovjeku ustvari stvoritelj i samog čovjeka.
Na odgovarajućem mjestu kazali smo da se Onaj Koji je sve to stvorio u čovjeku nije odaljio od Svog stvorenja nakon što ga je uveo u postojanje te da opstanak stvari i njihov kontinuitet u postojanju u svakom trenutku potrebuje nekoga ko će na takvo što utjecati. Odnos Stvoritelja i stvari nije onakav kakav je odnos graditelja koji je napravio zid i samog zida, koji više nema potrebe za graditeljem, već nastavlja postojati i nakon smrti onoga ko ga je napravio, odnosno nije onakav kakav je odnos pisca i knjige, koji je knjizi potreban da bi uopće nastala, a potom se ona osamostaljuje i nastavlja postojati i trajati nezavisno od njega. Odnos Stvoritelja prema onome što je stvorio u čovjeku – “a Allahu pripada najuzvišeniji primjer!” – jeste poput utjecaja električne sile na svjetlo. Svjetla, naime, nema ukoliko ga ne podržava strujni tok. Ono je u stalnoj zavisnosti od podrške te sile, i to doslovno u svakom trenutku. U onom trenutku kad se kabl isključi iz utičnice, svjetla nestaje, kao da ga nije ni bilo. Tako isto i sva stvorenja u svakom trenutku svog događanja i svog opstojanja svoje postojanje crpe iz podrške koju dobivaju od svog primarnog Tvorca, zavisna su od Njegove podrške u svakom trenutku, neposredno vezana za Njegovu široku milost koja obuhvata svaku stvar.
Čovjekovo djelo je između predodređenja i nezavisnosti
Prema tome, čovjekovo djelo nalazi se na sredini između njegove predodređenosti i potpune prepuštenosti sebi (tefvīd) – čovjek se suočava i s jednim i s drugim. Naime, kod aktiviranja čovjekove moći u pogledu činjenja ili nečinjenja, iako se ovakvo što dešava po njegovom izboru, ova moć, kao i svi drugi elementi vezani za čin, ipak dolaze od Allaha. Tako se svako djelo s jedne strane vezuje za čovjeka, a s druge strane za Allaha, pa predmetni ajeti akceptiraju upravo tu činjenicu, sugerirajući da čovjekov izbor u onome što čini nipošto ne isključuje upliv Allahove moći i Njegove dominacije.
Da bi stvar bila jasnija, navest ćemo jedan primjer koji će čitaocu pokazati suštinu položaja čovjekovog djela između ovoga dvoga, a što zagovaraju šiije-imamije i njihovi Imami te na što ukazuje Časni Kur'an.
Zamislimo čovjeka s paraliziranom rukom, odnosno čovjeka koji svoju ruku ne može sam pokrenuti, no u kojoj liječnik pomoću električne sile uspijeva inicirati privremeni voljni pokret, tako da čovjek može sam pokretati ruku kad god je liječnik povezuje s električnim kablom, dok je ne može pokretati onda kad se odvoji od izvora snage. U toj situaciji, onda kad liječnik, npr., bolesnu ruku dovodi u dodir sa strujnim kablom kako bi izvršio neki opit te kad dotični bolesnik počinje pokretati ruku i njome vršiti radnje dok ga liječnik u svakom trenu opskrbljuje energijom, nema ni najmanje sumnje u to da se čovjekovo pokretanje ruke u takvoj prilici nalazi između dviju gore spomenutih mogućnosti: niti se može kazati da je čovjek u tome nezavisan, jer je zavisan od dotoka energije u ruku, što je u ovom slučaju liječnikovo djelo, niti se može kazati da je ovakvo što isključivo liječnikovo djelo, s obzirom da čovjek ruku pokreće svojom voljom. Prema tome, činilac nije predodređen za djelo koje čini jer ga čini po svojoj volji, ali ni djelo nije prepušteno njemu u cijelosti u svim njegovim aspektima utoliko što mu „gorivo“ dotječe od nekog drugog. Takva su sva djela koja potječu od slobodnih činilaca ove vrste. Djelo nastaje kao izraz čovjekovog htijenja, dok čovjek opet ništa ne može htjeti osim uz Allahovo htijenje. Svi kur'anski ajeti ukazuju na ovakvo što. Oni osporavaju učenje o predodređenosti koje zastupa većina običnog svijeta s obzirom na to da potvrđuju slobodu izbora, kao što osporavaju i potpunu prepuštenost djelovanja čovjeku, kako to neki naučavaju, s obzirom na to da svako djelo pripisuju Allahu.
Ovim ćemo se, ako Bog da, podrobnije pozabaviti kad pojedini ajeti budu tumačeni na ovakav način eda bismo osporili i jedan i drugi stav.
Ovo što smo spomenuli preuzeto je iz naputaka Ehli-bejta, a.s., i njihovog nauka, a oni su oni od kojih je Allah odstranio nečist i potpuno ih očistio. Evo šta se, pored ostalog, prenosi od njih:
- Jedan čovjek upitao je Imama Sadika, a.s.: “Upitao sam ga: ‘Da li je Allah ljude predodredio za grijehe koje čine?’ ‘Nije’, kazao je on. ‘A je li stvar njima prepustio u cijelosti?’, upitao sam ga, a on je rekao da nije. ‘Pa kako je onda?!’, upitao sam, a on mi je rekao: ‘Dobrotom tvog Gospodara: između toga dvoga!'”[1]
Prema drugoj varijanti, rekao je: “Niti ga je predodredio, niti mu je to On odredio, već negdje između toga dvoga!”[2]
U imamijskim hadiskim djelima postoji veliki broj ovakvih predaja.
Uvjeti nadnaravnosti
Kažu:
- Kad bi sačinjavanje bilo koje knjige bilo nadnaravno samo “zato što ljudi nisu sposobni sačiniti njoj ravnu”, tad bi se moglo kazati da je nedostižna i Euklidova knjiga i Ptolomejev Almagest,[3] što nije utemeljeno, pa je isto tako neutemeljeno i ovo o čemu govorimo.
Odgovor:
Prvo: Ljudima nije nemoguće sačiniti knjige poput dviju spomenutih knjiga, te takva predstava o njima ne stoji. Kako bi se moglo kazati nešto ovakvo kad su kasniji učenjaci unutar ovih dviju nauka napisali ono što je dotjeranije od njih, što je ljudima dostupnije?! Usto, kasnije knjige nadilaze ove spomenute u mnogim ravnima, pored ostalog i po tome što sadrže brojne nadopune kojima u onim dvjema spomenutim nema ni traga.
Drugo: Kazali smo da za nadnaravnost postoje određeni uvjeti. Među ovim uvjetima jeste i taj da donošenje nečega što je nadnaravno bude u ulozi izazova, odnosno kao potvrda istinitosti tvrdnje da je od Boga poslan i da izlazi iz okvira zakona prirode. Ni jednog ni drugog, pak, nema u slučaju dviju spomenutih knjiga, a to smo na najpotpuniji način objasnili na početku odlomka o nadnaravnosti.
Kažu:
- Arapi nisu oponirali Kur'anu ne zato što je on nešto nadnaravno, ne zato što ljudi ne bi bili u stanju sačiniti nešto ravno njemu, već to nisu učinili iz nekih drugih razloga koji nemaju veze s činjenicom nadnaravnosti. Što se tiče onih Arapa koji su savremenici islamskog poziva i onih koji su došli neposredno poslije njih, njima je muslimanska prevlast onemogućila da se posvete takvom čemu. Oni Kur'anu nisu oponirali jer su se bojali novih vladara u pogledu svojih života i imovine, a kad je prestala vlast četverice prvih halifa, a vladavina prešla u ruke Emevija, čiji hilafet nije bio utemeljen na osovini islamskog poziva, Kur'an je, zahvaljujući stilskoj dotjeranosti njegovog izraza i postojanosti njegovih značenja, već bio nešto na šta je ljudski um bio navikao, tako da je postao predmetom punog poštovanja, koje su ljudi jedni od drugih nasljeđivali, pa su iz tog razloga odustali od pokušaja da mu oponiraju.
Odgovor:
Prvo: Kur'ansko upućivanje izazova i njegovo traženje da mu se oponira tako što će se sačiniti sura ravna njegovoj desilo se dok je Vjerovjesnik, s.a.v.s., još uvijek bio u Mekki, odnosno onda dok snaga islama još uvijek nije bila izišla na vidjelo – dakle, prije nego je ojačala vlast muslimana. I pored toga, niko od arapskih „prinčeva izraza“ nije mu bio u stanju oponirati.
Drugo: Strah u vrijeme halifa i muslimanska dominacija nisu sprečavali nemuslimane da javno izražavaju svoje nemuslimanstvo i svoje neprihvatanje islamske vjere. Sljedbenici ranije Objave živjeli su među muslimanima na Arabijskom poluotoku i drugdje u punoj spokojnosti i bezbrižju. Imali su sve što su imali i muslimani, kao što su imali i dužnosti kao i muslimani, osobito u vrijeme hilafeta Vođe pravovjernih, a.s., čiju su pravednost i obilnost znanja priznavali i muslimani i nemuslimani. Da je, dakle, iko od sljedbenika ranije Objave, ili neko drugi, mogao sačiniti nešto ravno Kur'anu, on bi to svakako i objelodanio kao odgovor na upućeni kur'anski izazov.
Treće: Ako bismo i prihvatili strah kao branu javnom oponiranju Kur'anu, pitanje jeste šta je onda moglo priječiti sljedbenike ranije Objave, ili druge, da se u tajnosti, u svojim kućama i sastajalištima, prihvate pisanja knjige ravne Kur'anu? Da je ovakvo što istinski postojalo, to bi ovi svakako sačuvali kako bi takvo što obznanili kasnije, onda kad prođe vrijeme straha, onako kako su sačuvali i bajkovite priče Starog i Novog zavjeta te sve drugo što je vezano za njihovu vjeru.
Četvrto: Svakom govoru, ma koliko u pogledu stilske dotjeranosti zauzimao visoko mjesto, njegovim ponavljanjem – kako je to uobičajeno za ljudsku prirodu – narušava se prvobitni položaj. Tako, vidimo kako izrazito uspjela kasida, ako se više puta ponovi, u čovjeku počinje izazivati dosadu, pa čovjek prema njoj počinje osjećati odbojnost, te, ako u tom trenutku čuje neku drugu kasidu, ona mu se u prvi mah učini stilski dotjeranijom od prve, no tek kad se i ona više puta ponovi pred njim, ukaže mu se stvarna razlika između njih. Ovako stvar stoji sa svime u čemu čovjek uživa i u čemu osjeća ljepotu: jelom, pićem, odjećom, onim što dopire do njegovog uha i sl. Prema tome, da Kur'an nije nadnaravan, on bi u tom slučaju neminovno potpadao pod ovo pravilo, te bi tokom vremena i čestim ponavljanjem u očima onih koji ga slušaju morao izgubiti svoj prvobitni položaj, pa bi bilo mnogo lakše oponirati mu. Međutim, vidimo da, zahvaljujući čestom ponavljanju i opetovanju, Kur'an samo još više dobija na svojoj ljepoti i sjaju, polučujući još veću spoznaju i uvjerenje te rezultirajući samo dodatnom vjerom i potvrdom istinitosti. U tom smislu, on je upravo suprotan običnom govoru. Prema tome, ovakvo što potvrđuje – a ne osporava – činjenicu njegove nadnaravnosti, kako su to uobrazili dotični oponenti.
Peto: Ako bismo pretpostavili da ponavljanje učenja Kur'ana razvija bliskost i srođavanje s njim, a što ljude odvraća od toga da mu oponiraju, takvo što može se konstatirati samo za muslimane, za one koji vjeruju u Kur'an i njegovu istinitost te za one koji ga uvijek iznova slušaju sa zadovoljstvom i žudnjom. Ali, zašto mu ne oponiraju arapski nemuslimanski jezikoznalci, pa da ovakvo što bude prihvaćeno makar kod nemuslimana?!
Kur'an je bio sabran u jednu cjelinu još u vrijeme Vjerovjesnikovog života
Kažu:
- Historija je zabilježila da je, kad je odlučio sakupiti Kur'an u jednu cjelinu, Ebu Bekr naredio Omeru i Zejdu ibn Sābitu da sjednu na ulazu u Džamiju i da zapišu sve ono za šta dvojica svjedoka posvjedoče da pripada Allahovoj Knjizi, što potvrđuje da Kur'an nije ništa natprirodno, jer da jeste, tad mu ne bi trebala dvojica svjedoka da ga potvrde, već bi on sam sebi bio svjedok.
Odgovor:
Prvo: Kur'an je čudo u svom jezičkom izražaju i u svom stilu, a ne u svakoj pojedinoj riječi. Prema tome, mogla je postojati sumnja da su neke njegove riječi preinačene, da je nešto nadodano na njih ili izuzeto iz njih, pa su – pod uvjetom da je ova informacija tačna – zbog toga imenovana dvojica svjedoka kako bi otklonili ovu mogućnost koja je mogla nastati omaškom nekog učača, ili čak hotimično. Međutim, činjenica da ljudi nisu u stanju sačiniti ni jednu suru koja bi bila ravna kur'anskoj ne znači da ne mogu izreći neki ajet – odnosno nešto nalik na njega – ravan kur'anskom. Takvo što je moguće, i muslimani nikad nisu tvrdili suprotno, kao što to nije naveo ni sam Kur'an onda kad je upućivao izazove da mu se oponira.
Drugo: Sve informacije koje govore o sakupljanju Kur'ana u vremenu Ebu Bekrovog hilafeta temeljem potvrde dvojice svjedoka iz reda ashaba spadaju u pojedinačne predaje (āhād), a takve predaje ne mogu se uzimati kao relevantan dokaz za ovakve stvari.
Treće: Ove predaje u sukobu su s predajama koje kazuju da je Kur'an bio sakupljen na jedno mjesto još tokom života Vjerovjesnika, s.a.v.s., te da ga je napamet znao veliki broj ljudi, dok sami Allah zna broj onih koji su napamet znali neke njegove sure ili dijelove sura. Usto, prosta logika posvjedočit će neosnovanost ovakvih informacija kojima oponent argumentira svoje stajalište. Naime, Kur'an je najveća nit u vođenju muslimana i njihovo izvođenje iz tmina nesreće i neznanja na svjetlo sreće i znanja, te su muslimani posvećivali pažnju Kur'anu do krajnje mjere, danonoćno su učili njegove ajete i međusobno se nadmetali u njegovom pamćenju te stepenu usavršenosti učenja, nastojeći postići blagoslov preko njegovih sura i ajeta. Vjerovjesnik, s.a.v.s., također je poticao takvo što, što navodi na pitanje da li, nakon svega toga, razuman čovjek može i pomisliti da je kod muslimana bilo imalo sumnje u Kur'an zbog čega bi trebalo dovoditi dvojicu svjedoka da ga potvrde?! Kasnije ćemo, ako Bog da, dokazati da je Kur'an bio sakupljen u jednu cjelinu još za Vjerovjesnikova, s.a.v.s., života.
Kur'anski način povezivanja različitih tema
Kažu:
- Kur'an ima osoben način izlaganja, različit od svih onih načina koje su poznavali arapski „prinčevi izraza“. Naime, Kur'an kombinira različite oblike izražavanja: kad govori o događajima iz prošlosti, koristi obećanje i prijetnju, izriče sud, navodi primjere i sl. No, da je podijeljen po tematskim cjelinama i da su unutar svake pojedine cjeline smješteni ajeti koji su u vezi s temom te cjeline, tad bi korist od Kur'ana bila mnogo veća i lakše bi bilo koristiti se njime.
Odgovor:
Kur'an je objavljen da bi ljudima bio uputa, da bi ih vodio prema njihovoj sreći i na ovom i na onom svijetu – on nije povijesna knjiga, niti knjiga šerijatskog prava, morala ili etike i sl., da bi za svaku pojedinu oblast trebao rezervirati posebno poglavlje. Način izlaganja koji koristi Kur'an bez sumnje je najprimjereniji s obzirom na cilj koji se želi postići, jer onaj ko uči pojedinačne kur'anske sure u njima, uz najmanji napor i u najkraćem vremenu, može pronaći mnogo toga što Kur'an želi pobuditi u čovjeku: njegova pažnja bit će usmjerena na početak stvaranja i konačan svršetak te povratak Bogu, zatim na stanja u koja su zapadali raniji narodi, iz čije će sudbine moći izvući pouku, moći će se okoristiti primjerima lijepog morala i doći do visokih saznanja te naučiti propise vezane za bogoslužje (ibadet) i međuljudske odnose. Sve to dato je uz istovremeno očuvanje poretka govora i potpuno zadovoljenje stilskih uzusa i zahtjeva situacije. Kur'an, naravno, sve to ne bi mogao postići da je podijeljen po tematskim cjelinama, jer čitač Kur'ana u tom slučaju ne bi se mogao upoznati s ciljevima Kur'ana dok ne bi pročitao cijeli Kur'an. Međutim, nešto bi ga moglo spriječiti da učini takvo što, pa bi se u tom slučaju mogao okoristiti, npr., samo jednim ili samo dvama tematskim poglavljima kur'anskog teksta.
Tvrdimo da je ovakvo što jedan od prekrasnih aspekata kur'anskog načina izražavanja, što mu je priskrbilo izrazitu ljepotu i sjaj. Time što prelazi s jednog predmeta na drugi, Kur'an na najbolji način održava vezu među njima, pri čemu se svaka njegova rečenica nadaje kao pojedinačna perla u niski bisera. Međutim, mržnja prema islamu oduzela je vid skepticima i učinila ih gluhim, te ljepotu vide kao nešto ružno, a krasote kao manjkavost. Usto, treba kazati i da Kur'an kazivanja o nekim događajima ponavlja više puta, tumačeći ih iz različitih uglova, u skladu s prilikama koje su zahtijevale samo ponavljanje, te kad bi svi ovi izrazi bili sabrani u jednu tematsku cjelinu, naglašena značajka bila bi izgubljena, a čitalac bi se suočio s beskorisnošću ponavljanja.
[1] El-Kāfī, 1/159, hadis br. 8.
[2] El-Kāfī, 1/159, hadis br. 10.
[3] Almagest je arabizirani naslov Ptolomejevog djela Megala syntaxis. (Prevodilac)
