Da li je moguće oponirati Kur'anu?
Da li je moguće oponirati Kur'anu?
Autor traktata Ljepota konciznosti (Husnul-īdžāz)[1] tvrdi da je Kur'anu moguće oponirati tako što će se napisati nešto ravno njemu, pri čemu autor navodi pojedine rečenice koje je uzeo iz samog Kur'ana, a potom pojedine riječi iz tih rečenica modificira, smatrajući da na ovaj način oponira Kur'anu, čime pokazuje ono što je skromna razina njegovog znanja i stepen upućenosti u grane stilistike. Ovdje ćemo čitaocu navesti tek pojedine autorove pokušaje i objasniti neke aspekte neutemeljenosti ove vrste umišljenog oponiranja, čemu smo se šire posvetili u našoj knjizi Dahovi nadnaravnosti (Nefehātul-i'džāz).[2]
Nesuvislosti i tlapnje
Tako, ovaj umišljeni oponent, oponirajući suri El-Fatiha, kaže: “El-Hamdu lir-Rahmān, Rabbil-ekvān, El-Melikid-Dejjān, Lekel-‘ibādetu ve bikel-muste'ān. Ihdinā Sirātal-īmān!” (Hvala Svemilosnom, Gospodaru svjetova, Vladaru Kome se polaže račun. Tebi je bogoslužje i Tobom pomoć stiže, uputi nas na put vjerovanja!), umišljajući da njegove riječi sadrže sve ono što sadrži i sura El-Fātiha, a usto su sažetije od nje.
Ne znam šta bih rekao autoru ovih rečenica, autoru koji se nalazi na ovako niskoj razini u pogledu razlučivanja između visokokvalitetnog i bezvrijednog govora?! Kamo sreće da je ove riječi predočio kršćanskim učenjacima vičnim načinima izražavanja i stilističkim disciplinama prije negoli se osramotio ovom tvrdnjom! Zar je mislio da je običaj u jezičkom nadmetanju da pjesnik ili književnik ponovi ono što je rekao njegov takmac u nekim dijelovima ili porukama svog iskaza, a da ne nastupi autonomno u smislu odabira izraza, strukture rečenice i metode izražavanja?! Nije nikakvo oponiranje slijepo povođenje za iskazom koji se želi nadmašiti u njegovoj konstrukciji i načinu izražavanja, na način da se u njemu intervenira tako što će se tek zamijeniti pojedini izrazi, jer bi se na ovaj način moglo oponirati svakom iskazu. Ništa nije bilo lakše od ovakvog čega za arapske savremenike Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa ipak, s obzirom na to da su ovi znali šta uistinu znači oponirati, kao i s obzirom na to da su im bili poznati stilski aspekti kur'anskoga govora, nisu se osjetili sposobnim da se u tome nadmeću s Kur'anom, da mu oponiraju nečim što bi imalo istu jezičku vrijednost, već su priznali svoju nemoć, te su neki među njima povjerovali, a neki su porekli Božansko porijeklo Kur'ana kazujući “Ovo nije ništa drugo do vradžbina koja se nasljeđuje!”[3]
Usto, kako može biti ispravno poređenje između ovih rečenica kojima se autor opteretio i „Otvaračice“ (Fātiha) Kur'ana, pri čemu je autor umislio da njegove riječi sadrže sve smislove kuran'ske sure? Zar autoru nije bilo dovoljno to što ne poznaje grane stilistike, već je ovakvo što morao pokazati i ljudima, iznoseći svoju manjkavost u javnost?! Da li se, naime, uopće mogu uporediti njegove riječi: “El-Hamdu lir-Rahmāni” s riječima Uzvišenog Allaha: “El-Hamdu lillāhi!”?! Autorova rečenica ispustila je onaj smisao koji se htio izraziti Allahovim riječima, jer je riječ „Allah“ ime za Sveto Biće Koje u Sebi sabire sva svojstva savršenosti. Među njima je, svakako, i milost, na koju je skrenuta pažnja u Bismilli. Prema tome, upotrijebiti riječ “Er-Rahmān” umjesto riječi “Allah” na ovom mjestu neminovno dovodi do izostavljanja drugih aspekata savršenosti, objedinjenih u Svetom Biću, a koje nalažu da Mu se izražava zahvalnost i mimo milosti. Isto je i s autorovom zamjenom “Rabbil-ekvān” za riječi Uzvišenoga “Rabbil-‘alemīn, Er-Rahmāni-r-Rahīm”[4], jer u tom zamjenskom dijelu ispušten je smisao ovih dvaju ajeta. Naime, oni ukazuju na brojnost uzdužnih i poprečnih svjetova, na to da je On, Uzvišeni, Gospodar i Uzdržavatelj svih njih, da Njegova milost obuhvata sve ove svjetove na kontinuiran, nepretrgnut način, što sugerira upotreba izraza “Er-Rahīm” nakon izraza “Er-Rahmān”, o čemu ćemo šire objašnjenje dati kod tumačenja Bismille.
Kako su samo od svakog smisla daleko autorove riječi “Rabbil-ekvān”?! Naime, izraz “kevn” (mn. ekvān) znači „događanje, zbivanje, postajanje i staranje“[5], pri čemu u svakom od ovih značenja ima infinitivno značenje, tako da se riječ “Rabb” (Gospodar) ne može vezati za spomenuti izraz, a s obzirom na to da ona znači „Vladar koji uzdržava i razvija“. Naravno, bilo bi ispravno za nj vezati izraz “El-Hālik”, odnosno kazati „Hālikul-ekvān“, međutim izraz “ekvan” ne ukazuje na brojnost svjetova stvorenja, na što ukazuje izraz “ālemīn”, kao ni na druge aspekte na koje ukazuje časni ajet.
Isto je i s autorovom rečenicom “El-Melikud-Dejjān”, koju je upotrijebio umjesto Allahovih riječi “Māliki Jevmid-dīn”. Naime, autorova rečenica ne ukazuje na postojanje drugog svijeta u kome će se sankcionirati čovjekova djela, na to da je Uzvišeni Allah vladar Dana u kome niko drugi neće imati pravo raspolaganja ni izbora, na to da će taj Dan svi ljudi biti podloženi Njegovom sudu, kad će prema njima On ostvariti Svoju odredbu i kad će jedni biti upućeni prema Džennetu, a drugi prema Džehennemu. Autorova, pak, rečenica u najboljem slučaju ukazuje na to da je Allah vladar koji primjereno nagrađuje za djela, no da li se to može uporediti s onim smislom koji izražava časni ajet?!
Što se tiče Allahovih riječi “Samo Tebe obožavamo, i samo od Tebe pomoć tražimo!”[6], autor je iz njih razumio tek to da ibadet neminovno mora biti Njemu posvećen i da se pomoć može tražiti isključivo od Njega, Uzvišenoga, pa je stoga te riječi zamijenio riječima: “Tebi je bogoslužje i Tobom pomoć stiže…”. Promaklo mu je da ajet ima za cilj navesti vjernika da u svom bogoslužju izrazi svoj tevhid, svoju okrenutost Bogu Jednom, Allahu, svoju potrebitost Njega, svoju zavisnost od Allahove pomoći kako u bogoslužju, tako i u svim drugim djelima – da prizna da on, i svi vjernici, ne obožavaju ništa drugo osim Allaha i da ne traže pomoć ni od koga drugog osim od Njega, već da obožavaju samo Njega i pomoć išću samo od Njega. Da li je, dakle, ovakvo što uporedivo s onim što je izrekao dotični autor, a što, usto, nije sažetije od časnog ajeta?!
Dalje, Allahovim riječima “Uputi nas Pravim putem!”[7] podrazumijeva se traženje upute za najkraći put koji će čovjeka – njegovim djelima, odlikama i vjerovanjima – dovesti do njegovih ciljeva, ne ograničavajući ga samo na vjerovanje. Te smislove, naravno, ne sadrže autorove riječi “Uputi nas na put vjerovanja!”. Pored toga, autorovom rečenicom traži se uputa na put vjerovanja, no ona ne sadrži i naznaku da je taj put i ispravan, da onoga ko se njime zaputi neće odvesti u zabludu.
Ovom rečenicom autor je preostali dio sure El-Fatiha smatrao suvišnim, tvrdeći da za tim dijelom uopće nema potrebe, što sugerira njegovu manjkavost u shvatanju onoga što se time izražava. Naime, riječi Uzvišenoga: “Putem onih na koje si blagodat Svoju prosuo, a ne onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali!”[8] sadrže naznaku da postoji jedan ispravan put – put koji su slijedili vjerovjesnici, iskreni ljudi, šehidi i dobri robovi Božiji na koje je Allah blagodat Svoju prosuo, i neispravni putevi – putevi koje su slijedili oni koji su tvrdoglavo odbijali istinu i koji su je negirali nakon što im je postala sasvim jasnom, na koje se On rasrdio, te oni koji su uslijed svoga neznanja i nedostatnog interesa, zalutali s Puta upute, zadovoljavajući se onim što su ubaštinili od svojih predaka koje su slijepo slijedili, mimo upute od Allaha i mimo relevantnog dokaza. Savjesni učač ovim ajetom podsjeća se na to, i u njemu se pobuđuje svijest o prijekoj potrebi ugledanja na Allahove bliske miljenike u pogledu njihovih djela, njihovog morala i vjerovanja, te o izbjegavanju puteva onih odmetnika na koje se Allah rasrdio zbog onog što su činili, kao i onih koji su zagubili Put istine nakon što im je postao jasan. Da li se, dakle, ovo može ubrojiti u one nevažne stvari, kako je to umišljao autor?!
U oponiranju sure El-Kevser, autor je zapisao: “Innā ea'tajnākel-dževāhir fe salli li Rabbike ve džāhir ve la ta'temid kavle sāhir!” (Mi smo ti biljure dali, pa klanjaj Gospodaru svom i to čini javno, i ne povodi se za riječju čarobnjaka!)
Treba obratiti pažnju na to kako autor oponaša Kur'an u njegovoj skladbi i strukturiranju i kako zamjenjuje neke njegove izraze eda bi kod ljudi stvorio utisak da se uspješno nosi s Kur'anom, a zatim treba pažnju svratiti na to kako prisvaja riječi Musejlime el-Kezzāba, koji je govorio: “Innā ea'tajnākel-džemāhir fe salli li Rabbike ve hādžir ve inne mubgideke redžulun kāfir!” (Mi smo ti krupne stvari dali, pa klanjaj Gospodaru svom i seli; onaj ko tebe mrzi nevjernik je, bezbeli!)
Zanimljivo je da autor umišlja kako sličnost u rimi između jednog i drugog iskaza neminovno podrazumijeva i njihov podjednak udio u stilskim vrijednostima govora, ne obazirući se na činjenicu da „davanje biljura“ ne povlači za sobom i obavljanje namaza te njegovo javno prakticiranje, kao ni na činjenicu da Allah Svom robu dariva i one veličanstvene blagodati koje su vrednije i veće od blagodati imetka, kakva je, npr., blagodat života, razuma i vjerovanja, što navodi na pomisao o tome kako bi razlog za obavezno klanjanje Allahu mogao biti davanje imetka mimo ovih veličanstvenih blagodati?! Onome, međutim, ko je imetkom unajmljen da bi promovirao kršćanstvo, imetak je njegova kibla prema kojoj klanja – to je onaj cilj koji on želi dostići, konačna svrha njegovih nastojanja, koja je ispred svake druge svrhe, a “svaka posuda poprima boju onog što je u njoj”!
Autora bi trebalo upitati šta podrazumijeva pod riječju “biljuri” (el-dževāhir) koju je upotrijebio s određenim članom u gore navedenom pokušaju oponašanja sure El-Kevser. Ako je mislio na neke konkretne biljure, pitanje je zašto nije naveo nikakav naputak kojim bi se konkretizirali biljuri na koje misli, a ako je – s obzirom na određeni pluralni oblik koji podrazumijeva cjelovitost vrste – mislio na sve biljure što postoje u svijetu, onda se radi o otvorenoj laži. Potom, kakva je logička veza između prethodnih dviju rečenica i rečenice: “I ne povodi se za riječju čarobnjaka!” te šta je autor htio kazati riječju “čarobnjak” i spominjanjem „povođenja za njim“? Ako je mislio na nekog konkretnog čarobnjaka i na određene riječi tog čarobnjaka, morao je navesti i neki indikator koji bi ukazivao na njih. Međutim, u njegovoj rečenici nema ništa što bi moglo imati ovu funkciju. Ako je, pak, mislio na bilo koje riječi bilo koga čarobnjaka – s obzirom da ih je naveo kao neodređene u kontekstu zabrane – onda se mora kazati da se u takvom čemu javlja nesuvislost, jer ne postoji racionalan razlog za nepovođenje za nekom riječju bilo koga čarobnjaka, čak i kad se takve riječi odnose na obične stvari i kad su očigledno prihvatljive. Ako je mislio da se ne povodi za riječima čarobnjaka jer je čarobnjak, onda je pogriješio, jer čarobnjak – s obzirom na činjenicu svog čarobnjaštva – nema riječi za kojima se ljudi povode, već on ljude opčinjava i svojim vradžbinama te postupcima njihovo stanje čini lošim.
Što se tiče sure El-Kevser, ona je objavljena u vezi s onima koji su vrijeđali Božijeg Poslanika, s.a.v.s., govoreći mu da neće imati nasljednika, da će umrijeti te da će s njim umrijeti i njegova vjera i ime, na šta ukazuju riječi Uzvišenoga: “Zar da oni govore: ‘Pjesnik je! Čekat ćemo mu sudbinu nestalnu!”[9], nakon čega je Allah objavio: “Mi smo tebi obilno dobro dali!”[10]
Pod izrazom “kevser” podrazumijeva se obilje dobra u svakom pogledu: u odnosu na ovaj svijet, to je čast poslanstva, upućivanje ljudi na Pravi put, vođenje muslimana, brojnost pomagača, podrška protiv neprijatelja i mnoštvo potomaka – od njegove čiste kćerke, što sve za sobom povlači trajanje imena Poslanika, s.a.v.s., sve dotle dok ovaj svijet bude trajao; u odnosu na onaj svijet, to je veliko zagovorništvo (šefā'at kubrā), najuzvišeniji džennetski predjeli, zatim Izvor iz koga će piti samo on i njemu dragi ljudi te mnogo toga drugog čime će Allah darovati Muhammeda, s.a.v.s.
“Pa, klanjaj Gospodaru svom i kurban kolji!”[11]
Kao izraz zahvalnosti Njemu na tim blagodatima. Pod „klanjem kurbana“ misli se ili na ono klanje na Mini, ili na općenito klanje kurbana u vrijeme Kurban-bajrama, ili na podizanje ruku do ušnih školjki kod namaskog tekbira, ili, pak, na okretanje prema kibli prsima i uspravljanje pri stajanju u namazu. Sve je to, naime, primjereno ovom mjestu jer sve na neki način predstavlja izraz zahvalnosti na istaknutim blagodatima.
Potom je Allah objavio:
“Onaj ko tebe vrijeđa – on će bez spomena ostati!“[12]
Iza njih neće ostati ništa, neće im biti ni traga ni glasa. I bilo je upravo tako kako je Allah rekao da će biti s njima: ni ime im nije ostalo ni spomen nekog njihovog dobra na ovom svijetu, a da se i ne govori o bolnoj patnji i vječnom poniženju s kojima će se suočiti na onom svijetu. Prema tome, da li se ova časna sura, sa svojim uzvišenim smislovima i izvanrednom stilistikom, može uporediti s onim mizernim rečenicama oko kojih se naš autor pomučio, oponašajući Kur'an u načinu njegove konstrukcije iskaza i uključujući u njih izraze i stil Musejlime el-Kezzāba, navodeći ih po diktatu svoje tvrdoglavosti, odnosno po diktatu svog dubokog neznanja te nastojeći pomoću njih suprotstaviti se veličini Kur'ana u njegovoj stilistici i nadnaravnosti?!
[1] Radi se o jednoj brošuri objavljenoj u američko-engleskoj štampariji u Bulaku u Egiptu 1912. godine.
[2] Knjigu smo napisali kao odgovor na Ljepotu konciznosti (Husnul-īdžāz), a objavljena je u izdanju Alevijske štamparije u časnom Nedžefu, godine 1342. (Autor)
[3] El-Džin, 24.
[4] El-Fatiha, 3.
[5] Usp. Lisānul-Areb, predmet “kevn”.
[6] El-Fatiha, 5.
[7] El-Fatiha, 6.
[8] El-Fatiha, 7.
[9] Et-Tur, 30.
[10] El-Kevser, 1.
[11] El-Kevser, 2.
[12] El-Kevser, 3.
