Kur'an, najveća mudžiza

Kur'an, najveća mudžiza

Obaviješteni istraživač ni najmanje ne sumnja u to da je Kur'an najveća mu'džiza s kojom je došao Vjerovjesnik islama, što znači da je Kur'an i najveća među mu'džizama s kojima su uopće dolazili vjerovjesnici i poslanici kroz povijest. U prethodnim poglavljima spomenuli smo neke aspekte njegove nadnaravnosti i objasnili kur'ansku supremaciju nad svim drugim mu'džizama. Ovdje ćemo, pak, kazati da se Vjerovjesnikova, s.a.v.a., mu'džiza nije svodila samo na Kur'an Časni, već je Poslanik imao i druge mu'džize kao i svi drugi vjerovjesnici, s tim što se među svima njima izdvaja mu'džizom Kur'ana. Dokaz za ovo što tvrdimo jesu dvije stvari.

Prvo: Potpuno su pouzdane predaje muslimana koje govore o tome da su od Poslanika, s.a.v.a., potekle mnoge mu'džize, te su muslimani – uza svu neusaglašenost između njihovih sljedbi i orijentacija o ovim mu'džizama – napisali veliki broj djela o ovim pitanjima, a onaj ko se želi šire obavijestiti o ovom može se obratiti ovim djelima. Ove predaje u dva aspekta razlikuju se od predaja sljedbenika ranijih Objava o mu'džizama njihovih vjerovjesnika: a) vremenska bliskost, jer je lakše pouzdano utvrditi nešto što se dogodilo u bližoj prošlosti nego ono u daljoj; b) veliki broj prenosilaca, jer su Vjerovjesnikovi, s.a.v.s., ashabi, koji su bili svjedoci njegovih mu'džiza, hiljadama puta brojniji od onih kod starih jevreja (Benu Israil), kao i od onih koji vjeruju u Isaa, a.s., a koji govore o njegovim mu'džizama, jer su oni u njegovom vremenu bili malobrojni – mogli su se izbrojiti na prste, te se predaje o njegovim mu'džizama moraju ograničiti na malobrojne vjernike. Prema tome, ako se može kazati da se mu'džize Mūsāa i Isāa, a.s., prenose na potpuno vjerodostojan način (tevātur), tim prije se može kazati da se tako prenose i mu'džize Vjerovjesnika islama. Ranije smo, pak, objasnili da neupitnost predaje u pogledu informacija vezanih za mu'džize ranijih vjerovjesnika u kasnijim vremenima nije utvrđena, tako da je neosnovano insistirati na njoj.

Drugo: Poslanik, s.a.v.a., potvrdio je da su raniji vjerovjesnici imali veliki broj mu'džiza, a potom je utvrdio da je on među svima njima najizuzetniji te da je posljednji po redu. Ovakvo što znači i to da su i mu'džize koje su potjecale od njega bile u najpotpunijem obliku, s obzirom na to da nije razumno da neko za sebe tvrdi da je bolji od drugih, a da priznaje svoju nepotpunost u odnosu na njih u pogledu pojedinih svojstava savršenosti. Da li bi bilo razumno, npr., da neko utvrdi da je on najobrazovaniji od svih ljekara, a da istovremeno prizna da je neki drugi ljekar u stanju izliječiti bolest koju on nije u stanju izliječiti?! Sama aksiomnost razuma ne prihvata takvo što. Zapazit ćemo kako, upravo iz ovog razloga, svi lažni vjerovjesnici poriču nadnaravnost (i'džāz) i niječu svaku mu'džizu ranijih vjerovjesnika, vodeći računa o tome da se svakom ajetu koji ukazuje na događanje određene mu'džize pridoda drugi smisao, sve to iz opreza da ljudi i od njih ne bi zatražili da pokažu nešto slično tome te da se tako ne objelodani njihova nemoć.

Pojedine neznalice i oni koji su prostom svijetu krivo predstavljali stvarnost stvari pisali su kako sami kur'anski ajeti sadrže negaciju bilo koje druge mu'džize Najvećeg Vjerovjesnika, s.a.v.a., osim Kur'ana te da je Kur'an njegova jedina mu'džiza, odnosno da osim Kur'ana Poslanik nije imao nijednu drugu mu'džizu, te da je Kur'an Poslanikov dokaz vjerovjesništva. Navest ćemo sve ajete koje ovi uzimaju kao dokaz za svoje tvrdnje i istaknuti na koji način oni ih razumijevaju, a onda ćemo pojasniti neutemeljenost takvog čega.

Jedan od tih ajeta jeste i ovaj:

“To što nas odvraća da pošaljemo čuda – jeste samo to što su prva pokoljenja čuda lažnim smatrala! A Semūdu smo Mi kao čudo očito kamilu dali, ali oni u nj nisu povjerovali. A Mi čuda dajemo samo da zastrašimo!”[1]

Prema njima, ovaj ajet jasno naznačava činjenicu da Vjerovjesniku, s.a.v.a., nije dato nijedno drugo čudo osim Kur'ana i da je razlog neslanja čuda bio taj što raniji narodi nisu vjerovali u ona čuda koja su njima slana.

Odgovor:

Pod slanjem “čuda” o kojima se ovaj ajet negativno izražava i u koja raniji narodi nisu htjeli povjerovati misli se na ona čuda koja su raniji narodi tražili od svojih vjerovjesnika da im ih pokažu. Ovaj ajet, dakle, ukazuje na to da se Vjerovjesnik, s.a.v.a., neće odazvati mnogobošcima u njihovom zahtjevu da im pokaže čuda koja su tražili, te ni u kojem slučaju ne poriče neko drugo njegovo čudo. Na činjenicu da se doista misli na zahtijevana čuda ukazuje sljedeće:

Prvo: Riječ “el-ājāt” (čuda)  pluralni je oblik riječi „ajet“ (el-ājetu), što znači „znak“. S obzirom da je ova riječ upotrijebljena s određenim članom el, postoje tri mogućnosti njenog razumijevanja:

1. da se pod tim izrazom misli na rod čuda koje se, kao takvo može koristiti za svako čudo; to bi značilo da ajet negira dešavanje bilo kakvog čuda koje bi ukazivalo na istinitost onoga ko tvrdi da ima vjerovjesništvo, iz čega bi se moralo zaključiti da je slanje Poslanika besmislica – naime, da je njegovo slanje beskorisno s obzirom na to da nema nekog jasnog dokaza koji bi potvrđivao njegovu istinitost te da je obavezivanje ljudi da mu vjeruju i da ga moraju slijediti nešto nepodnošljivo;
2. da se pod tim izrazom misli na sva čuda, što je također neutemeljeno, jer se istinitost Vjerovjesnika može potvrditi i samo jednim od čuda; nije prijeko potrebno da mu se pošalju sva čuda, a usto ni oni koji su od njega tražili da pokaže neko čudo nisu tražili da pokaže sva čuda, tako da se predmetni ajet ne može razumijevati na taj način;
3. prema tome, ostaje da se pod ovim “uskraćenim čudom” misli na specifična čuda uobičajena u Božanskom pokazivanju čuda.

Drugo: Kad bi nevjerovanje nevjernika bilo dostatnim razlogom za neslanja čuda, tad bi ono, također, moralo biti i razlogom za neslanje Kur'ana, jer nema opravdanja da se suzdržavanje od slanja čuda odnosi samo na druga čuda. Mi smo već kazali da je Kur'an najveća mu'džiza s kojom su uopće došli vjerovjesnici. Njime Vjerovjesnik, s.a.v.a., upućuje izazov svim narodima svijeta da potvrde njegovo vjerovjesništvo sve dok bude bilo dana i noći. Ovo nam, također, sugerira da su “čuda koja se uskraćuju” jedna posebna vrsta, a ne općenito sva čuda.

Treće: Predmetni ajet eksplicitno naglašava da je razlog za suzdržavanje od slanja čuda to što raniji narodi nisu htjeli povjerovati u njih, što spada u opravdavanje odsustva nečega činjenicom postojanja nečega što ga priječi. Jasno je, međutim, da pravdanje činjenicom postojanja zapreke, razumu nije prihvatljivo osim ako postoji uzrok koji zahtijeva posljedicu. Stoga se kod razumnih ljudi smatra pokuđenim npr. negorenje drveta opravdavati činjenicom mokrine na njemu ako nema vatre koja bi ga zapalila, jer je to jasna stvar u koju nema nimalo sumnje. Prema tome, mora postojati određeni razlog koji iziskuje slanje čuda eda bi se uskraćivanje samih čuda moglo pravdati činjenicom nevjerovanja u njih.

Razlog za upućivanje čuda morao bi se nalaziti u Božanskoj mudrosti koja ljude želi naputiti na Pravu put, voditi ih prema njihovoj sreći, a zahtjev određenog naroda njihovom vjerovjesniku za još nekim dodatnim čudom s ciljem potvrđivanja istinitosti njegovog vjerovjesništva mogao bi biti nadodatak na takvo što. Međutim, ako slanje čuda nalaže sama mudrost Božija, tad je njihovo slanje neminovno i nezamislivo je da išta može izvršiti utjecaj na Božansku mudrost, jer je apsurdno da bi Mudri u Svom djelovanju mogao odabrati nešto oprečno Svojoj mudrosti. Da li tu ima ili nema nečijeg nevjerovanja sasvim je irelevantna stvar.

Treba kazati i to da, ako bi nevjerovanje u čuda kod ranijih naroda moglo biti branom utjecaju Božanske mudrosti u pogledu slanja čuda, onda bi ono, isto tako, moglo biti i branom za slanje poslanika, što – razumije se – nije tačno, a također je u opreci i sa samom tom zamisli. Tako proizlazi da je ono što je provociralo slanje čuda bio zahtjev ljudi, koji su tražili izvjesne dodatke na već pokazana im čuda kojima je dokaz bio uspostavljen i koja su bila sasvim dostatna da Allah njima potvrdi vjerovjesništvo Svog vjerovjesnika, dok ova dodatna čuda nisu bila prije potrebna da bi ih Allah kao takve trebao izvorno predvidjeti uz slanje poslanika, kao što ih nije morao ni poslati na njihovo traženje. Naravno, ni to Njemu ne bi bilo nemoguće ako bi interes zahtijevao da i po drugi ili po treći put uspostavi dokaz, ili da onima dadne ono što su tražili.

Prema tome, insistiranje ljudi da im se pokaže čudo dolazilo je nakon što bi dokaz protiv njih već bio uspostavljen u mjeri u kojoj je to bilo potrebno i nakon što oni ne bi povjerovali u nj. To nevjerovanje ranijih naroda bio je, dakle, jedini razlog zbog kojeg se Allah nije htio odazvati na traženje čuda u predmetnom ajetu, s obzirom na to da čuda koja se pokažu na traženje ljudi posljeduju spuštanjem kazne na one koji ne povjeruju u njih.

Uzvišeni Allah zajamčio je da će s njegovog ummeta podići ovosvjetsku kaznu iz počasti prema Svom Vjerovjesniku, s.a.v.a., uzdižući tako njegov značaj. Uzvišeni kaže: “Allah ih neće kazniti dok si ti među njima!”[2]

Što se tiče činjenice da čudo koje se dadne na zahtjev ljudi posljeduje spuštanjem kazne na one koji ne povjeruju u njega, to je stoga što Božansko čudo, kad se izvorno dadne, ima isključivu zadaću da potvrdi vjerovjesništvo određenog vjerovjesnika i nevjerovanje u njega ne izaziva nimalo veće posljedice od onih koje izaziva nevjerovanje u datog vjerovjesnika – naime, samo onosvjetsku kaznu. Međutim, kad se dadne na nečije traženje, onda ono otkriva tvrdoglavost onoga koji ga je tražio i žestinu njegovog prkosa, jer da je on doista težio istini, tad bi, neminovno, povjerovao u već pokazano čudo s obzirom na to da je ono bilo sasvim dostatno u potvrđivanju vjerovjesnikove istinitosti, kao i s obzirom na to da njegovo traženje znači da on sam sebe obavezuje da će povjerovati dotičnom vjerovjesniku ako odgovori njegovom zahtjevu, te ako tad ne povjeruje u čudo koje se dadne na njegovo traženje, nakon što mu bude pokazano, to će značiti da se on poigrava i s vjerovjesnikom i s istinom kojoj ovaj poziva, kao i s čudom koje je zahtijevao od njega. Iz tog razloga Allah je ovu vrstu čuda nazvao “čudima zastrašivanja” (ājātut-tahvīf), kako to nalazimo na kraju predmetnog ajeta. U protivnom, ne bi imalo smisla nazivati sva čuda “zastrašujućim”, jer je svrha nekih od njih milost prema ljudima, njihovo napućivanje na Pravi put i osvjetljavanje njihovog životnog puta Božanskim svjetlom.

Ono što nam ukazuje na to da se pod “zadržanim čudima” misli na čuda koja donose patnju i strah jest sam kontekst u kojem je smješten predmetni ajet. Naime, njemu prethodeći ajet glasi: “I nema nijednog naselja a da ga mi, prije Smaka svijeta, nećemo uništiti ili ga kazniti žestokom kaznom – sve je to u Knjizi zapisano!”[3]

U njemu je spomenut i narod Semūd, na kojega je u konačnici spuštena kazna. Kazivanje o tome navedeno je u suri Šu'ara’, a ajet se završava riječima: “A Mi čuda šaljemo samo da bismo zastrašili!”[4]

Svi ovi indikatori ukazuju na to da se pod “zadržanim čudima” misli na ona čuda koja su nepoćudni ljudi tražili da im se pokažu, a koja za sobom povlače kaznu.

Ako se fokusiramo na kur'anske ajete, tad će nam se sasvim jasnom ukazati, bez i najmanje sumnje, činjenica da su mnogobošci doista tražili da se na njih spusti kazna, ili su predlagali da im se pokažu neka druga čuda u koja raniji narodi nisu htjeli povjerovati, zbog čega ih je i stigla Božija kazna.

O ovom prvom govore sljedeći ajeti:

“I kad su rekli: ‘Bože naš, ako je Kur'an doista istina od Tebe, spusti onda na nas kamenje s neba, ili nam dadni patnju bolnu!’ A Allah ih nije kaznio jer si ti među njima bio. Allah njih neće kazniti sve dok među njima bude i onih koji oprost mole!”[5]

“Reci: ‘Kažite mi, ako će vam Allahova kazna doći noću ili danju, zašto je onda zločinci požuruju?!”[6]

“A ako im kaznu Mi za jedan broj razdoblja odgodimo, tad će oni sigurno reći: ‘Zašto kaznu zadržava?!”[7]

“I požuruju te s kaznom! A da nije roka unaprijed određenog, njima bi došla kazna, a nenadano će im doći, neće ni osjetiti!”[8]

O onom drugom govore ovi ajeti:

“I kad im dokaz kakav dođe, oni govore: ‘Nećemo vjerovati sve dok i nama ne bude dato nešto poput onoga što je davano poslanicima Božijim!’, a Allah najbolje zna kome će poslanstvo Svoje dati! A one koji su nasilje počinili kod Allaha će pogoditi poniženje i patnja žestoka zbog spletkarenja njihovog!”[9]

“Deder, nek’ nam donese jedno čudo kakvo su poslanici donosili narodima drevnim!”[10]

“A kad im je došla istina od Nas, rekli su: ‘Zašto i njemu nije dato ono što je dato Musau?!’, a zar nisu ranije poricali ono što je Musau dato?! Još govore: ‘Ovo su dvije vradžbine, jedna drugu podupire!’, i vele: ‘Zbilja, mi poričemo sve!”[11]

Ono što nam ukazuje da su takva zahtijevana čuda raniji narodi poricali i time provocirali spuštanje kazne jesu riječi Uzvišenoga: “I oni prije njih spletke su kovali, pa im je Allah nastambe njihove do temelja srušio i krov je na njih pao i kazna ih je zadesila odakle se nisu ni nadali!”[12]

“I oni prije njih poricali su, pa im je kazna došla odakle se nisu ni nadali!”[13]

Primjera za to u Kur'anom Časnom ima veliki broj, a o tumačenju ovih ajeta, prenosi se mnogo toga putem svih mezheba što potvrđuje ovo što smo iscrpili iz njihovog vanjskog izražaja.

Tako se od Imama Bākira, a.s., prenosi sljedeće:

“Od Muhammeda, s.a.v.a., njegov narod tražio je da im donese kakvo čudo, pa se spustio Džibrīl i rekao: ‘Allah kaže: ‘To što nas odvraća da pošaljemo čuda – jeste samo to što su prva pokoljenja čuda lažnim smatrala!”, a da smo mi Kurejšijama poslali neko čudo, pa oni u nj ne bi povjerovali, Mi bismo ih uništili! Iz tog razloga smo odgodili slanje čuda tvom narodu!”[14]

Od Ibn ‘Abbasa prenosi se ovo:

“Mekkelije su od Vjerovjesnika, s.a.v.s., tražili da im brežuljak Safu pretvori u zlato, da im ukloni brda pa da mogu zasijavati zemlju, te mu je rečeno: ‘Ako hoćeš, malo ćemo im pričekati, pa možda im odaberemo nešto od toga, a ako hoćeš, dat ćemo im to što traže, pa ako uznevjeruju, bit će uništeni onako kako su uništavani i oni prije njih?’ ‘Neka im se malo pričeka’, odgovorio je Poslanik, pa je Uzvišeni Allah objavio: “To što nas odvraća da pošaljemo čuda…”[15]

Postoje i druge predaje, a ko se želi upoznati s njima, neka se obrati na tradicijsku literaturu i Taberijev komentar Kur'ana.

Među ajetima koje oponenti uzimaju kao dokaz za negiranje svih drugih Vjerovjesnikovih, s.a.v.a., mu'džiza osim Kur'ana jesu i ovi ajeti:

“I još govore: ‘Nećemo ti vjerovati sve dok ti ne učiniš da iz zemlje voda provrije, ili dok ne budeš imao bašču palmi i grožđa, pa da kroz njih provedeš rijeke posvuda, ili dok na nas nebo u komadima ne oboriš, kao što tvrdiš, ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš, ili dok ne budeš kuću od ukrasa imao, ili se na nebo uspeo! A nećemo vjerovati da si se uspeo sve dok nam ne budeš Knjigu, da je čitamo, spustio! Ti reci: ‘Neka je Gospodar moj hvaljen, zar ja nisam samo čovjek, poslanik?!”[16]

Protivnici ove ajete kao dokaz za svoju tvrdnju upotrebljavaju na sljedeći način: Mnogobošci su pozivali Vjerovjesnika, s.a.v.a., da pokaže neku mu'džizu kojom će potvrditi istinitost svog vjerovjesništva, pa se on sustegnuo od toga priznajući im da on to nije u stanju učiniti. Odgovorio im je da je i on samo čovjek koji im je poslan kao poslanik. Prema tome, ovi ajeti ukazuju na to da od njega nije potekla nijedna mu'džiza.

Odgovor:

Prvo: Čitaocu smo – u odgovoru povodom ranijih dokaza – već objasnili kako stvar stoji s čudima koja su davana na traženje nepoćudnih ljudi, a nema nikakve sumnje da su i ove mu'džize koje su mnogobošci tražili od Vjerovjesnika, s.a.v.a., bile te vrste, te da su se dotični mnogobošci nalazili u poziciji tvrdoglavog odbijanja istine, što nam otkrivaju dvije stvari:

1. Oni su svoje vjerovanje u Vjerovjesnika uvjetovali njegovim donošenjem jedne od onih stvari koje su tražili, a da se nisu tvrdoglavo opirali istini, zadovoljili bi se bilo kojim znamenjem koje bi potvrđivalo njegovu istinitost, pri čemu ono što su zahtijevali ne bi bilo ništa posebno u poređenju s bilo kojim drugim znamenjem.
2. Šta u njihovim riječima “… ili se na nebo uspeo! A nećemo vjerovati da si se uspeo sve dok nam ne budeš Knjigu, da je čitamo, spustio!” znači ova pojedinost „spuštanja Knjige“? Zar samo uspinjanje na nebo ne bi bio dovoljno čudo da ukaže na Poslanikovu, s.a.v.a., istinitost? Zar ova hladna izvolijevanja mnogobožaca ne ukazuju jasno na njihovo tvrdoglavo odbijanje istine, njihovo odmetanje od nje?

 

Drugo: Neke od pojedinosti koje su, u gore navedenom ajetu, mnogobošci zahtijevali nisu uopće moguće kao takve, dok druge i ne moraju ukazivati na istinitost tvrdnje o vjerovjesništvu, tako da takvo što ne bi bilo ono što je Vjerovjesnik, s.a.v.a., morao pokazati, čak i da je bio obavezan odazvati se na traženje nepoćudnika i pružiti im ono što su tražili!

Da pojasnimo: Šest je stvari koje su u predmetnom ajetu zahtijevane od Vjerovjesnika, s.a.v.a., od kojih su tri nemoguće kao takve, a druge tri takve su da, međutim, ne ukazuju na istinitost onoga ko tvrdi da ima vjerovjesništvo.

Tri nemoguće stvari su sljedeće:

Prva od njih je obaranje na mnogobošce komada neba, utoliko što bi takvo što neminovno za posljedicu imalo uništenje Zemlje i njenih stanovnika, što će se pak desiti tek na kraju ovozemaljskog svijeta, o čemu je mnogobošcima govorio Vjerovjesnik, s.a.v.a., a što sugeriraju njihove riječi “kao što tvrdiš”. To se navodi na više mjesta u Kur'anu, pored ostalog i u riječima Uzvišenoga: “Kad se nebo raspukne…”[17] “Kad se nebo rascijepi…”[18] “Kad bismo htjeli, u zemlju bismo ih utjerali, ili komade neba na njih sručili!”[19]

Ovakvo što, pak, nezamislivo je jer bi događanje nečega takvog prije njegovog vremena bilo u suprotnosti s onim što nalaže Božanska mudrost: naime, opstanak ljudi i njihovo napućivanje prema njihovoj potpunosti. Nezamislivo je za Mudroga da se u Svojim postupcima povodi za nečim što je oprečno nalogu Njegove mudrosti.

Druga stvar je da Allah dođe pred njih, pa da gledaju u Njega. Ovakvo što apsurdno je, s obzirom na to da Allaha pogledi ne mogu dokučiti, u protivnom to bi značilo da je On ograničen u jednom aspektu, da ima boju i lik, što u pogledu Njega nije moguće.

Treća stvar je spuštanje Knjige od Allaha. Naime, mnogobošci su tražili da im se s neba donese Knjiga koju je Allah ispisao Svojom rukom, a ne bilo kakva knjiga, te da se to dogodi tako što će On tu Knjigu stvoriti i napraviti je, jer da su mislili na objavljivanje Knjige od Allaha na bilo koji općeprihvaćen način, tad njihov zahtjev da se Knjiga spusti s neba ne bi imao smisla, s obzirom na to da se i u zemaljskoj knjizi mogu naći ista ona korist i cilj kao i u nebeskoj. Nema sumnje da to što su mnogobošci tražili nije bilo moguće, jer bi to neminovno značilo da je Allah neko tijelo koje ima svoje ekstremitete – Uzvišen neka je Allah nad tim Uzvišenošću golemom!

Što se tiče preostalih triju stvari, one – iako same po sebi nisu nemoguće – ne ukazuju na istinitost tvrdnje da se ima vjerovjesništvo. Naime, izvođenje izvora vode iz zemlje, Vjerovjesnikovo, s.a.v.a., posjedovanje bašče s palmama i vinovom lozom kroz koju protječu rijeke ili njegovo posjedovanje kuće od ukrasa – sve su to stvari koje nemaju nikakve veze s tvrdnjom da se ima vjerovjesništvo. Često nešto od ovoga imaju pojedini ljudi, pa opet niko od njih nije vjerovjesnik. Štaviše, neko ima sve tri stvari, a da nije u stanju biti ni obični vjernik, a nekamoli vjerovjesnik! Prema tome, ako ove stvari nisu povezane s dokazivanjem vjerovjesništva i ako, kao takve, ni na koji način ne ukazuju na njegovu istinitost, njihovo donošenje u cilju dokazivanja vjerovjesništva bilo bi besmisleno i ne bi moglo poteći od mudrog vjerovjesnika.

Neko bi mogao pomisliti da ove tri stvari ne ukazuju na istinitost vjerovjesništva u slučaju kad ih čovjek ima na uobičajen, prirodan način, međutim ukoliko bi ih neko imao na neuobičajen način, tad bi svakako morale predstavljati Božanska čuda i ukazivati na istinitost vjerovjesništva.

Odgovor:

To je samo po sebi tačno, međutim mnogobošci su tražili da Vjerovjesnik, s.a.v.a., ovakvo što postigne makar i na uobičajen način, jer nisu mogli ni zamisliti da Božanski poslanik može biti siromah, bez igdje ičega. “I još kažu: ‘Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen kakvom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada!”[20] Stoga su tražili od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da bude posjednik velikog imetka, na šta nam ukazuje činjenica da su svoj zahtjev učinili konkretnim – naime da bašča i kuća od ukrasa budu samo Vjerovjesnikovi, ne i nekoga drugog. Da su, dakle, išli za tim da se istaknute stvari steknu na neki nadnaravan način, tad ovo konkretiziranje ne bi bilo na mjestu, kao što ne bi bilo na mjestu zahtijevati ni bašču ni kuću, jer bi bilo dovoljno da Poslanik na takav, nadnaravan način donese bobu grožđa ili prašku zlata.

Što se, pak, tiče riječi mnogobožaca “Dok ne učiniš da nam iz zemlje voda provrije!”, one ne ukazuju na to da su tražili da voda provrije njima, a ne Vjerovjesniku, već da voda provrije zbog njih. Između toga dvoga jasna je značenjska razlika. Vjerovjesnik, pak, mnogobošcima nije pokazao svoju nemoć u pogledu pokazivanja mu'džize, kako se to pričinja dotičnima, već im je svojim riječima “Neka je Gospodar moj hvaljen!” pokazao da je Uzvišeni Allah daleko od svake nemoći i da je moćan učiniti svaku moguću stvar te da Mu nije svojstveno da Ga se vidi ili da se sučeli s Njim, kao ni to da se o Njemu prosuđuje na temelju zahtjeva pojedinaca, odnosno da je Vjerovjesnik samo čovjek, potčinjen odredbi Allaha Uzvišenog, Kome – samo Njemu – pripada sva vlast, Koji čini šta hoće i propisuje šta hoće.

Oni koji Vjerovjesniku odriču svaku drugu mu'džizu osim Kur'ana za dokaz uzimaju i riječi Uzvišenoga: “Zašto se ovome od Gospodara njegovog kakvo čudo ne objavi?” Reci: “Nevidljivi svijet pripada Allahu, pa – pričekajte, a i ja ću s vama čekati!”[21]

Osnova argumentiranja: Mnogobošci su od Vjerovjesnika zahtijevali kakav čudesni znak od njegovog Gospodara, a on sa sobom u vezi nije spomenuo nikakvu mu'džizu, odgovorivši im da Nevidljivi svijet pripada isključivo Allahu, što ukazuje na to da Poslanik, s.a.v.a., i nije imao nijednu drugu mu'džizu osim Kur'ana, s kojim je nastupao.

Ovom ajetu pridružuju se pritom i drugi ajeti koji su mu bliski po smislu, poput riječi Uzvišenoga: “Oni koji ne vjeruju govore: ‘Zašto mu ne bude spušteno od Gospodara njegovog kakvo čudo?’ Ti si, doista, samo opominjač, a svaki narod imao je nekoga ko ga je na Pravi put napućivao!”[22] “A oni govore: ‘Ta, zašto njemu od Gospodara njegovog ne dođe čudo nekakvo?!’ Ti reci: ‘Allah je moćan da čudo pošalje, ali njih većina ništa ne zna!”[23]

Odgovor:

Prvo: Kako smo već kazali, mnogobošci – kao ni drugi – nisu od Vjerovjesnika tražili da im donese bilo kakav čudesni znak koji bi ukazivao na njegovu istinitost, već su od njega zahtijevali posebna čuda. Kur'an ih eksplicitno navodi na mnogim mjestima. Neka smo već ranije spomenuli, a neka su i sljedeća: “A oni govore: ‘Zašto mu se melek ne pošalje?!”[24] “Oni govore: ‘O ti kome se Kur'an objavljuje, ti si, doista, lud! Zašto nam meleke ne dovedeš, ako je istina to što govoriš?”[25] “I govore: ‘Šta je ovom poslaniku – jede hranu i hoda po trgovima!?Zašto mu nije poslan kakav melek, pa da s njim opominje? Ili mu se ne spusti kakva riznica, ili da bašču kakvu da ima iz koje bi jeo?’ I nevjernici još vele: ‘Vi ne slijedite nikoga drugog doli opčinjena čovjeka!”[26]

Već smo vidjeli da se na zahtjeve nepoćudnih ljudi da im se pokažu izvjesna čuda ne mora odgovoriti, a ono što nam otkriva da su mnogobošci željeli da im se pokažu upravo ona čuda koja su oni tražili jeste sljedeće: da su oni željeli da im Vjerovjesnik pokaže neki čudesni znak koji će ukazivati na njegovu istinitost, on bi im, u najmanju ruku, odgovorio Kur'anom, koji im je na većem broju mjesta upućivao izazov. Naravno, iz ajeta koje smo ranije naveli – a koje oponenti uzimaju kao dokaz – te onih njima sličnih jasno se nadaju dvije stvari:

1. Da se izazov koji je Vjerovjesnik, s.a.v.s., uputio cijelom čovječanstvu nalazi isključivo u Kur'anu, mimo ostalih njegovih mu'džiza. Ranije smo objasnili da stvar mora biti upravo takva, a s obzirom na to da trajno, opće poslanstvo zahtijeva i opću i vječnu mu'džizu, a ona se svodi na Kur'an. Ni u jednoj drugoj Poslanikovoj mu'džizi nema ništa za šta bi se mogao vezati kontinuitet i neprekidnost njegovog trajanja.
2. Pokazivanje mu'džize nije stvar Vjerovjesnikovog, s.a.v.a., izbora – on je samo poslanik koji u ovakvom čemu slijedi dopuštenje Uzvišenog Allaha. Isto tako, u tome ne igra nikakvu ulogu ni zahtijevanje mu'džize koje potječe od pojedinih ljudi, pri čemu je ovo načelo važilo za sve vjerovjesnike, na šta ukazuju riječi Uzvišenoga: “Nijednom poslaniku nije dato da donese kakvo čudo, osim s dopuštenjem Allahovim. Svako doba imalo je Knjigu!”[27] “A nijedan poslanik nije donio neko čudo a da to nije bilo s Allahovim dopuštenjem. A kad Allahova odredba dođe, sve po pravdi bit će presuđeno. Tad će oni nevaljali biti gubitnici!”[28]

Potom, i u samom Kur'anu neki ajeti ukazuju na određena čuda koja su potekla od Vjerovjesnika, s.a.v.a., kao npr.: “Bliži se Čas i Mjesec se raspolutio! – a oni, uvijek kad vide čudo, okreću glave i govore: ‘Čarolija neprestana!'”[29] “A kad im kakav čudesni znak dođe, oni govore: ‘Mi nećemo vjerovati sve dok se i nama ne da nešto slično što je Allahovim poslanicima dato!”[30]

Ono što nam otkriva da se pod izrazom “ajet”  ovdje misli na mu'džizu jeste naznačavanje viđenja ovog čudesnog znaka (ajeta), jer da se mislilo na kur'anske ajete, tad bi bilo ispravno upotrijebiti “slušanje”, a ne “viđenje”. Usto, ovom je pridodano i raspolućivanje Mjeseca. U drugom navedenom ajetu spominje se “dolaženje” čudesnog znaka, a ne njegovo objavljivanje, odnosno “spuštanje” i sl. Štaviše, same riječi “čarolija neprestana” ukazuju na to da je od Vjerovjesnika, s.a.v.s., opetovano dolazila mu'džiza. Prema tome, čak ako bismo se i saglasili s tim da ranije navedeni ajeti doista ukazuju na to da od Vjerovjesnika nije potekla nikakva mu'džiza, onda se neminovno mora zaključiti da toga nije bilo u vremenu objavljivanja navedenih časnih ajeta i njima sličnih, pri čemu se ipak ne može kazati da se njima mislilo negirati čudo i nakon toga.

Iz svega izloženog u ovom razmatranju možemo zaključiti sljedeće:

1. Nijedan kur'anski ajet ne upućuje na to da Vjerovjesnik, s.a.v.a., nije imao i drugih mu'džiza osim Kur'ana, već, naprotiv, veći broj ajeta ukazuje upravo na postojanje ovih mu'džiza, koje oponenti žele osporiti.
2. Pokazivanje mu'džize nije stvar izbora Poslanika, s.a.v.a., već je to u isključivoj nadležnosti Allaha Uzvišenog.
3. Tvrdnja da se ima vjerovjesništvo neminovno povlači za sobom donošenje neke mu'džize, kojom se upotpunjuje dokaz i od koje zavisi vjerovanje u vjerovjesnikovu istinitost. Allah nije dužan pokazati ništa iznad ovoga, niti je Vjerovjesnik bio obavezan udovoljiti zahtjevima za nečim ovakvim.
4. Svaka mu'džiza koja bi sobom nosila uništenje ummeta i njegovo kažnjavanje bila je zabranjena u slučaju islamskog ummeta, tako da ne bi bilo valjano donijeti je na njegov zahtjev, svejedno da li to zahtijevao čitav ummet, ili samo jedan njegov dio.
5. Vječna Vjerovjesnikova, s.a.v.s., mu'džiza koju je donio kao izazov svim narodima sve do Smaka svijeta jeste Allahova Knjiga koja mu je objavljena. Što se tiče svih drugih njegovih mu'džiza, one, uza svu svoju brojnost, nisu mu'džize s kontinuitetom, i u tom smislu jednake su mu'džizama ranijih vjerovjesnika.

 

---

[1] El-Isra, 59.

[2] El-Enfal, 33.

[3] El-Isra, 58.

[4] El-Isra, 59.

[5] El-Enfal, 32-33.

[6] Junus, 50.

[7] Hud, 8.

[8] El-Ankebut, 53.

[9] El-En'am, 124.

[10] El-Enbija, 5.

[11] El-Kasas, 48.

[12] En-Nahl, 26.

[13] Ez-Zummer, 25.

[14] Tefsīru-l-Burhān, 1/607.

[15] Tefsīrut-Taberī, 15/74.

[16] El-Isra, 90-93.

[17] El-Inšikak, 1.

[18] El-Infitar, 1.

[19] Sebe’, 9.

[20] Ez-Zuhruf, 31.

[21] Junus, 20.

[22] Er-Ra'd, 7.

[23] El-En'am, 37.

[24] El-En'am, 8.

[25] El-Hidžr, 6-7.

[26] El-Furkan, 7-8.

[27] Er-Ra'd, 38.

[28] El-Mu'min, 78.

[29] El-Kamer, 1.

[30] El-En'am, 124.