Poslanstvo (2)
Poslanstvo (2)
POSEBNO POSLANSTVO
Adem, a.s.
O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s Čijim imenom jedni od drugih tražite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.[1]
1. Imam Ali, mir s njim, u opisu stvaranja Ademova: “Zatim je Uzvišeni od zemlje grube i nježne, slatke i slane, uzeo ilovaču, koju je utapao u vodu sve dok nije ostala čista, te je mijesio vlaženjem sve dok nije postala ljepljiva. Od nje je izvajao lik s oblinama, spojevima, udovima i člancima. Očvršćivao ga je dok se nije ukrutio i otvrdnjivao dok nije suh i zvonak postao u vremenu određenom i trajanju znanom. Onda je On u njeg udahnuo od Duha Svoga, na šta je on poprimio oblik bića ljudskog s umom koji upravlja njime, razumom kojim se koristi… On je ilovača boja različitih, tvari vezivnih, oprečnosti razlazećih i svojstava raznovrsnih, kao što su toplina i hladnoća, mehkoća i tvrdoća.”[2]
2. Imam Ali, mir s njim: “Kada je rasprostro zemlju i dostavio zapovijed Svoju, izabrao je Adema, a.s., kao najboljeg od stvorova Svojih, učinivši ga prvim svim ljudskim stvorovima Svojim.”[3]
3. Imam Sadik, mir s njim: “Adem je nazvan Ademom jer je stvoren od površine zemlje.”[4]
4. EbulMikdam: “Upitao sam Imama Bakira, mir s njim, od čega je Allah stvorio Havu. On reče: ‘Šta kažu ljudi, od čega je?’ Re koh: ‘Oni govore da ju je Allah, dž.š., stvorio od jednog Ademovog rebra.’ Reče: ‘Ne govore istinu. Zar je On bio nemoćan stvoriti je od nečeg drugog, osim od Ademova rebra?!’ Rekoh: ‘Žrtvovao bih se za tebe, o sine Resulov, od čega ju je stvorio?’ Reče: ‘Prenio mi je otac od svojih očeva, mir s njima, da je rekao Poslanik, s.a.v.a.: Zaista je Allah, dž.š., uzeo pregršt zemlje i za miješao je Svojom desnicom – a obje ruke Njegove su desne – i stvorio je od toga Adema, preostalo je malo od te zemlje i od toga je stvorio Havu.’”[5]
5. Burejd Ibn Muavije ElIdžli: “Rekao je Imam Bakir, mir s njim: ‘Zaista je Allah, dž.š., poslao jednu džennetsku huriju Ademu i on ju je oženio za jednog od dvaju sinova, a za drugog je uzeo ženu od džina. Nakon toga, obje su donijele djecu na svijet. Sve ljepote i dobri ahlak u ljudima je od one hurije, a loš ahlak od djevojke džina.’ Imam Bakir, mir s njim, nijekao je da je Adem ženio svoje kćeri za sinove.”[6]
Idris, a.s.
I spomeni u Knjizi Idrisa! On je bio istinoljubiv i vjerovjesnik, i Mi smo ga na visoko mjesto digli.[7]
1. Poslanik, s.a.v.a.: “Spustio je Allah Idrisu trideset listova.”[8]
2. Poslanik, s.a.v.a.: “O Ebu Zerre, četverica poslanika su semiti (surjanijjun): Adem, Šit, Uhnuh – to je Idris i on je prvi koji je pisao olovkom – i Nuh, a.s.”[9]
3. Imam Sadik, mir s njim: “Džamija Sehle je kuća Idrisova u kojoj je on šio.”[10]
Nuh, a.s.
Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. “O narode moj”, govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga, osim Njega, nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!”[11]
Kaži im povijest o Nuhu! Kad on reče narodu svome: “O narode moj, ako vam je dodijao moj boravak među vama i moje opominjanje Alla hovim doka- zima, pa ja se uzdam u Allaha.”[12]
1. Poslanik, s.a.v.a.: “Prvi poslani vjerovjesnik je Nuh.”[13]
2. Poslanik, s.a.v.a.: “Allah, dž.š., je Nuha u četrdesetoj godini učinio vjerovjesnikom, potom je on devetsto pedeset godina pozivao svoj narod, a nakon Potopa je živio još šezdeset godina, sve dok se nije povećao broj ljudi.”[14]
3. Imam Bakir, mir s njim, u vezi sa ajetom: A s njim je vjerovao mali broj ljudi: “Bilo ih je osmero.”[15]
4. Imam Bakir, mir s njim: “Kada bi Nuh sijao sjemenke hurme, okupljao bi se narod oko njega i smijali bi se i ismijavali ga govoreći: ‘Postao je sijač!’ Kada bi stablo postalo golemo i visoko, on bi ga usjekao i obradio, a oni bi govorili: ‘Postao je stolar!’ Zatim je oblice sastavljao i pravio brod, a oni bi mu dolazili i smijali bi mu se i ismijavali ga govoreći: ‘Postao je moreplovac u pustinji!’ Sve dok nije završio lađu.”[16]
5. Imam Sadik, mir s njim: “Između Adema, a.s., i Nuha, a.s., bilo je deset očeva i svi su bili vjerovjesnici.”[17]
KUR’ANSKO KAZIVANJE O NUHU, A.S.
Postajanje poslanikom i njegovo slanje
Nakon Adema, a.s., ljudi su kao jedan narod živjeli prostim životom, utemeljenim na iskonskoj prirodi čovječnosti, sve dok se među njima nije pojavio duh oholosti, što je protokom vremena uzelo maha te su jedni zavladali drugima.
Za vrijeme Nuha smutnja se proširila Zemljom, ljudi su se odmetnuli od vjere u jednoga Boga i od provođenja društvene pravde. Prigrlili su obožavanje kipova, od kojih je Allah, dž.š., spomenuo Vedda, Suvaa, Jegusa, Jeuka i Nesra.[18]
Kategorije stanovnika su se međusobno udaljile tako da su oni koji su, gledano sa stanovišta imetka i potomstva, bili moćni gazili prava slabijih; moćnici su učinili slabim one ispod sebe i upravljali njima kako su željeli.[19]
Allah, dž.š., izabrao je Nuha za Poslanika i poslao ga ljudima s Knjigom i Zakonom, pozivajući ih – radosnim vijestima i zastrašivanjem – u monoteističko prihvatanje Allaha, dž.š., odbacivanje kipova i na međusobnu jednakost.[20]
Nuhovo zalaganje u pozivu
Nuh je pozivao ljude da vjeruju u Allaha i Njegove znakove i u tom bavljenju davao je sve od sebe: činio je to i danju i noću, i tajno i javno, pozivajući ih. Međutim, oni su mu odgovarali jedino prkosom i oholjenjem.
Trajanje Nuhovog pozivanja
Nuh je devet stotina i pedeset godina pozivao svoj narod Allahu, dž.š. Nisu mu drugačije odgovarali do ismijavanjem i optuživanjem da je ludak i da želi steći nadmoć nad njima. To je bilo tako sve dok nije zatražio pomoć od svoga Gospodara.[21]
Izgradnja lađe
Zapovjedio mu je Allah, dž.š., da uz Njegovu pomoć i podršku gradi lađu. On je započeo…
Spuštanje kazne i dolazak oluje
Sve dok nije završio lađu, a tada je došla zapovijed Božija i rasplamsala se peć kada je Bog objavio Nuhu da od svake životinjske vrste ukrca na brod po jedan par, kao i svoju porodicu – osim onih za koje je naredba Božija glasila da će se utopiti, tj. njegova žena, koja je bila izdajica, i sin koji se nije htio ukrcati na lađu – te one koji su vjerovali.[22] Kada ih je Nuh ukrcao i kada su se svi našli na lađi, Allah je otvorio nebeske kapije, voda je pokuljala, provreli su i zemaljski izvori i voda je stizala do mjere do koje je bilo određeno.[23] Voda je nadošla, a lađa je zaplovila nošena valovima koji su bili poput brda.[24]
Ispunjenje odredbe Božije i silazak Nuha i saputnika na kopno
Pošto je poplava obuhvatila sve i nevjernici se utopiše,[25] naredio je Allah, dž.š., zemlji da proguta vodu, a nebu da prestane s kišom. Voda se povukla i lađa je pristala na brdo Džudijj.[26]
Hud, a.s.
I Adu – njegova brata Huda. “O narode moj”, govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga, osim Njega nemate, zar se ne bojite?”[27]
1. Imam Bakir, mir s njim: “Kada je odužio svoje vjerovjesništvo i upotpunio životni vijek, objavi Allah, dž.š., Nuhu, a.s.: ‘O Nuh, završilo ti se vjerovjesništvo i život ti je stigao do kraja. Zato znanje koje imaš, vjeru, veliko ime, nasljedstvo znanja i postignuća znanja vjerovjesničkog predaj svojim izravnim nasljednicima…’ Nuh je Samu dao vijest o Hudu, a između Nuha i Huda bilo je vjerovjesnika. Reče Nuh, a.s.: ‘Allah, dž.š., poslat će vjerovjesnika po imenu Hud, i on će pozivati svoj narod Bogu, oni će ga u laž utjerivati, a Allah će ih uništiti vjetrom. Ko ga od vas zatekne, neka vjeruje u njega i neka ga slijedi, jer će ga Allah izbaviti od kazne vjetrom.’”[28]
2. Imam Sadik, mir s njim: “Kada je Allah, dž.š., učinio Huda, a.s., vjerovjesnikom, potomci Sama su mu se pokorili. Međutim, drugi su rekli: ‘Ko je jači od nas?’ Zato su uništeni strahovitim vjetrom, a Hud, a.s., ostavio im je oporuku i obradovao ih je Salihom, a.s.”[29]
Govor u vezi s Hudom i narodom Ad
Ono što je Kur’an napomenuo o njima jeste da je Ad – nekada se spominje kao prvi Ad, kao u 50. ajetu sure Nedžm, što ukazuje na zaključak da ima i drugi Ad – bio narod koji je živio u Ahkafu na Arabijskom poluotoku, nakon Nuhovog naroda.[30]
Narod Ad je uživao blagodati Božije sve dok se nisu promijenili te se među njima uobičajilo idolopoklonstvo i na svakom uzvišenju bez ikakve svrhe palače podizali…
Zatim im je Allah poslao njihovog brata Huda da bi ih pozivao Istini i da bi ih uputio da obožavaju Allaha, a da se prođu idola i da rade pravedno i sa samilošću.[31] Hud je iskoristio sve svoje snage u nastojanju da ih upozori, osvijetlivši im put i ukazavši na stazu, uskrativši im na taj način mogućnost izgovora, ali oni su se bunili i odbijali su da poslušaju.
Zato je Allah spustio kaznu na njih, poslavši strahovit vjetar, koji je sve ono do čega je stigao ostavio da leži poput mrtvačkih kosti.[32]
Salih, a.s.
I Semudu – njegova brata Saliha. “O narode moj”, govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga, osim Njega, nemate! Donio sam vam dokaz od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak.”[33]
1. Imam Ali, mir s njim: “O ljudi, zaista ljude okuplja zadovoljstvo ili mržnja. Samo je jedan čovjek zaklao devu Semudovu, ali ih je Allah sviju obuhvatio kaznom, jer su svi zajedno s njim bili zadovoljni učinjenim. Tako je Allah, dž.š., rekao: Ali, oni je zaklaše, pa se potom pokajaše. Onda se zemlja pod njima provalila, naglim razdirućim glasom, kao što šiljak rala razdire slabu zemlju neoranu.”[34]
2. Ebu Metar: “Kada je smutljivac Ibn Muldžem ranio Alija, mir s njim, reče Hasan, mir s njim: ‘Da ga ubijem?’ Ali reče: ‘Ne, nego ga zatvori, pa ako umrem, ubijte ga, a kada umrem, ukopajte me ovdje iza, na mjestu gdje je mezar moga brata Saliha, a.s.’”[35]
Govor u vezi sa Salihom i njegovim narodom Semudom
Živio je Semud tradicijom plemena i predaka po kojoj je vodstvo među njima bilo u rukama staraca i istaknutih ljudi. U gradu u kojem je Salih bio vjerovjesnik postojalo je devet skupina koje su pravile smutnju, a nisu bili od dobrih ljudi.[36] Bili su oholi, obožavali su idole i prelazili sve granice u zlu i nasilju.
Kada je Semud zaboravio na svoga Gospodara i kada su u tome pretjerali, posla im Allah Saliha za vjerovjesnika. Poticao je iz časne i ugledne porodice koja je bila čuvena po mudrosti i sposobnosti.[37] On ih je pozivao Jednoći Allaha, dž.š., tražio od njih da se prođu obožavanja kipova, da u društvu poštuju pravednost i dobročinstvo i da se ne ohole na Zemlji, da ne pretjeruju, da ne čine nasilje, prijeteći im kaznom.[38] Oni su ipak činili nasilje, spletkarili i izabrali su najopakijeg nevaljalca da zakolje devu i on to učini. Oni su rekli Salihu: “Ako govoriš istinu, učini nek nam se dogodi ono čime nam prijetiš!” Salih, a.s., reče: “Ostanite u kućama tri dana i uživajte, ovo nisu lažne prijetnje.”[39]
Zatim su stanovnici grada smislili spletku protiv Saliha, zakleli su se: njega i njegovu porodicu noću ćemo ubiti, a onda ćemo njegovom najbližem krvnom srodniku reći: Mi nismo prisustvovali pogubljenju porodice njegove, mi zaista istinu govorimo. Oni su smišljali spletke, a i Allah je imao svoj naum, a da oni to nisu ni opazili.[40] I zateče ih svjetlica a oni je gledahu.[41] I potres i glas ih poduhvati i uništi ih u kućama. Zatim se Salih okrenu od njih i reče: “O narode moj, dostavio sam vam poruku moga Go spodara i savjetovao sam vas, međutim, vi niste voljeli savjetnike.”[42] A Allah izbavi one koji vjeruju i koji su bogobojazni.[43] Nakon propasti Semuda začu se glasnik Božiji: “Znajte, zaista je Semud zanijekao svoga Gospodara, daleko bio Semud!”[44]
Ibrahim, a.s.
A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi iskušao, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: “Učinio Sam te imamom ljudima!” “I neke moje potomke!” – zamoli on. “Obećanje Moje neće obuhvatiti nasilnike”, kaza On.[45]
1. Vjerovjesnik, s.a.v.a.: “Doveli su Ibrahima toga dana pred vatru. Kada ju je ugledao, uzviknuo je: ‘Dovoljan nam je Allah, divna li zaštitnika!’”[46]
2. Vjerovjesnik, s.a.v.a.: “Allah, dž.š., uzeo je Ibrahima za Svoga prijatelja samo zbog toga što je hranio druge i što je, dok su drugi spavali, noću obavljao molitvu.”[47]
3. Hassan ibn Atijje: “Prvi koji je uveo u ratu vojnu formaciju desnog i lijevog krila te središta bio je Ibrahim, kada je pokrenuo vojsku protiv onih koji su zatočili Luta, a.s.”[48]
4. Imam Bakir, mir s njim: “Allah, dž.š., uzeo je Ibrahima za Svoga prijatelja jer nikoga nije odbio i ni od koga, osim od Allaha, nije ništa tražio.”[49]
5. Imam Sadik, mir s njim: “Zaista je Allah, dž.š., uzeo Ibrahima za Svoga roba prije nego ga je učinio vjerovjesnikom, učinio ga je vjerovjesnikom prije nego ga je učinio poslanikom, a učinio ga je poslanikom prije nego ga je uzeo za prijatelja, a uzeo ga je za prijatelja prije nego ga je učinio imamom. A kada je sve položaje skupio za njega, rekao je: Učinio sam te imamom ljudima.”[50]
Kazivanje o Ibrahimu u Kur’anu
Ibrahim, a.s., proveo je djetinjstvo do dobi kada je mogao razlikovati dobro od zla živeći odvojen od svoga naroda. Zatim im je došao i pridružio se svome amidži kojeg je, kao i svoje sunarodnike, zatekao da obožava kipove i nije bio zadovoljan ni sa njim, ni sa njima. Zbog toga je počeo raspravljati sa ljudima o idolima.[51] Također je u vezi s tim raspravljao i sa drugim skupinama koje su obožavale Sunce, Mjesec i zvijezde, dok ih nije uvjerio u Istinu, i tada se pročulo da se odmetnuo od vjere u kipove i božanstva.[52] To je bilo tako sve dok jednoga dana ljudi nisu izašli izvan grada na zajedničku molitvu. On se napravio da je bolestan i nije izašao sa njima, već je otišao u kuću idola i sve ih je porazbijao, osim onog najvećeg među njima, da bi se njemu obratili. Kada se ljudi vratiše u grad i saznadoše kakva je nepogoda zadesila njihova božanstva, počeše tragati za počiniteljem tog djela. Rekoše: “Čuli smo jednog mladića da ih spominje, zovu ga Ibrahim.” Zato su ga doveli pred svjetinu, ne bi li ljudi svjedočili. Pitali su ga: “Jesi li ti počinio ovo s našim božanstvima, o Ibrahime?” Reče: “Ne, to je uradio ovaj, najveći od njih, pitajte ih ako mogu pričati.” On je ostavio najvećeg kipa i nije ga razbio, a ostavio je i sjekiru uz njegovo rame ili u blizini njega da bi stanje na licu mjesta svjedočilo da je upravo on porazbijao ostale kipove… Uzviknuše: “Spalite ga i pomozite svojim božanstvima!” Zato su načinili lomaču i naložili vatru poput džehennemske. Svi su ljudi uzeli učešća i ubacili Ibrahima u vatru. Ali, Allah, dž.š., je za njega učinio vatru hladnom i sigurnom i osujetio njihovu namjeru.[53] Nakon što ga je Allah izbavio iz vatre, on je počeo pozivati u čistu vjeru, vjeru u Jednoga Boga, i povjerova mu malobrojna skupina.
…Zatim su se on i oni koji bijahu s njim od vjernika odrekli svoga naroda. I on se odrekao Azera, kojeg je zvao ocem, ali mu nije bio pravi otac,[54] i odselili su u društvu sa Ibrahimovom suprugom i Lutom, a.s., u Svetu zemlju da bi mogli obožavati Allaha, bez ometanja neuljuđenog i nasilničkog naroda.[55] Tu ga je Allah obradovao Ismailom i Ishakom, i nakon Ishaka Jakubom, a već je bio u poznim godinama. Nakon nekog vremena, prvo se rodio Ismail, nakon njega Ishak, a Allah je i njih i njihovo potomstvo učinio blagoslovljenim. Zatim je on naredbom Božijom otišao u područje Mekke – a bilo je to pusto područje – i tu je ostavio Ismaila, koji je tada još bio dijete, a sam se vratio u Svetu zemlju. Ismail je tu rastao, a Arapi koji su živjeli u tom području okupili su se oko njega i na taj način je izgrađena Mekka. Ibrahim, a.s., je – i prije izgradnje Mekke i Kabe, i nakon toga – ponekad obilazio Ismaila.[56] Ibrahim je kasnije, zajedno sa Ismailom, izgradio Kabu. To je bila prva kuća podignuta od Boga za ljude, blagoslovljena kuća i putokaz svjetovima. U njoj se nalaze jasni znakovi i Mekamu Ibrahim, i svako ko u nju uđe, siguran je.[57] Ibrahim je nakon izgradnje Kabe izdao naređenje za obavljanje Hadža i ustanovio propise za njegovo provođenje.[58] Zatim mu je Allah naredio da žrtvuje sina Ismaila i on je izašao s njim obaviti Hadž. I kad on odraste toliko da mu u poslu poče pomagati, reče: “Sine moj, vidio sam u snu da te žrtvujem.” Ismail reče: “Oče, učini ono što ti je zapovjeđeno, a uz Božiju volju naći ćeš da sam strpljiv.” Nakon što su se obojica povinovali Božijoj naredbi, i nakon što je Ibrahim položio licem na zemlju svoga sina, začu se glas: “O Ibrahime, obistinio si svoj san”, i Allah ga je zamijenio velikim kurbanom.[59]
Lut, a.s.
I Luta – kad reče narodu svome: “Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije činio?[60]
1. Imam Bakir, mir s njim: “Selo na koje se sručila pogubna kiša nazivalo se Sodoma, selo Lutova naroda. Allah je na njih spustio kamenu kišu sidždžil, tj. grumenje od jedne vrste gline.”[61]
2. Imam Sadik, mir s njim: “Nakon Luta, a.s., Allah nije poslao nijednog vjerovjesnika, a da ovaj nije već prethodno stekao ugled u svome narodu.”[62]
Govor o Lutu i njegovom narodu
Lut je bio Kaldejac iz Babilona i od prvih koji su vjerovali u Ibrahima, a.s. Povjerovao je u njega i rekao: “Ja se upućujem mome Gospodaru.”[63] Allah ga je spasio zajedno sa Ibrahimom i otišli su u Svetu zemlju, na područje Palestine.[64] Lut je otišao u jedan grad koji se po historijskom svjedočenju i po Tevratu nazivao Sodoma.
Stanovnike toga i okolnih gradova Allah je u svome govoru nazvao ElMu’tefikat.[65] Obožavali su kipove i odali se poroku pederastije, i bili su prvi narod kod kojeg se to bilo uvriježilo.[66] Došlo je dotle da se cio narod bio predao toj pošasti i niko se nije krio niti se od toga ustručavao, te je to postao način života. Napustili su svoje žene i prekinuli produženje vrste.[67]
Allah im je poslao Luta.[68] On ih je pozivao bogobojaznosti i zatražio da odreknu poročnog ponašanja i da se vrate na put svoje iskonske prirode (fitret), opominjući ih i zastrašujući, ali nije kod njih postigao ništa, osim prkosa, a jedini im je odgovor bio: “Spusti na nas Božiju kaznu ako istinu zboriš!” Prijetili su da će ga pro tjerati iz grada, govoreći mu: “Ako ne prestaneš, bit ćeš protjeran!”[69]
Također su govorili: “Protjerajte Lutov rod iz vašeg grada, oni su čistunci.”[70] To je trajalo sve dok zlo nije pustilo korijene u njima i na taj način su zaslužili da budu kažnjeni. Zato je Allah poslao meleke da ih kazne.
Došli su Lutu u liku golobradih mladića, kao gosti. Lut je bio uznemiren jer se plašio za njih. Znao je da će narod brzo saznati za njihov dolazak i da ih sigurno neće pustiti na miru. Nije dugo potrajalo, a narod je saznao i s oduševljenjem pohrlio Lutovoj kući, navalivši na nju. Lut je izašao iz kuće i savjetovao ih koliko je mogao, trudivši se da probudi u njima osjećanje dostojanstva i razboritosti. Čak im je nudio da ožene njegove kćeri, govoreći: “O narode, evo mojih kćeri, one su vam čistije, budite svjesni Boga i nemojte me osramotiti pred gostima.” Zatim je molio za pomoć riječima: “Zar među vama nema časnog čovjeka!?” Oni nisu prihvatili ponudu, odgovorivši da ih ne zanimaju njegove kćeri i da nemaju namjeru proći se njegovih gostiju. To je išlo dotle da je Lut u razočarenju rekao: “Eh da mi je moć, ili da se mogu osloniti na nekog snažnog!”[71]
Tada rekoše meleci: “O Lute, zaista smo mi izaslanici Gospodara tvoga, smiri se, zaista ti narod ne može nauditi!” Tada meleci oslijepiše ljude, koji se rasturiše, tumarajući nasumice.[72]
I poduhvati krik narod idolopoklonički. Poslao im je Allah, dž.š., ka menje od gline, obilježeno kod Gospodara za njih. Kamena kiša je preturila njihove gradove njima na glave, svi vjernici su spašeni, a tamo – osim jedne kuće, koja je bila Lutova – nije ni bilo vjernika, i ostavljen je znak za one koji se plaše bolne kazne.[73]
Jakub i Jusuf, a.s.
I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim, a i Jakub: “Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije, nego kao muslimani!” Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao: “Kome ćete se, poslije mene, klanjati?” “Klanjat ćemo se” – odgovorili su – “Bogu tvome, Bogu tvojih predaka, Ibrahima, i Ismaila, i Ishaka, Bogu jednome! I mi se Njemu pokoravamo!”[74]
1. Musa ibn Seid ErRasebi: “Kada je Jakub, a.s., pošao vidjeti Jusufa, a.s., Jusuf se na jahalici zaputio da ga dočeka. U putu je naišao na sobu u kojoj je žena upravnikova činila ibadet. Ona mu se obrati tužnim glasom: ‘Hej jahaču! U dugu si me tugu uveo. Kako je lijepa bogobojaznost i kako ona oslobađa zatočene! A kako je ružan grijeh, i kako zatočuje slobodne!’”[75]
2. Vjerovjesnik, s.a.v.a.: “Jusufu je data polovina ljepote.”[76]
3. Vjerovjesnik, s.a.v.a.: “Plemeniti, sin plemenitog, sin plemenitog, sin plemenitog, to je Jusuf sin Jakubov, sin Ishakov, sin Ibrahimov.”[77]
4. Imam Sadik, mir s njim: “Kada su djeca Jakubova tražila od oca da im dozvoli da povedu sa sobom i Jusufa, on im je rekao: ‘Strah me da ga ne pojede vuk, jer ćete vi biti nemarni.’ Jakub je ovim riječima njima dao izgovor, kojim su se poslužili u svojoj pakosti prema Jusufu.”[78]
Ejjub, a.s.
I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!”, odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.[79]
1. Vjerovjesnik, s.a.v.a.: “Bio je Ejjub najdobroćudniji čovjek i najstrpljiviji čovjek, i od svih je najviše savladavao srdžbu.”[80]
2. Vjerovjesnik, s.a.v.a.: “Allah, dž.š., je upitao Ejjuba, a.s.: ‘Da li znaš koja te je greška prema Meni dovela u tegobu?’ Ejjub reče: ‘Ne znam.’ Reče Allah, dž.š.: ‘Otišao si faraonu i sa blagošću si mu rekao dvije riječi.’”[81]
3. Ibn Abbas: “Jednoga dana Ejjubu se obratila njegova žena riječima: ‘Da si samo zamolio Allaha za ozdravljenje!’ On reče: ‘Teško tebi! Bili smo u blagostanju sedamdeset godina, pa hajde da se toliko strpimo i u tegobama!’ Nije nakon toga proteklo mnogo vremena a Ejjub je ozdravio.”[82]
4. Imam Sadik, mir s njim: “Ejjub je bez ikakvog grijeha bio pogođen sedmogodišnjom tegobom.”[83]
5. Imam Sadik, mir s njim: “Allah, dž.š., stavio je na kušnju Ejjuba bez ikakvog grijeha; sve je to istrpio dok ga nisu počeli koriti, a poslanici ne trpe korenje.”[84]
6. Imam Sadik, mir s njim: “Ejjub, a.s., nije u tegobama nijednog trenutka tražio ozdravljenje.”[85]
Šuajb, a.s.
I Medjenu – njegova brata Šuajba. “O narode moj”, govorio je on – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga, osim njega, nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete… Oni koji su smatrali Šuajba lašcem kao da nikada u njoj nisu ni bili; oni koji su smatrali Šuajba lašcem, oni su nastradali.[86]
1. Imam Sadik, mir s njim: “Allah, dž.š., od Arapa je samo petericu učinio vjerovjesnicima: Huda, Saliha, Ismaila, Šuajba i Muhammeda, s.a.v.a., pečata vjerovjesnika. A Šuajb je mnogo plakao.”[87]
Kazivanje o Šuajbu i njegovom narodu u Kur’anu Časnom
Šuajb je bio iz Medjena, grada na putu između Sirije i arapskog poluotoka. Bio je savremenik Musaa, a.s., za koga je udao jednu od svojih dviju kćeri, pod uvjetom da radi za njega osam godina, a ako želi, mogao je upotpuniti deset. Musa, a.s., mu je služio deset godina, zatim se oprostio od njega i vratio se svojima u Egipat.
Šuajbov narod je u Medjenu obožavao kipove. Živjeli su raskošno, u blagostanju i sigurnosti. Međutim, među njih se bila uvukla smutnja i zakidanje na mjerenju. Iz tog razloga Allah, dž.š., im je poslao Šuajba i naredio mu da ih odvikne od obožavanja kipova, činjenja smutnje na Zemlji i zakidanja na vagi. On ih je pozivao onome što mu je bilo naređeno, opominjući ih i donoseći im radosne vijesti. Navodio im je i šta je sve zadesilo narod Nuhov, Hudov, Salihov i Lutov.
On se jako zauzimao, nastojeći ih opametiti i uputiti, ali im je to još samo povećalo zalutalost, nevjerstvo i griješenje.
Samo je mali broj ljudi povjerovao u Šuajbove riječi. Međutim, narod je počeo vjernike uznemiravati i ismijavati. Također su im i prijetili te ih opominjali ih da napuste slijeđenje Šuajba. Znali su sjediti na putevima kuda bi prolazile Šuajbove pristalice, s ciljem da ih zaplaše i spriječe od Božijeg puta, odvlačeći ih na stranputicu. Optuživali su ga da je opsihren i da laže, plašeći ga kamenovanjem prijeteći njemu i njegovim pristalicama da će ih protjerati iz grada ako se ne vrate svome narodu. Suprotstavljali su mu se do te mjere da bio izgubio svaku nadu da će oni postati vjernici, prepustivši ih njima samima. Molio je Allaha, dž.š., za pomoć i olakšanje: “Gospodaru naš presudi između nas i onih koji ne vjeruju, a Ti Si najbolji presuditelj.”
Zbog toga im je Allah, dž.š., poslao kaznu u danu koji bijaše oblačan. A izrugivali su mu se, govoreći mu da spusti na njih komad neba ako već govori istinu. Ali ih snađe potres i krik. Osvanuli su u svojim kućama poput sasušenih panjeva, a spašeni su bili Šuajb i oni koji uz njega vjerovali.
Šuajb se okrenuo od njih i rekao: “O narode moj, dostavio sam vam poruku od moga Gospodara i savjetovao sam vas, pa kako da se sažalim nad nevjernicima?!”[88]
Musa i Harun, a.s.
Mi smo Musau i Harunu dali Tevrat, svjetlo i pouku za bogobojazne.[89]
I poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali, a Allah je sa Musaom razgovarao posebnim razgovorom.[90]
1. Vjerovjesnik, s.a.v.a.: “Prvi vjerovjesnik od Benu Israila je Musa, a.s., a posljednji Isa, a.s. Bilo ih je šest stotina.”[91]
2. Ibn Abbas: “Rekao je Vjerovjesnik, s.a.v.a.: ‘Vidio sam Isaa, Musaa i Ibrahima, a.s. Isa je imao kovrdžavu kosu, crveno lice i široka prsa. Musa je bio krupan kao da je od naroda Zuttija.’ ‘A Ibrahim’, upitaše prisutni. ‘Pogledajte u svoga prijatelja’, tj. u svoga Vjerovjesnika, reče on.”[92]
3. Imam Ali, mir s njim: “Hvala Allahu, dž.š., Onome Koji je govorio s Musaom, kakvim samo govorom, i pokazao mu od Svojih znakova velike, ne koristeći ni dijelove tijela, ni sredstvo govora, ni jezik.”[93]
4. Imam Ali, mir s njim: “Ako hoćeš, navest ću ti, kao drugo, primjer Musaa, a.s., s kojim je Allah govorio, kada je rekao: ‘Gospodaru moj, u nestašici sam dobra koje mi spuštaš.’ Boga mi, on Ga je molio samo za hljeb svagdašnji, jer on se hranio biljem zemaljskim.”[94]
5. Imam Sadik, mir s njim: “Objavio je Allah, dž.š., Musau ibn Imranu, a.s.: ‘Musa! Znaš li zašto Sam te odabrao od ljudi i izabrao da s tobom razgovaram?’ Musa reče: ‘Ne znam, o Gospodaru moj.’ Pa mu je Allah, dž.š., objavio: ‘Gledao sam na Zemlju i nisam na njoj našao od tebe nikog poniznijeg prema Meni.’”[95]
6. Imam Sadik, mir s njim: “Kada je faraon ustanovio da će njegova vlast biti uništena rukom Musaa, a.s., naredio je da se iskupe vidovnjaci. Oni su mu predskazali da će Musa biti porijeklom iz Benu Israila. Faraon je odmah izdao naređenje vojsci da raspore trbuhe svim trudnicama Benu Israila: tako je usmrtio više od dvadeset hiljada beba. Međutim, nije uspio usmrtiti Musaa, a.s., jer ga je čuvao Allah, dž.š.”[96]
Kazivanje o Musau i Harunu, a.s.
Musa, a.s., rođen je u Egiptu u porodici Beni Israila u vrijeme kada su muška novorođenčad ovog naroda bila ubijana po zapovijedi faraonovoj. Majka ga je stavila u košaru i spustila u Nil. Uzeo ga je faraon, a zatim ga je vratio majci radi dojenja i odgoja. Odrastao je u kući faraonovoj.
Kada je postao punoljetan, ubio je nekog Kopta pa je pobjegao iz Egipta u Medjen iz straha od faraona i njegovih, da ga ne bi ubili iz osvete.
U Medjenu se zadržao kod Šuajba, a.s., gdje je oženio njegovu kćerku.
Nakon nekog vremena, Musa se sa svojom porodicom zaputio u Egipat. Prolazeći pored Tura, ugledao je vatru, a kako je bila mračna noć, a on izgubio put, ostavio je porodicu gdje su se bili zatekli i uputio se prema vatri da donese vatre ili da nekog upita za put.
Kada joj je prišao, pozvao ga je Allah, dž.š., iz stabla, s desne strane blagoslovljene doline. Govorio je s njim, izabrao ga za vjerovjesnika i dao mu devet znakova vjerovjesništva i poruke Božije koje treba pokazati faraonu i njegovom narodu. Između ostalog, bili su to štap i bijela ruka. Allah, dž.š., naredio je Musau da ide faraonu.
Musa je otišao faraonu, pozvao ga u vjeru Istine i tražio od njega da pusti ljude Beni Israila da idu s njim te da ih više ne tlači i ne muči. Pokazao mu je svoje mudžize, štap i bijelu ruku. Međutim, faraon nije prihvatio poziv, nego je stupio u rat protiv Musaa, a.s., koristeći svoje čarobnjake, koji su došli sa opsjenama aždaha i zmija. Ali, kada je Musa bacio svoj štap, njegova aždaha je progutala sve ono što su čarobnjaci bili bacili. Kada su to vidjeli, čarobnjaci se baciše na sedždu i povikaše: “Vjerujemo u Gospodara svjetova, Gospodara Musaa i Haruna”, dok je faraon istrajao u svom nevjerstvu te zaprijetio čarobnjacima.
Musa je ipak i dalje pozivao faraona i njegov narod, pokazujući im svoje znakove kao što su vjetar, skakavci, uši, žabe, krv – jedan nakon drugoga. Oni su i pored toga istrajali na svome i dalje ostali oholi. Kako bi ih pogodio koji znak, oni su govorili Musau da moli svoga Boga da ih od toga izbavi, a oni će mu povjerovati i pustiti njegov narod da ide s njim. Međutim, kada bi im Allah nakon nekog vremena digao tegobe, oni bi pogazili obećanje.
Zato je Allah naredio Musau da s narodom Beni Israila krene noću. Oni su pošli i stigli do obale mora. Faraon se sa svojom vojskom i svitom dao u potjeru. Kada su ove dvije skupine došle nadomak jedna drugoj, narod zavapi na sav glas: “Stići će nas!” On im reče: “Nikada, jer zaista je moj Gospodar sa mnom i uputit će me šta da radim!” I bi mu naređeno da udari štapom po vodi, voda se razdvoji te ljudi iz naroda Beni Israila pređoše na drugu stranu, a Faraon i njegova vojska su ih pratili. Kada su svi ušli, Allah naredi vodi i ona se sa svih strana obruši njima na glavu i svi se utopiše.
Nakon što je Allah, dž.š., spasio narod Beni Israila od faraona i njegove vojske i preveo ih na suho, na tom mjestu nije bilo ni vode ni zelenila. On im se smilovao i slao im prepelice i manu, a Musau je naredio da udari štapom o jednu stijenu iz koje je provrelo dvanaest izvora i svako je pleme imalo svoj izvor iz kojeg su pili. Jeli su prepelice i manu, a iznad glava im je bio oblak koji je pravio hladovinu.
Nakon toga, obavezao je Allah Musaa da na Turu provede četrdeset noći da bi mu bio objavljen Tevrat. Musa je izabrao sedamdesetericu ljudi iz svoga naroda kako bi slušali govor Božiji zajedno s njim. Oni su čuli razgovor, ali su uvjetovali da ako Ga ne vide, neće ni povjerovati u Njega. Iznenada, dok su gledali, pogodi ih munja i oni pomriješe. Međutim, Musa, a.s., se molio i Allah ih je proživio. Nakon što je upotpunjen dogovor od četrdeset noći, Bog objavi Musau Tevrat i obavijesti ga da je – nakon što je otišao – Samirijja zaveo njegov narod te su počeli obožavati tele.
Musa, ujedno i tužan i ljutit, vrati se u svoj narod. Spalio je tele, a pepeo bacio u more. Samirijju je otjerao, rekavši mu: “Idi, i cio život ćeš govoriti: Ne dodirujte me!” A ljudima je naredio da se pokaju i pobiju između sebe. Nakon toga im je prihvaćeno pokajanje. Međutim, i pored svega nisu htjeli prihvatiti propise koji su bili u Tevratu, što je išlo dotle da im je Allah nadnio nad glave brdo Tur.
Narodu Beni Israila je dodijalo da jedu prepelice i manu te rekoše: “Ne možemo se strpjeti na jednoličnoj hrani.” Tražili su od Musaa da učini da im izraste zelen poput krastavaca, bijelog luka, leće i crvenog luka. Nakon toga, Allah im je naredio da uđu u Svetu zemlju koju im je propisao. Međutim, oni nisu htjeli poslušati, usljed čega im je zabranio tu zemlju i osudio ih na lutanje, tako da su četrdeset godina lutali po pustinji.
Musa i Hidr, a.s.
A kada Musa reče momku svome: “Sve ću ići dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora, pa makar dugo, dugo išao.” (…) “Ti sigurno nećeš moći sa mnom da izdržiš”, reče onaj… “A što se onoga zida tiče, on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. Eto to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!”[97]
1. Vjerovjesnik, s.a.v.a.: “Neka se Allah smiluje mome bratu Musau, postidio se pa je ono rekao. A da je ostao sa svojim saputnikom, bez dvojbe bi vidio najzačudnije stvari.”[98]
2. Imam Sadik, mir s njim: “Zaista je Hidr bio vjerovjesnik kojeg je Allah poslao njegovom narodu. Svoj narod je pozivao u jednoboštvo i priznavanje Njegovih vjerovjesnika i knjiga. Hidrova je mudžiza bila da kada bi god sjeo na kakvo suho drvo ili na suhu zemlju, oni bi pozelenili, usljed čega je i prozvan Hidrom.”[99]
3. Imam Sadik, mir s njim: “Džamija Sehle bila je boravište onog jahača.” “Kojeg jahača?”, priupitaše. Imam odgovori: “Hidra, a.s.!”[100]
4. Imam Rida, mir s njim: “Zaista je Hidr, a.s., pio vodu života. Zato je on živ i neće umrijeti sve dok se ne zapuše u rog.”[101]
Kur’anska priča o Musau i Hidru, a.s.
Reče taj učeni čovjek: “Ne možeš izdržati sa mnom, usljed neznanja i nerazumijevanja mojih postupaka, a kako bi se i mogao strpjeti na onome što ne obuhvataš svojim znanjem?” Musa obeća da će, uz Božiju volju, biti strpljiv i da ni u čemu neće biti neposlušan niti će se protiviti. Taj učenjak mu na osnovu zahtjeva reče: “Ako me već budeš slijedio, ne smiješ me pitati ni o čemu, sve dok ti ja o tome prvi ne kažem.”
Nakon toga su Musa i taj učeni čovjek krenuli na put i prispjeli su ukrcati se na lađu na kojoj bijaše nekoliko putnika. Musa nije znao šta je prolazilo kroz glavu tog učenog čovjeka. Ovaj je probušio lađu tako da je postojala bojazan da će se potopiti. To je iznenadilo Musaa pa u čuđenju zaboravi na obećanje koje je dao. Zato mu reče: “Probušio si lađu da potopiš njene putnike?! Učinio si vrlo ružno djelo!” Ovaj odgovori: “Zar ti nisam rekao da se nećeš moći strpjeti pored mene?” Musa se izvinio što je u tom trenutku zaboravio na svoje obećanje te reče: “Nemoj me koriti što sam zaboravio obećanje i nemoj mi zbog toga otežavati stanje.” Nastavili su svoj put.
Susreli su jednog dječaka kojeg učeni čovjek ubi. Musa se ne mogaše suzdržati da ga ne izruži: “Ubio si nevino dijete, a da nije ništa počinilo! Stvarno si učinio nešto neprihvatljivo!” Učeni čovjek ponovo reče: “Zar ti nisam rekao da nikako nećeš moći izdržati sa mnom?” Musa nije imao nikakvo opravdanje kojim bi izbjegao neželjeni rastanak s njim, molio je da ostanu zajedno, pristajući na rastanak ukoliko još jednom bilo šta upita. Rekao mu je: “Ako te nakon ovoga još nešto upitam, nemoj više biti sa mnom. Eto sam ti se opravdao!” Učeni čovjek je pristao. Ponovo su nastavili putovanje dok nisu stigli do nekog naselja. Bili su jako ogladnjeli te su tražili od mještana da im daju hrane, ali ih niko nije htio ugostiti. Prolazeći pored jednog zida, vidješe da je bio ruševan, tako da su ljudi izbjegavali prolaziti blizu. Učeni čovjek je popravio zid. Musa reče: “Ako hoćeš, možeš tražiti nadoknadu za ovu uslugu, pa da na taj način utolimo glad jer imamo potrebu za novcem, a vidiš da nam ovi ljudi ne izađoše u susret!”
Učeni čovjek reče: “Došlo je vrijeme rastanka i ja ću te upoznati sa razlozima djela koja si vidio da sam uradio, a nisi imao strpljenja da ih podneseš.
Što se tiče one lađe, ona pripada siromasima koji su radili na moru i na taj način preživljavali, a s obzirom na okolnost da je na onoj strani živio vladar koji je nasilu prisvajao lađe, probušio sam je da mu ne bi privukla pažnju.
Što se tiče onog dječaka, bio je nevjernik, a otac i majka su mu vjernici. Da je ostao živ, on bi ih nasilu iskvario. Zato je milost Božija obuhvatila njegove roditelje te mi je naredio da ga ubijem da bi im Allah umjesto njega podario čistije i milostivije dijete. I ja sam ga ubio.
Što se tiče onog zida, on pripada dvojici dječaka, siročadi, koji žive u naselju. Ispod njega je njihovo blago. Njihov otac je bio dobar, pa ih je milost Božija obuhvatila usljed njegove dobrote i meni je naređeno da popravim zid da bi ostao na istom mjestu dok dječaci ne postanu punoljetni i ne izvade svoje blago. Da se zid srušio, ukazalo bi se blago i mještani bi ga razgrabili.”
Tada reče: “To što sam učinio nije po mome nahođenju, već naredba od Boga, značenje im je ono što sam ti rekao”, i zatim se rastao od Musaa, a.s.[102]
Ismail ibn Hizkil, a.s.
I spomeni u Knjizi Ismaila! On je bio istinitog obećanja i poslanik, vjerovjesnik, i tražio je od čeljadi svoje da namaz obavljaju i da milostinju udjeljuju, i Gospodar njegov bio je njime zadovoljan.[103]
1. Imam Sadik, mir s njim: “Ismail, a.s., za kojeg Allah, dž.š., u Svojoj knjizi kaže: I spomeni u Knjizi Ismaila, nije bio Ismail sin Ibrahimov, već je bio jedan od vjerovjesnika, kojeg je Allah, dž.š., poslao njegovom narodu, a oni su ga uhvatili i zgulili mu kožu s glave i lica. Došao mu je melek i rekao: ‘Allah me je poslao tebi, naredi mi šta želiš.’ On reče: ‘Neka mi bude isto ono što će se uraditi s Husejnom, mir s njim.’”[104]
2. Imam Sadik, mir s njim: “Zaista je Ismail bio Poslanik, Vjerovjesnik, njegov ga je narod nadvladao i zgulili su kožu s njegove glave i lica. Nakon toga mu je došao izaslani melek od Gospodara svjetova i rekao: ‘Gospodar te selami i kaže: Vidio Sam šta su ti učinili. Bog mi je naredio da ti se pokorim, zato mi naredi šta god želiš.’ On mu reče: ‘Za mene je primjer Husejn ibn Ali, mir s njim.’”[105]
3. U Tefsiru-l-Kummiju u vezi sa ajetom: I spomeni u Knjizi Ismaila! On je bio istinitog obećanja i Poslanik: “Obećao je i čekao prijatelja godinu dana; on je Ismail ibn Hizkil, a.s.”[106]
El-Jese‘a, a.s.
I Ismaila i El-Jese‘a i Junusa i Luta – i svima smo prednost nad svijetom ostalim dali.[107]
1. Imam Rida, mir s njim, među ostalog u dokazivanju koje je proveo u razgovoru sa nekim kršćaninom Džaslikom, između ostalog izgovorio je i sljedeće: “Zaista je ElJese‘a radio šta je radio i Isa, a.s.: hodao je po vodi, oživljavao mrtve, liječio slijepce i gubavce, ali i pored toga njegov narod nije ga uzeo za boga.”[108]
Zul-Kifl, a.s.
I Ismailu, i Idrisu, i Zul-Kiflu, a svi su oni bili strpljivi. I uvedosmo ih u milost Našu, oni zaista bijahu od dobrih.[109]
I sjeti se Ismaila i El-Jese‘a i Zul-Kifla, svi su oni od dobrih.[110]
1. Imam Dževad, mir s njim, kada ga je Abdulazim Haseni pitao o imenu ZulKifla i da li je bio poslanik: “Allah, dž.š., poslao je stotinu dvadeset i četiri hiljade vjerovjesnika, od kojih je bilo tristo trinaest poslanika, među kojima je bio i ZulKifl, a.s. Živio je nakon Sulejmana ibn Davuda, a.s. Sudio je među ljudima kao što je sudio Davud, a.s., i nije se ljutio, osim u ime Allaha, dž.š. Ime mu je bilo Uvejdi, a spomenuo ga je Allah u Svojoj knjizi: I sjeti se Ismaila i El-Jese‘a i Zul-Kifla, svi su oni od dobrih.”[111]
Davud, a.s.
Ti otrpi ono što oni govore i sjeti se roba Našeg Davuda, koji je imao bro jne mogućnosti, on se uvijek vraćao Allahu. Mi smo brda potčinili da zajedno s njim hvale Allaha prije nego što Sunce zađe i nakon što grane, a i ptice okupljene – svi su oni zbog njegova hvaljenja hvalu ponavljali. …O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede sa Allahova puta; one koji skreću s Alla- hova puta čeka teška patnja na Onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kojem će se račun polagati.[112]
Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.[113]
1. Poslanik, s.a.v.a.: “Bio je Davud najpobožniji čovjek.”[114]
2. Poslanik, s.a.v.a.: “Ljudi su obilazili Davuda jer su mislili da je bolestan, ali njemu nije bilo ništa, osim što je imao veliki strah od Allaha, dž.š.”[115]
3. Imam Ali, mir s njim: “Allah, dž.š., objavio je Davudu, a.s.: ‘Zaista, kako bi ti bio divan rob da nije toga što se hraniš iz državne kase i što ništa ne radiš svojim rukama.’” Reče: “Plakao je zbog toga Davud, a.s. Zatim je Allah, dž.š., željezo nadahnuo: ‘Budi mehko za Moga roba Davuda!’ Željezo je postalo mehko, a Allah ga je učinio mehkim za njega. Pa je od njega pravio svakog dana po jedan pancir i prodavao ga za hiljadu dirhema. On je ispleo tristo šezdeset pancira koje je prodao za tristo šezdeset hiljada dirhema i tako je postao neovisan o državnoj kasi.”[116]
4. Imam Bakir, mir s njim: “Davud je vladao prostorom između grada Šamata i Istahara, a toliko je bilo i Sulejmanovo carstvo.”[117]
5. Imam Sadik, mir s njim: “Zaista je Allah, dž.š., objavio Davudu, a.s.: ‘Šta je bilo pa te vidim samog?’ Odgovori: ‘Radi Tebe sam napustio ljude, a oni su me napustili!’ Reče Allah: ‘Zašto te vidim da šutiš?’ Odgovori: ‘Strah od Tebe učinio me je nijemim!’ Upita ga: ‘Zašto te vidim iscrpljenog?’ Odgovori: ‘Isrcpila me ljubav prema Tebi.’ Allah upita: ‘Zašto te vidim siromašnog kada Sam omogućio da se okoristiš?’ Odgovori: ‘Istrajavanje u Tvome pravu učinilo me siromašnim!’ Reče: ‘Zašto te vidim poniženog?’
Odgovori: ‘Ponizila me veličanstvenost Tvoje neopisive moći, a to dostoji Tebe, o Gospodaru moj!’ Reče Allah, dž.š.: ‘Pa primi od Mene radosnu vijest Moje dobrote; u Danu kada Me sretneš, imat ćeš šta budeš volio. Idi među ljude, postupaj s njima njihovim ahlakom, ali ne slijedi ih u djelima, stići ćeš do onoga što od Mene tražiš na Sudnjem danu.’”[118]
6. El-Bihar: “Prenosi se da je Davud, a.s., otišao sam u pustinju pa mu je Allah, dž.š., objavio: ‘O Davude, šta se dogodilo pa te vidim samog?’ Odgovori: ‘Bože moj, moja želja za susretom s Tobom tako je ojačala da me je odvojila od Tvojih stvorenja.’ Allah mu reče: ‘Vrati im se, jer zaista, ako Mi dovedeš odbjeglog roba, upisat ću s pohvalama tvoje ime u ploču.’”[119]
Sulejman, a.s.
I Sulejman naslijedi Davuda i reče: “O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blago dat!”[120]
1. “Sulejman, a.s., jednom prilikom čuo je vrapca kako govori ženki: ‘Zašto se ustručavaš od mene, da hoću, uzeo bih kljunom Sulejmanov svod i bacio ga u more!’ Sulejman mu uz osmijeh reče: ‘Da li možeš učiniti to što kažeš?’ Ovaj odgovori: ‘Ne, o Božiji Poslaniče, ali čovjek ponekad veliča i uljepšava sa moga sebe pred svojom suprugom, a zaljubljenog ne kore zbog onoga šta govori.’ Zatim se Sulejman, a.s., obrati ženki vrapca: ‘Zašto se kloniš njega kada te on voli?’ Ona reče: ‘O Allahov Poslaniče, zaista, on me ne voli, on to samo tako govori, jer uz mene voli i nekog drugog!’ Ove su se riječi jako dojmile Sulejmana, a.s., te je gorko zaplakao, odvojio se od ljudi četrdeset dana, moleći Allaha, dž.š., da mu srce isprazni od svega zarad ljubavi prema Njemu i da se ova ljubav ne pomiješa s ljubavlju prema nekom drugom.”[121]
2. Sulejman, a.s.: “Dato nam je ono što je dato ljudima i ono što im nije dato, poučeni smo onome čemu su ljudi poučeni i ono me čemu nisu poučeni. Međutim, nisam našao ništa bolje od straha spram Allaha – i javno, i tajno – niti od umjerenosti – i u bogatstvu i u oskudnosti, niti od istinitih riječi – i u zadovolj stvu, i u srdžbi – niti od skrušenosti pred Bogom, u svakom stanju.”[122]
3. Imam Ali, mir s njim: “Da je postojao iko ko bi mogao osigurati ljestve prema životu vječnom, ili pronaći način da se odbije smrt, bio bi to Sulejman sin Davuda, a.s., kojem je uz poslanstvo i visoki položaj bilo dato i upravljanje nad džinima i ljudima. Ali, kada je potrošio opskrbu koja mu je bila dodijeljena i upotpunio rok svoj, luk prolaznosti ustrijelio ga je strijelom smrti. Kuće njegove ostadoše puste, a prebivališta prazna. Drugi ljudi ih naslijediše. Zaista, u minulim pokoljenjima imate pouku!”[123]
4. Imam Sadik, mir s njim: “Sulejman, a.s., svoje goste hranio je mesom i bijelim hljebom, svoje ukućane hljebom od neprosijanog ječmenog brašna, a on je jeo hljeb od ječmenih mekinja.”[124]
5. Imam Sadik, mir s njim: “Posljednji od poslanika koji će ući u Džennet je Sulejman sin Davudov, a.s.. To je zbog onoga šta mu je bilo dato na Ovome svijetu.”[125]
6. Imam Sadik, mir s njim: “Sulejman sin Davudov jednoga dana je rekao svojim podanicima: ‘Zaista mi je Allah, dž.š., dodijelio vlast koja nije dostojna nikoga poslije mene. Pokorio mi je vjetar, ljude, džine, ptice i divljač. Naučio me je govoru ptičijem i od svega mi je dao. Međutim, i pored svega što mi je dao, nije se dogodilo da makar jedan dan od jutra do mraka budem radostan. Zbog toga sutra želim ući u svoj dvor, popeti se na njega i gledati svoje carstvo. Zato, nemojte nikom dopustiti da dolazi kod mene, kako mi ne bi došao s nekom viješću koja bi mi dan učinila tužnim.’ Oni rekoše: ‘Razumijemo!’ Kada je nastupio sutrašnji dan, on je uzeo štap i popeo se na najuzvišenije mjesto svoga dvora. Stajao je oslonjen gledajući svoje carstvo, radostan zbog onoga što mu je dato. Najednom ugleda naočitog mladića kako mu u lijepoj odjeći prilazi s jedne strane dvora. Kada ga je vidio, upitao ga je: ‘Ko te je uveo u ovaj dvor kada sam želio danas biti sam u njemu? Čijom dozvolom si ušao?’ Mladić mu odgovori: ‘U ovaj me dvor uveo njegov Gospodar te sam s Njegovom dozvolom i ušao.’ Reče Sulejman: ‘Svakako da je Gospodar ovoga dvora povlašteniji u njemu od mene. A ko si ti?’ On reče: ‘Ja sam melek smrti.’ Sulejman upita: ‘Zašto si došao?’ ‘Došao sam da ti uzmem dušu’, reče melek. Sulejman reče: ‘Uradi kako ti je zapovjeđeno, zaista je danas dan moje radosti. A Allah nije htio učiniti da mi radost bude u nečemu drugom, osim u susretu s Njim!’ Uzeo mu je melek smrti dušu dok je stajao oslonjen, i osta on tako oslonjen o štap, ali je bio mrtav. Bila je to volja Allahova. Ljudi su ga gledali misleći da je živ. Zatim su se podijelili u mišljenju o njemu. Bilo ih je koji su govorili: ‘Zaista Sulejman već danima stoji oslonjen o štap, a niti se umorio, niti spava, niti jede, niti pije. Zaista je on naš gospodar kojeg moramo obožavati!’ Neki su, pak, govorili: ‘Zaista je Sulejman čarobnjak te nam se prikazao kako stoji oslonjen o štap, začarao nam je oči, ali nije tako kako vidimo!’ Vjernici su govorili: ‘Zaista je Sulejman rob Allahov i Njegov Poslanik, Allah odlučuje o njemu kako hoće!’ Pošto su se razišli u mišljenjima, Allah je poslao crva da rastoči Sulejmanov štap. Kada ga je iznutra izjeo, slomi se Sulejmanov štap i on pade sa svoga dvorca na lice.”[126]
Zekerijja, a.s.
I spomeni Zekerijjaa, kada zamoli Gospodara svoga: “Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti Si najbolji nasljednik!” Mi mu se odazvasmo, Jahjaa mu poklonismo, učinivši mu ženu sposobnom za trudnoću. Jer oni su hitali da učine što više dobra i molili su Nam se, nadajući se i strahujući, i bili su prema Nama ponizni.[127]
1. Poslanik, s.a.v.a.: “Digli se ljudi iz Benu Israila da traže Zekerijjaa, kako bi ga ubili, a on pobježe u pustinju. Otvorilo mu se drvo i on je ušao u njega, ali je ostao skut odjeće da viri iz drveta. Došli su Benu Israilci, ispeli se na drvo i prerezali ga testerom.”[128]
2. Poslanik, s.a.v.a.: “Zekerijja je bio tesar.”[129]
Jahja, a.s.
“O Zekerijja, šaljemo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo dali.” (…) “O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!” I dadosmo mu poslanstvo još dok je dječak bio i nježnost i čednost, i bogobojazan je bio i roditeljima svojim bio je dobar, a nije bio drzak i neposlušan. I neka je mir na njega na dan kada se rodio i na dan kada je umro i na dan kad bude iz mrtvih živ ustao![130]
1. Poslanik, s.a.v.a.: “Neka se smiluje Allah, dž.š., mome bratu Jahjau. Kada je bio mali, a djeca bi ga zvala da se igra, on bi rekao: ‘Zar sam stvoren za igru?’ Pa šta će govoriti takav čovjek kada postane zreo?!”[131]
2. Imam Kazim, mir s njim: “Jahja sin Zekerijjaov je plakao, ali se nije smijao. Isa sin Merjemin je i plakao, i smijao se. A ono što je činio Isa bolje je od onoga što je činio Jahja.”[132]
3. Imam Sadik, mir s njim, od svojih djedova, mir s njim, u vezi s razgovorom između Jahjaa i šejtana: “Reče Jahja: ‘Da li se dogodilo da si me na trenutak savladao?’ Šejtan odgovori: ‘Nije, ali imaš jedan običaj koji mi se dopada.’ Jahja ga upita: ‘Koji običaj?’ Odgovori: ‘Ti mnogo jedeš. Kad god iftariš, toliko jedeš da postaneš trom i to te spriječi od nekih namaza i noćnog bdijenja.’ Jahja reče na to: ‘Obavezujem se Allahu da od sada dok sam živ neću jesti do sitosti.’ Šejtan također reče: ‘A ja se obavezujem Allahu da dok sam živ neću više dati savjet vjerniku.’ Zatim je otišao i nije mu se nakon toga nikad vratio.”[133]
Isa, a.s.
Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: “Budi!” – i on bi.[134]
I zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa sina Merjemina, Allahova Poslanika.” A nisu ga ni ubili, ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je Silan i Mudar. I nema ni jednog sljedbenika Knjige, a da neće prije njegove smrti u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti.[135]
1. Isa, a.s.: “Sluga su mi moje ruke, jahalica su mi moje noge, prostirka mi je zemlja, jastuk kamen, topla odjeća zimi su mi sunčana mjesta… Omrknem, a nemam ništa, osvanem, a nemam ništa, i nema nikog na Zemlji da je bogatiji od mene.”[136]
2. Poslanik, s.a.v.a.: “Prvi Poslanik Benu Israila je Musa, a.s., posljednji je Isa, a.s., a bilo ih je šest stotina.”[137]
3. Poslanik, s.a.v.a.: “Isaova hrana je sve do uzdignuća bila zelen, i nije sve do svoga uzdignuća jeo ništa što je spravljeno na vatri.”[138]
4. Poslanik, s.a.v.a.: “O Ummu Ejmen! Jesi li znala da moj brat Isa nije ostavljao ni večere za doručak, ni doručka za večeru. Jeo je lišće s drveća, pio je kišnicu, nosio je odjeću od kostrijeti, noćio bi gdje bi se zadesio i govorio je: ‘Svaki dan dolazi sa svojom opskrbom.’”[139]
5. Poslanik, s.a.v.a.: “Vidio sam Isaa sina Merjeminog. On je bijele puti i vitak, poput sablje.”[140]
6. Imam Ali, mir s njim: “Ako želiš, govorit ću ti o Isau sinu Merjeminom, a.s. On je koristio kamen za jastuk svoj, oblačio odjeću grubo izrađenu i jeo hranu sirovu. Začin njegov bijaše glad. Svjetiljka njegova u noći bijaše Mjesec. Zaštita njegova zimi bijahu osunčani dijelovi jutrom i navečer. Plodovi njegovi bilje mirisno bijaše, i to samo ono što iz zemlje raste za životinje. Nije imao žene, da bi ga iskušavala, ni djeteta, da bi ga žalostilo, ni imetka da bi ga privlačio, ni pohlepe, da bi ga ponižavala. Dvije noge njegove bijahu jahalica njegova, a dvije ruke njegove sluga njegov.”[141]
7. Imam Sadik, mir s njim, u vezi s Božijim riječima prenesenim od Isaa, a.s.: I učini me blagoslovljenim gdje god da budem: “To znači: veoma korisnim.”[142]
Kako se u Kur’anu kazuje o Isau?
Isaova, a.s., majka bila je Merjem, kćer Imranova. Kada je Merjemina majka zatrudnjela, odlučila je da dijete – kada joj se rodi – oslobodi za Božiji put, da služi u hramu. Mislila je da nosi muško. Međutim, kada se porodila i donijela na svijet djevojčicu, rastužila se. Zbog toga je kćeri nadjenula ime Merjem, tj. sluškinja. Imran, Merjemin otac, umro je prije njenog dolaska na svijet. Majka je odnosi u hram da je preda svećenicima, a među njima je bio i Zekerijja. Svećenici su raspravljali o pitanju preuzimanja odgovornosti za odgajanje Merjeme. Na kraju su odlučili da izvlačenjem dođu do imena i bijaše izabran Zekerijja te on uze na sebe njen odgoj i izdržavanje. Kada je Merjem postala punoljet na, Zekerijja je načinio zastor i odvojio je od ostalih svećenika. Merjem je iza zastora obavljala ibadet i niko, osim Zekerijjaa, nije zalazio kod nje. Kad god bi otišao kod nje, zatekao bi pored nje hranu. Pitao ju je: “Merjem, otkud ti ova hrana?” Merjem bi odgovarala: “Od Boga, On daje kome hoće, bez računa.” Merjem, mir s njom, bila je iskrena, bezgrješna Allahovim čuvanjem, čista, odabrana. S njom su meleci razgovarali i donijeli su joj vijest da ju je Bog učinio čistom i da ju je odabrao. Bila je istrajna u molitvi i Božiji znak svjetovima.[143]
Zatim je Allah, dž.š., poslao Džibrila Merjemi, koja je bila iza zastora. On joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca. Dao joj je do znanja da je Božiji izaslanik i da je došao da joj Allahovim dopuštenjem, bez muškog dodira, pokloni dijete i izvijestio je da će njeno dijete ubrzo pokazati začudna nadnaravna djela. Rekao joj je da će Allah njeno dijete ojačati Ruhul Kudusom i da će mu dati Knjigu i mudrost, da će ga poučiti Tevratu i Indžilu, i s jasnim mudžizama ga poslati Djeci Jakubovoj (Benu Israil). Rekao joj je kakav će biti i šta će se dogoditi, zatim joj je Ruh udahnuo i ona je postala noseća poput ostalih žena.[144]
U takvom stanju sklonila se u udaljeno mjesto, sve dok je porođajne muke nisu dovele do stabla jedne hurme, kada je izgovorila: “Kamo sreće da sam prije ovoga umrla i u potpunosti zaboravljena!” Tada je dozva melek ispod nje: “Ne budi tužna, tvoj Gospodar je učinio da ispod tvojih nogu poteče izvor. Zatresi stablo, otpast će svježe hurme za tebe. Pojedi hurme, napij se vode i budi sretna. Ako vidiš koga od ljudi, reci da postiš u ime Milostivoga i da ne razgovaraš ni s kim. Merjem je uzela novorođenče u naručje i odnijela ga svome narodu.[145]
Njena trudnoća sa Isaom, a.s., stanja u toku trudnoće, način govora i ostale popratne okolnosti bile su iste kao i kod drugih ljudi.
Kada je narod ugledao Merjemu kako nosi dijete, počeše je psovati i vrijeđati. Govorili su joj ono što bi govorili ženi koja je neudata, ali je donijela dijete na svijet. Kazali su: “Merjem! Stvarno si učinila ružno djelo. Sestro Harunova, otac ti nije bio pokvaren čovjek, majka ti nije bila pokvarena žena!” Merjem im pokaza na Isaa. Na to oni povikaše: “Kako da pričamo sa djetetom u bešici?!” Dijete progovori: “Ja sam Božiji rob, data mi je Knjiga i ja sam poslanik, gdje god da se nalazim, ja sam blagoslovljen, i naloženo mi je da uvijek obavljam namaz, udjeljujem zekat te da činim majci dobročinstvo. I nisam učinjen nasilnikom i neposlušnim. Neka je blagoslov Božiji nada mnom kada sam rođen, i kada umrem, i kada budem proživljen! Zatim je Isa narastao i postao je mladić. On i njegova majka živjeli su uobičajenim životom svih ljudi, jeli su i pili, i njima se dešavalo ono što se dešavalo i ostalim ljudima do kraja njihova života”[146]
Isa bijaše poslan Benu Israilu kao poslanik. Počeo ih je pozivati u jednobožačku vjeru, govoreći: “Ja sam vam od Gospodara svjetova donio nadnaravna djela. Napravit ću vam od gline nešto što liči na pticu, puhnut ću u to i ono će Božijim dopuštenjem postati ptica. Božijom ću dozvolom liječiti od rođenja slijepe i gubavce, mrtve ću oživljavati, i obavještavat ću vas o onome šta jedete i šta sakupljate kod kuća svojih. Ako budete vjernici, sigurno je da ćete u ovim mudžizama vidjeti pouku. Allah je moj Gospodar i On je vaš Gospodar. Zato, Njemu se klanjajte i Njega obožavajte…” Stalno ih je pozivao u jednoboštvo i novi šerijat, ali izgubio je nadu da će mu se odazvati, jer je ono što vidio bilo oholjenje, oglušivanje na poziv i inad od strane jevrejskih svećenika. Od male skupine koja mu je povjerovala, izabrao je havarijjune kao svoje pomagače na Allahovom putu.
Na kraju, Jevreji skovaše zavjeru protiv njega s namjerom da ga ubiju. Međutim, Allah ga je uzeo i uzdigao Sebi, i Jevrejima se pričinilo: neki su mislili da su ga ubili, neki su mislili da su ga razapeli, a nije se od toga ništa dogodilo, već im se samo pričinilo.[147]
Irmija, a.s.
Ili za onoga koji je, prolazeći pored jednog do temelja porušenog grada, povikao: “Kako li će Allah oživjeti ove nakon što su pomrli?”[148]
1. Imam Bakir, mir s njim, kada ga je jedan kršćanski učenjak upitao: “Čovjek je spavao sa svojom ženom i ona je zanijela blizance. U isto su vrijeme začeti i u isto vrijeme došli na svijet, u isto vrijeme su umrli i u istom mezaru ukopani. Međutim, jedan je živio sto pedeset godina, a drugi pedeset. Ko su ova dvojica?” Imam je odgovorio: “Uzejr i Uzre. Kao što si rekao, majka im je zatrudnjela, i kao što si rekao, zajedno su došli na svijet. Uzejr i Uzre su živjeli tako neko vrijeme. Zatim je Allah, dž.š., usmrtio Uzejra sto godina i ponovo ga oživio te je skupa sa Uzrom živio pedeset godina i obojica su istovremeno umrla.”[149]
2. Imam Sadik, mir s njim: “Usmrtio je Allah, dž.š., Irmiju, mir s njim, poslanika koji je, gledajući u ruševine onoga što je ostalo od BejtulMukaddesa nakon napada Nabukodonosora, rekao: ‘Kako li će Allah proživjeti ove nakon njihove smrti?’ Tada ga je Allah usmrtio sto godina, a zatim proživio. Gledao je u svoje dijelove kako se popunjavaju mesom i kako se vene i žile među sobno povezuju. Kada je sjeo, reče: ‘Sada znam da je zaista Allah, dž.š., svemoćan!’”[150]
Junus, a.s.
I Junus je bio poslanik. I on pobježe na jednu lađu prepunu i baciše kocku i kocka na njega pade, i riba ga proguta, a samog sebe je korio, i da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni, i Mi ga izbacismo na jedno pusto mjesto, a on je bio bolan, i učinismo da iznad njega izraste vriježa jedne tikve. I poslasmo ga stotini hiljada ljudi, i više, i oni povjerovaše, i njima dadosmo da do roka određenog požive.[151]
1. Poslanik, s.a.v.a.: “Nije dostojno poslaniku da kaže: ‘Ja sam bolji kod Allaha od Junusa ibn Mettaa.’”[152]
2. Imam Ali, mir s njim, kada ga je neki Jevrej upitao: “Koji je to zatvor koji je sa svojim zatvorenikom obilazio strane zemlje?”: “O Jehudijo! Zatvor koji je sa svojim zatvorenikom obilazio strane zemlje je kit u čijem trbuhu je bio zatočen Junus, a.s.”[153]
Govor o Junusovom, a.s., događaju
Junus, a.s., jedan je od poslanika Božijih koje je Allah, dž.š., poslao njegovom narodu, čiji broj je prelazio stotinu hiljada. On ih je pozivao, ali jedini odgovor koji su mu davali bilo je odbijanje i poricanje, sve dok ih nije stigla kazna, kojom im je Junus prijetio, i to nakon što je otišao od njih.
Kada su trebali biti kažnjeni i kada su to svi vidjeli svojim očima, svi su povjerovali i pokajali se Allahu, dž.š., te im je On otklonio kaznu koja bi ih ponizila na Dunjaluku.
Junusa je zanimalo šta se dogodilo s njegovim narodom i saznao je da nisu kažnjeni, ali – kao da nije bio obaviješten o njihovom vjerovanju i pokajanju – on se nije vratio svome narodu, već je ljutit nastavio svoj put. Izvana je izgledao kao neko ko je ljut na svoga Gospodara, od kojeg bježi, a umislio je da mu neće ništa učiniti. Ukrcao se na brod koji bijaše prepun robe i putnika.
U putu im se ispriječi jedan veliki kit, tako da su jedini izlaz vidjeli u mogućnosti da bace nekog od putnika da bi ga kit progutao, a ostali bi se izbavili. Zato su odlučili da izvlače ko će biti bačen. Ispalo je na Junusa. Bacili su ga u more, kit ga je progutao i lađa je bila spašena. Allah, dž.š., je nekoliko dana i noći držao Junusa živog u utrobi ribe. Junus je znao da je ovo nesreća u koju ga je uveo Allah zbog onoga što je učinio. Zato je uzviknuo u utrobi ribe: Nema Boga, osim Tebe, slavljen Ti Si, zaista sam bio od nasilnika! Allah je primio Junusovu dovu te je naredio kitu da ga izbaci vani. Kit je izbacio Junusa na kopno u teškom stanju. Bog je radi njega učinio da izraste vriježa tikve i tako mu načini hlad. Kada mu se popravilo stanje, poslao ga je njegovome narodu. Sada su ljudi prihvatili njegov poziv, povjerovali su mu i ostavio ga je Allah neko vrijeme među njima.[154]
[1] En-Nisa, 1.
[2] Nehdžu-l-belaga, govor 1.
[3] Isto, govor 91.
[4] ‘Ilelu-š-šerai‘, 14/1.
[5] Biharul-envar, 11/116/46.
[6] ‘Ilelu-š-šerai‘, 103/1.
[7] Merjem, 5657.
[8] Biharul-envar, 11/277/5. U jednom rivajetu sto ji: “Pedeset listova je spušteno Idrisu, on je Uhnuh, prvi čovjek koji se koristio pismom.” (Biharul-envar, 11/60/68).
[9] El-Hisal, 524/13.
[10] Biharul-envar, 11/284/12.
[11] El-A‘raf, 59.
[12] Junus, 71.
[13] Kenzu-l-‘ummal, 32391.
[14] El-Mustedreku ‘ale-s-sahihajn, 2/595/4005.
[15] Biharul-envar, 11/336/64; Hud, 40.
[16] El-Kafi, 8/283/425.
[17] Nuru-s-sekalejn, 4/62/71.
[18] U suri Nuh.
[19] Sure: El-A‘raf, Hud, Nuh.
[20] El-Bekare, 213.
[21] El-‘Ankebut.
[22] Hud i Mu’minun.
[23] El-Kamer.
[24] Hud.
[25] Ovo se može razumjeti iz sure Es-Saffat, 77.
[26] Tefsir El-Mizan, 10/270.
[27] El-A‘raf, 65.
[28] El-Kafi, 8/115/92.
[29] Kemalu-d-din, 136/5.
[30] El-A‘raf, 69; El-Ahkaf, 21.
[31] Eš-Šu‘ara, 130.
[32] Ez-Zarijat, 42; Tefsir El-Mizan, 10/307.
[33] El-A‘raf, 73.
[34] Nehdžu-l-belaga, govor 201.
[35] Biharul-envar, 11/379/4.
[36] En-Neml, 48.
[37] Hud, 62; En-Neml, 49.
[38] Hud, Eš-Šu’ara, Eš-Šems i dr.
[39] Hud, 65.
[40] En-Neml, 50.
[41] Ez-Zarijat, 44.
[42] El-A‘raf, 79; Hud, 67.
[43] Fussilet, 18.
[44] Tefsir El-Mizan, 10/317.
[45] El-Bekare, 124.
[46] Kenzu-l-‘ummal, 32288.
[47] ‘Ilelu-š-šerai‘, 35/4.
[48] Ed-Durru-l-mensur, 1/282.
[49] ‘Ilelu-š-šerai‘, 34/2.
[50] El-Kafi, 1/175/2.
[51] El-Enbija, 5156; Eš-Šu‘ara, 6977; Es-Saffat, 8387.
[52] El-En‘am, 7482.
[53] El-Enbija, 5770; Es-Saffat, 8898.
[54] Ovo se može zaključiti iz dove u suri Ibrahim koju je on učio.
[55] El-Mumtehine, 4; El-Enbija, 71.
[56] El-Bekare, 126; Ibrahim, 3541.
[57] El-Bekare, 127129; Ali ‘Imran, 9697.
[58] El-Hadždž, 2630.
[59] Es-Saffat, 101107; Tefsir El-Mizan, 7/215.
[60] El-A‘raf, 80.
[61] Biharul-envar, 12/152/5.
[62] Isto, 12/157/8. Preneseno je u Kenzu-l-’ummalu od Ebu Hurejre: “Nakon Luta, mir nek je na nj, Allah nije poslao nijednog vjerovjesnika, a da ovaj već nije bio stekao bogatstvo u svome narodu.”
[63] El-‘Ankebut, 26.
[64] El-Enbija, 71.
[65] Et-Tevbe, 70.
[66] El-A‘raf, 80.
[67] El-‘Ankebut, 29.
[68] Eš-Šu‘ara, 162.
[69] Eš-Šu‘ara, 167.
[70] En-Neml, 56.
[71] Hud, 80.
[72] El-Kamer, 37.
[73] Tefsir El-Mizan, 10/352; Ez-Zarijat, 37 i drugi ajeti.
[74] El-Bekare, 132133.
[75] Emali-t-Tusi, 457/1021.
[76] Kenzu-l-‘ummal, 32400.
[77] Isto, 32404.
[78] Nuru-s-sekalejn, 2/415/20; Jusuf, 13.
[79] El-Enbija, 8384.
[80] Kenzu-l-‘ummal, 32316.
[81] Ed-Da‘vat, 123/304.
[82] Isto, 165/456.
[83] ‘Ilelu-š-šerai‘, 75/3.
[84] Isto, 75/4.
[85] Kisasu-l-enbija, 139/147.
[86] El-A‘raf, 8592.
[87] Kisasu-l-enbija, 145/157.
[88] Tefsir El-Mizan, 10/377.
[89] El-Enbija, 48.
[90] En-Nisa, 164.
[91] Biharul-envar, 13/7/5.
[92] Et-Tabekatu-l-kubra, 1/417.
[93] Nehdžu-l-belaga, govor 182.
[94] Isto, govor 160; El-Kasas, 24.
[95] Emali-t-Tusi, 165/275.
[96] Biharul-envar, 13/47/15.
[97] El-Kehf, 60, 82.
[98] Biharul-envar, 13/284/1.
[99] ‘Ilelu-š-šerai‘, 59/1.
[100] Biharul-envar, 13/303/25.
[101] Kemalu-d-din, 390/4; Ove i slične predaje su ahad te nije sigurno i ne može se dokazati da potiču od Bezgrješnih.
[102] Tefsir El-Mizan, 13/350.
[103] Merjem, 5455.
[104] ‘Ilelu-š-šerai‘, 77/2.
[105] Isto, 78/3.
[106] Tefsiru-l-Kummi, 2/51.
[107] El-En‘am, 86.
[108] El-Ihtidžadž, 2/407/307.
[109] El-Enbija, 8586.
[110] Sad, 48.
[111] Kisasu-l-enbija, 213/277.
[112] Sad, 17, 26.
[113] El-Enbija, 105.
[114] Kenzu-l-‘ummal, 32322.
[115] Isto, 32323.
[116] El-Fekih, 3/162/3594.
[117] El-Hisal, 248/110.
[118] Emali-s-Saduk, 164/1.
[119] El-Bihar, 14/40/26.
[120] En-Neml, 16.
[121] Biharul-envar, 14/95/3.
[122] El-Hisal, 241/91.
[123] Nehdžu-l-belaga, govor 182.
[124] Ed-Da‘vat, 142/363.
[125] Mustatrifatu-s-serair, 41/7.
[126] ‘Ilelu-š-šerai‘, 73/2.
[127] El-Enbija, 8990.
[128] Kenzu-l-‘ummal, 32330.
[129] Isto, 32329.
[130] Merjem, 7, 15.
[131] Kenzu-l-‘ummal, 32425.
[132] El-Kafi, 2/665/20.
[133] Emali-t-Tusi, 340/692.
[134] Ali ‘Imran, 59.
[135] En-Nisa, 157159.
[136] Biharul-envar, 14/239/17.
[137] El-Hisal, 524/13.
[138] Kenzu-l-‘ummal, 32357.
[139] Isto, 32358.
[140] Isto, 32359.
[141] Nehdžu-l-belaga, govor 160.
[142] Me‘ani-l-ahbar, 212/1; Merjem, 31.
[143] Ali ‘Imran, 3544; Merjem, 16; El-Enbija, 91; Et-Tahrim, 12.
[144] Ali ‘Imran, 3544.
[145] Merjem, 2027.
[146] Merjem, 2733.
[147] Tefsir El-Mizan, 3/279.
[148] El-Bekare, 259.
[149] El-Kafi, 8/123/94.
[150] El-Ihtidžadž, 2/230/223.
[151] Es-Saffat, 139148.
[152] Kenzu-l-‘ummal, 32423.
[153] El-Bihar, 14/382/2.
[154] Tefsir El-Mizan, 17/165.
