Poštivanje djeteta
Poštivanje djeteta
Iskazivanje poštovanja djetetu i lijepo ophođenje roditelja s njim jedan je od najvažnijih činilaca u oblikovanju dječije ličnosti. Časni Prvak islama, s.a.v.a., ovaj važni program odgoja jasno je sažeo u jednoj rečenici i nedvojbeno je svojim sljedbenicima zapovjedio njegovo izvršavanje rekavši: “Poštujte svoju djecu i sa njima postupajte na najljepši način.”[1]
Osobe koje žele odgojiti djecu sa karakterom moraju djelovati u skladu sa dubokim i znalačkim učenjem časnog Poslanika. Roditelji koji ne poštuju svoju djecu, koji ih svojim ružnim i nedoličnim ponašanjem vrijeđaju i ponižavaju, ne mogu odgojiti vrijednu i karakternu djecu.
Posljednji navedeni hadis potrebno je pojasniti da bi ga cijenjeni slušaoci bolje razumjeli i da bi očevi shvatili kako trebaju izvršiti Poslanikovu naredbu i poštovati dijete.
Poštivanje i ukazivanje pažnje, ili pak omalovažavanje i vrijeđanje djeteta, ne tiče se samo jednog posebnog stanja. Roditelji mogu na različite načine, riječju i djelom, izraziti poštovanje prema djetetu, kao što ga mogu, u različitim vidovima, povrijediti.
Prvi uvjet ispravnog odgoja ličnosti i nezavisnosti djeteta podrazumijeva da roditelji prvo upoznaju svoju djecu i da ne zanemare njihovu istinsku vrijednost. Ne smiju pomisliti da je njihovo dijete, naprimjer, poput janjeta ili pileta kome trebaju samo hrana, kretanje, spavaonica. Oni trebaju biti svjesni da je njihovo dijete jedan čovjek, ali u malim razmjerama. Dakle, dijete je stvarni čovjek, ali slabašan i nemoćan. Ono je čovjek, koji u sebi ima velike ljudske potencijale i bogatstvo. Potrebno je postepeno njegove unutrašnje mogućnosti oplemenjivati i iz potencijalnog ih prevesti u aktualno stanje.
U svim fazama rasta dijete, u odnosu na roditelje pa i cijeli svijet, osjeća stanovitu poniženost. Ovaj osjećaj manjkavosti, koji je primjetan u svim vidovima dječijeg života, proizlazi iz nedostatka prvotne tjelesne snage, nesigurnosti i nesamostalnosti. Također, u slučaju potrebe javlja se oslanjanje na nešto jače od sebe i predaja pred okolinom. Upravo ovaj osjećaj poniženosti jeste činilac koji u djetetu neprestano potiče aktivnosti i potrebu za bavljenjem nečim te mu stvara želju za vršenjem neke uloge u kojoj će provjeravati i ispitivati svoju snagu. Dijete se kreće ka vrhuncu svojih želja i budućih nadanja, te tjelesne i umne spremnosti. Potencijali koji omogućavaju djetetov odgoj potiču upravo iz ovog osjećaja poniženosti, jer je budućnost za njega izvor svih moći – što se oslikava u ovom osjećaju poniženosti i, također, u njegovom borbenom stavu. Ukoliko ono uspije umanjiti svoju poniženost, to doživljava kao najbolju nagradu. Dijete želi, igrajući svoju ulogu, da se pokaže ljudima. Pokretač i poticaj svekolikog njegovog djelovanja jeste želja za uspjehom i dokazivanjem.[2]
[1] Biharu-l-envar, sv. 23., str. 114.
[2] Će midanam (Tarbijete etfal došvar), str. 106.
