Poštivanje veličanstva i uzvišenosti Gospodara

“O Ebu Zerre, drži velikim u svome srcu uzvišenost i veličanstvo Allaha i nemoj Ga olahko spominjati poput spominjanja neznalica, koji, kada vide psa, kažu: Bože, uništi ga, i kada vide svinju, kažu: Bože, uništi je!”

U Kur'anu Časnom i u predajama spominjanju Boga se pridaje mnogo važnosti, tako da su u predajama opširno obrađene teme kao što su: podsticanje na spominjanje Boga, korist od zikra na oba svijeta, kvantitet i kvalitet zikra te prostor i vrijeme zikra. Također su zabilježena kazivanja imama Ehli-bejta i učenjaka vjere u vezi sa verbalnim i srčanim zikrom i o tome koje je od tog dvoga važnije i uzvišenije, ili o tome da li je bolje zikr činiti u osami i tajno, ili pak javno i skupno.

U jednoj predaji Imam Sadik, a.s., kaže:

“Nema naroda koji se skupio na skupu na kojoj nisu spominjali Allaha i nisu spominjali nas, a da im taj skup na Sudnjem danu ne bude povod nenadoknadivog kajanja i žalosti.”[1]

Također je rekao:

“Spominjanje nas jedan je od vidova spominjanja Allaha.”

Opet u vezi sa važnošću zikra i obraćanja pažnje na Boga Imam Sadik, a.s., kaže: “Kada god ustanete sa skupa, proučite ajete:

Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako ga predstavljaju oni! I mir poslanicima i hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova!” [2]

Prema tome, čovjek mora stalno jezikom i srcem spominjati Boga. Ovo spominjanje ne zahtijeva poseban prostor, vrijeme ili skup. U hadisu kudsi kaže se da je Musa, a.s., rekao: “Bože, u nekim mjestima i stanjima stidim se da Te spominjem i da Te se sjećam.” Bog mu je rekao: “Spominjanje Mene u svakom stanju je lijepo.”

Ovoliko se insistira i preporučuje sjećanje i spominjanje Boga zbog uloge koju zikr ima u suzdržanosti čovjeka od moralnih iskvarenosti i nedostataka te u postizanju sreće, zato što čovjek, ukoliko se stalno sjeća Boga i sebe vidi prisutnim pred Uzvišenom Istinom, suzdržavat će se od poslova koji su suprotni Njegovom zadovoljstvu i obuzdavat će svoju dušu.

Svi grijesi i poteškoće, koji se javljaju posredstvom duše koja naređuje zlo i šejtana, potiču iz nemara prema sjećanju na Boga i Njegovu kaznu. Pored toga, nemarnost prema Istini zatamnjuje srce i na kraju šejtan i prohtjevi duše zavladaju čovjekom. S druge strane, podsjećanje i spominjanje prisutnosti Istine smiruje čovjekovo srce i biva uzrokom čišćenja duše od negativnih karakteristika te oslobađa čovjeka iz okova njegove duše. U tom slučaju srce je postalo kuća u kojoj se očituje Voljeni, a ljubav prema Ovom svijetu, koja je izvor svih grijeha i skretanja, seli iz srca.

U jednoj predaji Poslanik, s.a.v.a., kazuje:

“Znajte da, uistinu, vaša najbolja djela (kod vašeg Vladara), najčišća i najviša u vašim stupnjevima i najbolja stvar što Sunce obasjava jeste spominjanje Boga Slavljenog i Uzvišenog. Jer, zaista je On o Sebi obavijestio kazujući: ‘Ja sam sa onim koji Me spominje.’”[3]

U drugoj predaji Imam Sadik, a.s., kaže:

“Allah Moćni i Uzvišeni govori: ‘Onome koga spominjanje Mene spriječi da traži od Mene dat ću bolje od onog što dajem tražitelju od Mene.’”

Allah Uzvišeni je rekao Isau, a.s.:

“O Isa, spominji Me u sebi, da bih te spominjao kod Sebe, i spominji Me među ljudima, da bih te spominjao u skupu boljem (meleci) od skupa sinova Ademovih. O Isa, smekšaj srce radi Mene, u osami Me mnogo spominji, znaj da Mi je radost u tome da budeš ponizan radi Mene i održi srce živim radi toga, a ne budi mrtvoga srca.”[4]

Kur'an do te mjere naglašava i obraća pažnju na spominjanje Allaha da je u samom Kur'anu spominjanje Boga predstavljeno kao cilj namaza, a namaz u islamu ima veliku važnost i predstavlja stub vjere: …I namaz obavljaj da bih ti uvijek na umu bio![5]

Zna se da je cilj važniji od sredstva i iz ovog ajeta razumijemo da je spominjanje Boga važnije od namaza. Zapravo, namaz je sredstvo spominjanja Uzvišenog Boga. (U zbilji, prema viđenju Kur'ana, spominjanje Boga posjeduje značenje i zbilju za koje namaz, pored sve svoje važnosti, ne predstavlja ništa više osim sredstva za zikr.) Ovdje se javlja sljedeće pitanje: Znamo da namaz sadrži zikrove, neke kur'anske ajete i neke određene pokrete – pa kako onda to može biti sredstvo za spominjanje Boga?

U objašnjenju ovog pitanja ćemo reći: Namaz, pored kvaliteta i strukture koje ima, i pored kretanja, mirovanja i zikrova, koji se u njemu uče, ne ubraja se u zikr, već je zikr stanje srca, nutarnja pažnja i veza čovjekovog srca sa samim Uzvišenim Stvoriteljem. Dakle, čovjek klanja da bi ostvario pažnju srca i nutarnju vezu između sebe i Boga. Prema tome, sam namaz je sredstvo, a cilj je upravo ta pažnja i veza srca koja je, bez sumnje, plemenitija od namaza.

[1] Biharul-envar, sv. 72, str. 468, bejrutsko izdanje.

[2] Es-Saffat, 180-182; Usulu Kafi, sv. 4, str. 254.

[3] ‘Iddetul-va‘i, str. 238.

[4] ‘Iddetul-va‘i, str. 238.

[5] Ta-ha, 14.