Pravedno postupanje prema djeci
Pravedno postupanje prema djeci
Jedna od preciznih dužnosti roditelja na putu ispravnog odgoja ličnosti djeteta jeste očuvanje pravde i jednakosti među njima. Roditelji koji imaju više djece trebaju u postupanju i iskazivanju poštivanja prema nekom od njih voditi računa o ličnostima ostale svoje djece. Sve ih trebaju tretirati kao svoju djecu i prema njima se ponašati i ujednačeno i pravedno.
Neki čovjek je s dvoje djece došao kod Božijeg poslanika, s.a.v.a. Jedno je poljubio, a na drugo nije obratio pažnju. Kada vidje to neispravno ponašanje, Poslanik ga (s prijekorom) upita: “Zašto prema svojoj djeci ne postupaš jednako?”[1]
Poslanik, s.a.v.a., je također kazao: “Postupajte pravedno među svojom djecom, kao što želite da se i prema vama ponašaju pravedno.”[2]
Jedina nada, radost i veselje djeteta jeste ljubav njegovih roditelja. Ništa ne daje sigurnost i ne umiruje dječiju psihu kao ljubav njegovih roditelja, a isto tako, ništa ne može nauditi psihi djeteta kao gubitak cijele ili dijela ljubavi svojih roditelja.
Ljubomora djeteta pri rođenju mlađeg brata nije nešto čudno, jer ono osjeća da će dio roditeljske ljubavi, koju su roditelji do tada gajili samo prema njemu, otići ka mlađem bratu – jer, eto, sada nije ono samo predmet roditeljske pažnje već se ta pažnja dijeli na još nekoga.[3]
Kada roditelji ne vode računa o tome da svoju ljubav i naklonost pravedno razdijele među svojom djecom, događa se da, ističući jedno dijete, svu drugu djecu zanemaruju i ponižavaju te njihovoj ličnosti nanose uvredu. Ovi roditelji svojim neispravnim i nepravednim ponašanjem neposredno stavljaju ostaloj djeci do znanja da samo jedan brat zavrjeđuje poštovanje i pažnju, jer u ostalim ne vide vrijednost. Nesumnjivo je da će ovakvo nepravedno postupanje donijeti neželjene štetne posljedice.
Jedna od loših posljedica roditeljske nepravednosti jeste stvaranje osjećaja niže vrijednosti u dječijoj psihi. Kada druga djeca u porodici vide naklonost roditelja samo jednom od njih, a da su njima sva ta ljubav i poštovanje uskraćeni, razočaraju se, sebe smatraju beznačajnim i bezvrijednim, a ponavljanje takvog odnosa u njima jača osjećaj poniženja koji ostaje postojan do kraja života i očituje se kasnije kroz neka njihova nepoćudna djela.
Kompleks niže vrijednosti sadrži sve značajke koje su očitovanje nedostatka samopouzdanja, osjećaja razočarenja, bezvrijednosti i slabosti volje. A hiljadu je razloga koji mogu dovesti do pojave kompleksa niže vrijednosti.
Dijete može steći takvu vrstu kompleksa koji ne samo da neće nestati završetkom doba puberteta već neće nestati do kraja života. Kada odraste, ovakvo dijete će stalno gledati da se izolira od okoline ili će u najmanjem osjećati udaljenost i otuđenost od drugih.
Osoba koja se izolira od ljudi iz svoga okruženja, pati od kompleksa niže vrijednosti koji je uzrokovan nekim iskustvom u djetinjstvu.
Stoga, na osnovu psiholoških analiza, svaki događaj i sjećanje koji slabe i uništavaju ljudsko dostojanstvo i osjećaj potpunosti, predstavljaju činilac koji jača i razvija kompleks niže vrijednosti. Zapravo, to ga svrstava u red neuravnoteženih i nestabilnih članova zajednice.[4]
Druga posljedica roditeljske nepravednosti jeste poticanje osobine zavisti kod djece koja su pretrpjela duševni lom prema djetetu koje je miljenik roditelja. Ova djeca, koja dobijaju manje ljubavi i pažnje svojih roditelja, bivaju nezadovoljna i pogođena.
Jedinim razlogom ove zapostavljenosti oni smatraju postojanje omiljenijeg brata te zavide zbog njegove omiljenosti, gledaju ga neprijateljski i mrzovoljno, sa željom da mu se osvete i da tako nadoknade svoju lišenost ljubavi. Stalno razmišljaju kako da mu naude i gdje god stignu, nastoje da ga manje ili više muče. Nekada ova neumjesna ljubav roditelja prema jednom djetetu izaziva toliko jaku zavist kod ostale djece da ih to navodi na pomisao o žestokoj odmazdi i onda se upuštaju u opasne postupke, koji izazivaju opasne i nenadoknadive posljedice, a psihološki izvor njihovog ponašanja treba tražiti u nepravednosti oca i majke.
Nekada se dogodi da se jedno od djece u porodici ističe po svojoj prirodnoj ljepoti, razboritosti i drugim odlikama i vrlinama, koje mu je Uzvišeni darovao pa je nadmoćnije i bolje od svoje braće. U ovakvim okolnostima, koliko god roditelji nastojali biti odmjereni i pravedni, opet to dijete neće biti sigurno od zavisti ostale braće, jer oni, neprestanim motrenjem njegovih vanjskih i unutrašnjih prednosti, u sebi stiču osjećaj niže vrijednosti, vide se manjim u odnosu na njega te se može desiti i da im se u glavama rode zamisli kako da ga se riješe da bi na taj način nadoknadili svoje nedostatke.
Iskreni Jusuf našao se upravo u ovakvom okruženju među svojom braćom. Bez sumnje, hazreti Jakub nije bio čovjek koji ne poštuje načela roditeljske pravednosti u odnosu na djecu. Upravo da ne bi izazvao kod Jusufove braće osjećaj zlobne zavidnosti, Jakub je u nekim slučajevima Jusufu davao potrebna upozorenja. Naprimjer, u slučaju sna koji je Jusuf sanjao i koji mu je nagovijestio veliki napredak i uspon, Jakub mu je savjetovao da taj san ne kazuje svojoj braći. Ali su braća Jusufova ipak našla izgovor u Jakubovoj većoj ljubavi prema Jusufu te su odlučili da ovom maloljetnom djetetu nanesu velike životne nevolje!
Roditelji koji uoče izrazite vrline kod jednog od svoje djece, počinju se bojati ljubomore kod druge djece. U tom slučaju je potrebno da u svom odgojnom programu pribjegnu posebnoj strategiji te da kod ostale djece, odgovarajućim sredstvima, nadoknade osjećaj niže vrijednosti. Jedna od tih strategija navodi se u hadisu koji se prenosi od Imama Bakira, a.s. Imam Sadik, a.s., prenosi da je njegov otac (Imam Bakir, a.s.) rekao: “Tako mi Allaha, nekada je moj odnos prema nekom od moje djece usiljen i preko volje. Posadim ga na krilo, obraćam mu se izuzetno ljubazno, nahvalim ga, iako je drugo moje dijete zaslužno za ovakve hvalospjeve i izraze poštovanja. Ustrajavam usiljeno na veličanju njega i braće mu zato da bih sačuvao svoje najbolje dijete od njihova zla, kako ne bi učinili mom omiljenom djetetu ono što su Jusufova braća uradili Jusufu. Uzvišeni je i objavio suru Jusuf svome Poslaniku kao primjer i opomenu ljudima, da ne bi jedni prema drugima gajili zavist i da se ne bi odali ljubomori kakvu su gajila Jusufova braća prema njemu.”[5]
Iz ove predaje razumijeva se da je jedno dijete Imama Bakira, a.s., imalo prednost nad ostalom njegovom djecom. Otac je u ovom primjeru pribjegao taktici smirivanja njihove psihe tako što im je tepao i veličao ih, da bi ih sačuvao od osjećaja niže vrijednosti i spriječio pojavu zavisti.
Jedan od načina jačanja ličnosti djece jeste učestvovanje starijih u njihovim igrama. Dijete je, zbog svoje slabosti u snazi i moći koju vidi kod odraslih, te zbog svoje unutrašnje čežnje ka uzdizanju i usavršavanju, voljno da do u tančine slijedi postupke starijih i da sebe predstavi sposobnim poput njih. Oponašanje i usvajanje je veliki potencijal usavršavanja i napredovanja i Bog je ovaj osjećaj od djetinjstva usadio u čovjekovom biću.
[1] Mekarimu-l-ahlak, str. 113.
[2] Biharu-l-envar, sv. 23., str. 113.
[3] Će midanam (Tarbijete etfale dušvar), str. 27.
[4] ‘Ukdeje hakaret, str. 6.
[5] Mustedrek, sv. 2., str. 626.
