Traženje kiše posredstvom Muhammedove blagoslovljenosti
Traženje kiše posredstvom Muhammedove blagoslovljenosti
Historičari ukazuju na to da je više puta u toku svog života Božiji Poslanik, s.a.v.a., bio posrednik za kišnu dovu, i to dok je bio dojenče, kao i za rane mladosti, dok je živio s djedom i amidžom. Prvi put se to dogodilo kada je Mekkelije pogodila velika suša u kojoj dvije godine zaredom nije pala ni kap kiše. Tada je Abdulmuttalib naredio svom sinu, Ebu Talibu, da mu donese njegovog unuka, Muhammeda, tek rođenu bebu u povojima. Kad su mu donijeli bebu, uzeo ju je i podigavši je prema Ka'bi, ponovio nekoliko puta: “Bože, tako Ti prava ovog djeteta, spusti nam Svoju obilnu i neprestanu kišu.“ Nedugo potom oblaci su prekrili nebo i pala je tako obilna kiša da su se ljudi uplašili da će se srušiti Mesdžidu-l-haram.[1]
Kasnije, dok je bio dječak, još jedanput se molilo za kišu. Ovoga puta Abdulmuttalib ga je odveo u ponožje brda Ebu Kubejs[2]. Čelnici i velikani Kurejšija su ga pratili u nadi da će im dova biti primljenja zbog Muhammedove blagoslovljenosti. Ebu Talib je pjesmom koja počinje ovim stihovima ukazao na taj događaj:
Kad naš otac za ljude progovori,
Bujica kiše naš narod napoji,
U rano jutro koja se proli.
Suša nas godinama moraše
pa naš zagovornik u Mekki ustade
moleći i provriše obilne vode.[3]
Historičari su prenijeli da su jednom prilikom Kurejšije tražile od Ebu Taliba da moli za kišu. Ebu Talib se, držeći za ruku Muhammeda koji je tada bio još dječak, uputio prema Mesdžidu-l-haramu pa u dovi za kišu zakleo Boga pravom Muhammeda, dječaka čija je svjetlost lica blistala poput sunca koje se pojavi iza oblaka. Nije dugo prošlo, a pojaviše se oblaci i pade mnogo kiše, potekoše potoci i svi se obradovaše. Kasnije, kada je neprijateljstvo Kurejšija prema Božijem Poslaniku i njegovoj misiji dostiglo vrhunac, Ebu Talib im je skrenuo pažnju i na ovaj događaj i rekao: “On je blistavo lice čijim posredstvom se traži da oblaci daju kišu, on je drug siročadima i zaštita udovicama, kod njega traže utočište stradali iz porodice Hašima, pa su oni kod njega u blagodati i dobru.“[4]
Navedeni primjeri pokazuju da su Abdulmuttalib i Ebu Talib, koji su imali starateljstvo nad Božijim Poslanikom, bili čisti jednobošci i vjerovali u Svevišnjeg Allaha. Da nisu imali nikakvu drugu vrlinu osim ovog položaja, i to bi bilo dovoljno za njihovu čast i ponos. I ovo je samo po sebi dokaz da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., odgojen i odrastao u kući u kojoj je vladala vjera u jednog Boga i robovanje Njemu Jedinome.
[1] El-Milel ve-n-nihel, sv. 2, str. 248, vidi: Es-Siretu-l-halebijje, sv. 1, str. 182-183.
[2] Ebu Kubejs: jedno od dva brda iznad Mesdžidu-l-harama, s istočne strane, najbliže Ka'bi, visoko oko 420 metara. Safa, odakle počinje obred sa'j, nalazi se na dnu Ebu Kubejsa.
[3] Es-Siretu-l-halebijje, sv. 1, str. 331.
[4] Es-Siretu-l-halebijje, sv. 1, str. 190; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 3, str. 52; Biharu-l-envar, 28.
