Ukop i dženaza Imama Alija, a.s.
Ukop i dženaza Imama, a.s.
Imam Hasan, a.s., i Husejn, a.s., pristupili su opremanju Zapovjednika pravovjernih i pripremi stvari potrebnih za obavljanje ukopa, počev od gusula i ćefina. Imam Hasan je predvodio dženaza-namaz svome ocu, a za njim su bili članovi Ehli bejta i Imamovi prijatelji. Nakon toga njegovo plemenito tijelo odnijeli su do mezara, spustivši ga u zemlju u Nedžefu u blizini Kufe. Sve to obavljeno je noću.[1]
Nakon toga je ustao Sa‘sa‘a ibn Suhan i obratio se prisutnima u znak bola:
“Blago tebi, o Ebu Hasane! Zaista, čisto je rođenje tvoje, jako strpljenje, ogromna borba na putu Božijem. Stigao si do svoje želje, obavio si uspješnu trgovinu, stupio si svome Gospodaru, Allah te primio Svojim dobrim vijestima, a meleki su te okružili. Smjestio si se u blizinu Mustafinu i Allah te počastio njegovom blizinom. Stigao si do stepena svoga brata Mustafe i popio iz njegova pehara. Tražim od Allaha da nam omogući uspjeh tvoga slijeđenja, da postupamo po tvom načinu, da budemo prijatelji prijateljima tvojim, a neprijatelji neprijateljima tvojim, i da nas proživi s tvojim prijateljima. Postigao si ono što niko postigao nije. Stigao tamo gdje niko stigao nije. Borio se na putu svoga Gospodara sa svojim bratom Mustafom istinskim džihadom. Održavao si vjeru Allahovu istinski sve dok nisi uspostavio sunnete, a otklonio smutnje, i učvrstio islam i uredio vjerovanje. Pa od mene ti najbolji salavati i selami.”
Zatim je rekao: “Učinio ti je Allah položaj časnim, bio si najbliži čovjek Poslaniku, s.a.v.a., porijeklom, prvi od njih islamom, bolji od svih uvjerenjem, od svih najhrabriji, najviše od svih si sebe uložio u džihad, imaš od svih najveći udio u dobru, pa nek nas Allah ne liši tvoje nagrade i nek nas ne ponizi nakon tebe. Tako mi Allaha, bijaše ti život ključ svih dobara, a zatvaranje zala, i zaista je ovaj tvoj današnji dan ključ svakog zla i zasun svakog dobra. Da su ljudi prihvatili tvoj put, imali bi blagodati sa svih strana, međutim dadoše prednost dunjaluku nad ahiretom.”[2]
[1] Biharu-l-enwar, sv. 42, str. 290.
[2] Ibid., str. 295.
