Imam Ali, a.s., šehid mihraba
Imam Ali, a.s., šehid mihraba[1]
Zle otpadničke snage su se urotile da se ne zavihori zastava istine, da se ne digne ruka preporoda, da se ne podigne glas koji će otkriti smutnju nepravednih i ljudi koji su zastranili. Pa još je jučer Ebu Sufjan spletkario, služio se prevarama, korupcijom, zavjerama i planiranjem ubistva Vjerovjesnika, s.a.v.a., da bi na taj način Božiju poslanicu ugušio još u kolijevci; međutim, Bog je htio da upotpuni Svoju svjetlost.
A evo sada Muavije ibn Ebu Sufjana kako se koristi krivim rezultatima Sekife i završava planove koje je počeo njegov otac u namjeri uništavanja islamske poslanice. U tome su mu pomagale snage neznanja, zablude i sljepila. Planirali su kako ubiti savjest živog ummeta i ugušiti glas istine i pravde koji je pronosio bajrak vječnog islama i oživio Muhammedov, s.a.v.a., veličanstveni šerijat.
Na kraju ih je njihova zabluda dovela do zaključka da trebaju ugušiti svjetlost upute kako bi se proširila tama zablude i smutnje. Zato se ispruži šejtanska ruka da se u tminama noći rukuje s Ibn Muldžemom i da dvolično i podmuklo na mučki način sabljom udari po plemenitoj glavi čovjeka koji se suzdržavao od svijeta ovog, a glavu polagao na sedždu okrenut prema bejtullahu.
Dogovorila se skupina zalutalih da ubiju Zapovjednika pravovjernih, a ne treba sumnjati u to da je glavni pokretač bio Muavija. Dogovor je bio da napad na Imama bude izveden kada on pođe na sabah-namaz, zato što niko nije imao hrabrosti suočiti se oči u oči s Imamom.
Nastupanjem 19. noći mjeseca ramazana, Imam je često dizao pogled prema nebu razmišljajući: “Niti sam slagao, niti mi je slagano, ovo je ta noć koja mi je obećana.”[2] Tu noć Imam je proveo u dovama i munadžatima i zatim izišao da obavi namaz uputivši se u džamiju. I po svome običaju, budio je narod da pođu na ibadet riječima: “Namaz… namaz.”
Zatim je počeo klanjati. Dok je on bio posvećen munadžatima sa svojim Gospodarem, iznenada prokleti nasilnik Abdurahman ibn Muldžem, uzvikujući haridžijsku parolu “Sud je Božiji, a ne tvoj”, udara sabljom namočenom u otrov po njegovoj glavi, a Imam glasno reče:
فُزتُ وَرَبِّ الكَعبَة.
“Spasih se, Gospodara mi Ka‘be!”[3]
Podiže se žamor u džamiji, ljudi brzo priđoše i ugledaše Imama, a.s., kako leži okrvavljen u svome mihrabu. Povezaše mu glavu i odniješe ga u kuću. Ljudi su počeli glasno plakati. Ibn Muldžem je uhapšen, a Zapovjednik pravovjernih, a.s., je preporučio Imamu Hasanu i ostaloj djeci i ukućanima da budu dobri prema njemu:
النَّفسُ بِالنَّفسِ، فَإِن أَنا مُتُّ فَاُقتُلُوهُ كَمَا قَتَلَنيِ، وَإِن أَنَا عِشتُ رَأَيتُ فيِهِ رَأيِي.
“Život za život: umrem li, ubijte ga kako je on mene ubio, a preživim li, vidjet ću šta ću s njim.”[4]
[1] Imam Ali, a.s., je napustio ovaj svijet kao šehid, u mjesecu ramazanu 40. godine po Hidžri.
[2] Es-Sawaiku-l-muhrika, str. 80; Biharu-l-enwar, sv. 42, str. 230.
[3] El-Imametu we-s-sijase, str. 135, 159 i 180; Tarihu medineti Dimešk, sv. 3, str. 367.
[4] Mekatilu-t-talibijin, str. 22; Šerhu Nehdži-l-belagati, sv. 6, str. 118; Biharu-l-enwar, sv. 42, str. 231.
