Ali, a.s., je obavjestio porodicu i drugove o svojoj smrti

Ali, a.s., je obavjestio porodicu i drugove o svojoj smrti

Od predaja koje govore da je Imam, a.s., porodicu i drugove obavijestio o svojoj skoroj smrti je i ona koju je prenio Ebu Zejd El-Ahvel od El-Edžleha koji je prenio od velikana Kinde i rekao: “Čuo sam ih kako više od dvadeset puta govore: ‘Čuli smo Alija, a.s., sa minbera kada je govorio: ‘Šta sprječava najnesretnijeg da je natopi krvlju odozgo’ stavljajući ruku na svoju bradu.’”

Ali ibn El-Hazur je prenio od Asbaga ibn Nubate da je rekao: “Zapovjednik vjernih, a.s., nam je održao govor u mjesecu u kojem je bio ubijen, pa je rekao: ‘Došao vam je ramazan, a on je prvak mjeseci i početak godine i u njemu se okreće mlin vlasti. Znajte, vi ćete ove godine u jednom redu obavljati hadž, a znak toga je to što ja neću biti među vama.’ On nas je obavještavao o svojoj smrti, a mi nismo bili svjesni.”

Fadl ibn Dekin je prenio od Hajjana ibn Abbasa, a on od Osmana ibn Mugajre da je rekao: “Kada je nastupio mjesec ramazan, Zapovjednik vjernih, a.s., počeo jednu noć noćiti kod Hasana, jednu kod Husejna, jednu kod Abdullaha ibn Džafera (kuća hazreti Zejnebe) i nije jeo više od tri zalogaja, pa mu je u jednoj od tih noći to spomenuto a on je rekao: ‘Doći će Božija odredba, a ja ću biti gladan, to je za noć ili dvije’ pa je na kraju noći bio ranjen.”

Ismail ibn Zijad je prenio ovako: “Govorila mi je Umm Musa – sluškinja Imama Alija, a.s., dadilja Fatime kćerke Imama, a.s.: ‘Čula sam Alija, a.s., kad je govorio svojoj kćerki Umm Kulsum: ‘Kćeri moja, vidim da ću još malo biti s vama!’ ona upita: ‘Kako to, oče?’ on reče: ‘Sanjao sam Božijeg Vjerovjesnika, s.a.v.a., kako briše prašinu s mog lica i govori: ‘O Ali, dosta je, izvršio si ono što si trebao’” I rekla je: “Nakon tri dana primio je taj udarac.”

Pa je zavapila Umm Kulsum, a on je rekao: ‘Kćeri moja, nemoj vapiti, ja vidim Poslanika kako rukom pokazuje i govori: ‘O Ali, dođi nama, jer ono što je kod nas bolje je za tebe.’”

Ammar Ed-Duhni prenosi od Ebu Saliha El-Hanefija da je rekao: “Čuo sam Alija, a.s., kad je govorio: ‘Sanjao sam Vjerovjesnika, s.a.v.a., pa sam se žalio na muke i tegobe od njegovog ummeta i plakao sam, pa mi je on rekao: ‘Nemoj plakati, o Ali! I pogledaj, pa pogledao sam kad ono dva okovana čovjeka i stijena kojom se razbijaju njihove glave.’”

Ebu Salih dalje kaže: “Pa sutra ujutru sam krenuo kod njega kako sam svaki dan išao, a kad sam stigao do pijace mesara, sreo sam ljude koji su govorili: ‘Ubijen je Zapovjednik vjernih! Ubijen je Zapovjednik vjernih!’”

Ubejdullah ibn Musa prenosi od Hasana ibn Dinara koji je prenio od Hasana El-Basrija da je rekao: “Zapovjednik vjernih Ali, a.s., je ostao budan u noći u čijem jutru je ubijen i nije otišao u džamiju radi namaza kako je uvijek činio. Upitala ga je njegova kćerka Umm Kulsum: ‘Šta te spiječilo da ne spavaš?’ Rekao je: ‘Bit ću ubijen kad svane.’ I Ibn Nebah je došao i pozvao ga na namaz. Išao je malo pa se vratio. Umm Kulsum je rekla: ‘Naredi Dža’du neka on predvodi namaz.’

Rekao je: ‘Da. Naredite Dža’du nek predvodi namaz.’ Potom je rekao: ‘Nema bježanja od smrti i krenuo u džamiju. Kad je naišao na čovjeka koji je cijelu noć bio budan jer ga je pratio, ali je zaspao pred zoru. Imam ga pogura nogom  i reče mu: ‘Es-Salat (namaz)!’ On je ustao i zadao mu udarac.’”

U drugom hadisu je preneseno da je Zapovjednik vjernih, a.s., tu noć ostao budan, pa je često izlazio vani i upućivao pogled ka nebu govoreći: ‘Tako mi Allaha, ne lažem i nije lažno rečeno. Doista, ovo je noć koja mi je obećana,’ pa se vraćao u svoju postelju. Kad je zarudila zora, on je zategao pojas ogrtača i izišao govoreći:

Čvrsto veži svoj pojas za smrt,

jer smrt u susret ti dolazi,

nemoj se od nje uznemiriti

kad se spusti u tvojoj dolini.

Pa kada je izašao u dvorište kuće, dočekale su ga guske, pa su ispred njega počele kreštati. Neki su ih počeli tjerati, a on im reče: “Pustite ih, one su u žalosti!’ Zatim je izišao, pa je bio ranjen.

Izvor: El-Iršad fi ma’rifeti hudžedži-l-lahi ‘ala-l-bilad, Muhammed ibn Muhammed ibn Nu’man El-Mufid, str. 20 – 22.