Uvažavanje ličnosti mladih

Uvažavanje ličnosti mladih

Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: “O, sinko moj,…”[1]

Jedna od prirodnih žudnji adolescenata jeste da se i njihovoj ličnosti ukaže poštovanje kao odraslim ljudima, da ih drugi prihvate s dužnim poštovanjem i uvažavanjem. Adolescenti očekuju da njihovi očevi, majke, ali i rodbina i svi drugi ljudi na njih gledaju kao na odrasle osobe i da se u svom ophođenju, pozdravljanju i prijemu, tj. u svim uobičajenim životnim i društvenim prilikama i poslovima prema njima odnose kao prema odraslim osobama.

Ukoliko bi se prema adolescentima odnosilo kao prema djeci, ukoliko bismo ih mazili kao malodobnu djecu, to bi ih žestoko uznemirilo i povrijedilo jer bi osjećali da ih drugi ljudi još uvijek smatraju djecom i da nisu spremni prema njima se ophoditi kao prema punoljetnim i odraslim ljudima. Oni zapravo žele da se oslobode od stega iz djetinjstva.

Adolescent je radostan jer je izašao iz djetinjstva i oslobodio se zatvora dječaštva, izašao je iz skupine djece i pridružio se skupini mladih i odraslih. On se više nikada ne želi vratiti u doba djetinjstva i ne želi da se drugi prema njemu ophode kao prema djetetu. On ni po koju cijenu ne želi izgubiti osjećaj da je sada odrasla osoba, niti dozvoliti da se povrijedi njegova ličnost i ponos.

Dijete se zbog svoje tjelesne slabosti i nezrelosti razuma nužno mora oslanjati na svoga oca i majku, kretati se u ograničenom porodičnom prostoru i bespogovorno slušati i pokoravati se njihovim zapovijestima. Međutim, punoljetan adolescent, nakon što je izašao iz doba djetinjstva, sebe vidi snažnim i jakim. On se ne zadovoljava samo time da ga drugi smatraju odraslim čovjekom, nego želi da u svim oblicima ponašanja i govora bude kao odrastao čovjek. On želi izaći izvan okvira porodice, poput odrasle osobe priključiti se društvu i slobodno se miješati i komunicirati s ljudima. On više nije spreman poput maloljetnog djeteta bespogovorno se pokoravati ocu i majci, niti želi prihvatati zapovijedi bilo koga drugog.

“Porodica je za dijete jedna prirodna sredina u kojoj ono može u potpunosti doći do svog vlastitog izražaja i procvata. Međutim, nakon puberteta ova sredina je za aktivnosti mladih, posebno za dječake, nedovoljna i skučena. Kućna atmosfera i poslovi ih čine nervoznim i neraspoloženim, jer se žele s bliskim i odabranim prijateljima posvetiti šetnji i druženju. Mladi više nisu pokorni i mirni, nadzirati ih i upravljati njima je teško, a ponekada i nemoguće.”[2]

“Što je snaga veća, čovjek je prema stegama zarobljeništva nestrpljiviji i uznemireniji. Svaka vrsta zaštite adolescentima je teško prihvatljiva i bilo kakva vrsta pritiska, tjeskobe i stege čine im se nepodnošljivim. U principu, mlad čovjek uopće ne shvata uzrok postojanja i nužnosti tih stega.”[3] Silno žude za slobodom.

Osjećanja želje za poštivanjem i čašću i žudnja za slobodom i nezavisnošću, koje se u adolescentima pojavljuju po pristizanju puberteta, prirodna su pojava koja je Božijom odredbom utkana u prirodu svakog čovjeka – uvijek je i na svakom mjestu postojala i postojat će i u budućnosti.

Ova težnja i sklonost širi mladim ljudima njihov životni djelokrug, otvara pred njima nove vidike i uvodi ih u prostranu arenu društvenog života, pripremajući ih za članstvo u društvenoj zajednici. Ukoliko se ova prirodna težnja zadovolji na ispravan način i ukoliko se bez ikakvih pretjerivanja i zastranjivanja bude kretala svojom zacrtanom putanjom, mladi će se s lahkoćom uspjeti uključiti u društvo i usvojiti neophodne vještine i sposobnosti koje će im omogućiti uspješno uklapanje u društvenu sredinu.

Ukoliko očevi i majke budu upoznati s psihičkim stanjem svoje djece koja su stupila u adolescentno doba i budu im u ispravnoj mjeri dozvoljavali slobodu i samostalnost, ukoliko budu u okvirima njihovog interesa i dobra prihvatali zadovoljenje intelektualnih težnji i potreba, ne budu ih nepromišljeno izlagali teškoćama i bezrazložno ljutili i uznemiravali, a s druge strane, adolescenti budu svjesni svojih granica i okane se tvrdoglavosti i svojeglavosti, ukoliko pri zadovoljavanju vlastitih težnji za slobodom i samostalnošću ne pretjeraju i ne prekorače dozvoljenu granicu, odnosi adolescenata s njihovim očevima i majkama ostat će čvrsti, na ispravnom temelju prijateljstva i poštovanja.

[1] Lukman, 13.

[2] Če midānam? Bolūg, str. 78.

[3] Če midānam? Bolūg, str. 76.