Test razuma i inteligencije
Jedna od tema koja se našla u žiži interesovanja nove psihologije jesu testovi inteligencije, odnosno testovi koeficijenta inteligencije djece i mladih. Tokom proteklih stoljeća većina ljudi je manje-više znala da su inteligencija i sposobnost spoznaje kod ljudi različiti, ali nisu znali kako i na koji način precizno odrediti granice tih razlika i izmjeriti ih.
Današnji naučnici su svojim neprekidnim sveobuhvatnim i opsežnim istraživanjima ostvarili vidljiv napredak na ovom polju i uspjeli u određenoj mjeri izmjeriti nivo razuma, inteligencije, pamćenja i brzinu reakcije djece i mladih, te preciznim proračunima i mjerenjima odrediti granice svakog od njih.
“Početkom prošlog stoljeća, pod utjecajem inovativnog napora profesora Bineta, prvi puta je u svijetu test mjerenja inteligencije (IQ test) djece doveden na nivo ogleda. Do tog dana nikada se nije dogodilo ništa slično tome. Naravno, bilo je jasno da su neka djeca inteligentnija i oštroumnija od druge djece, ali nikada se nije pokušala pojasniti veza između oštroumnosti ili intelektualne usporenosti djeteta i njegovih godina.”[1]
“Bilo je potrebno napraviti ogledna sredstva koja bi bila u stanju nepristrasnim sudom odvojiti intelektualno usporenu djecu od ‘normalne’ djece. Profesor Binet je vjerovao da je moguće napraviti seriju testova koji bi bili u stanju, kao što metar precizno mjeri dužinu, izmjeriti koeficijent inteligencije. Binet i njegov saradnik Simon prve ispite koji su nazvani testovima načinili su s namjerom ispitivanja koncentracije, pamćenja, snage raspoznavanja i drugih psihičkih snaga. Oni su istražili u kom omjeru su prosječna djeca, svih uzrasta, sposobna dati ispravne odgovore na ove testove.
Nakon klasifikacije testova, profesor Binet i Simon su za određene uzraste djece definirali jedan novi pojam, a to je pojam umnih godina (mental age – MA). Petogodišnje dijete koje je uspješno položilo test prilagođen njegovu uzrastu, ali nije u stanju riješiti test za skupinu šestogodišnjaka, ima pet umnih godina. Prema tome, ukoliko dijete ima pet godina (bioloških), a ispravno je uradilo test za svoj uzrast, to je dijete normalno.
Međutim, može se dogoditi da dijete kalendarski ima deset godina, ali nije u stanju tačno odgovoriti na pitanja iz testa za petogodišnji ili viši uzrast. U takvom slučaju kažemo da dijete ima izuzetno nizak nivo inteligencije. Ali ako se dogodi da trogodišnje dijete ispravno uradi testove za petogodišnji uzrast, kažemo da je to napredno ili izuzetno inteligentno dijete. Prema tome, spoznaja umnih godina upućuje nas na to da shvatimo kojem uzrastu pripadaju sposobnosti koje dijete posjeduje, ali to samo po sebi nije dovoljno da nam pokaže da li je dijete inteligentno ili ne. To postaje moguće tek onda kada se uzmu u obzir i umne i kalendarske godine djeteta.”[2]
Kada je mjerenje koeficijenta inteligencije čovjeka na temelju naučnih i praktičkih metoda postalo moguće i kada su civilizirane zemlje provele ove testove, pokazale su se gorke i neugodne istine i neželjeni i potresni rezultati kojih čovječanstvo nije bilo svjesno.
Precizna provjera inteligencije i razuma učenika, radnika i vojnika koja je urađena u krugu škola, fabrika i vojnih kasarni pokazala je da je veliki broj ljudi u društvu malouman i niske inteligencije, tj. da su u pogledu nivoa razvoja razuma neprirodni i zaostali.
Doktor Carrel ističe:
“Veliki je broj osoba (kako u Francuskoj, tako i u Sjedinjenim Državama) čija umna dob ne prelazi deset godina. Prema izvještaju Nacionalnog komiteta za umno zdravlje, 400.000 djece posjeduje inteligenciju nižu od dovoljne za nastavak školskog obrazovanja.
Prema testovima koje je Herkes 1917. godine sproveo među vojnicima i oficirima vojske Sjedinjenih Američkih Država, 46 posto njih je imalo manje od 13 umnih godina.
Zasigurno će testovi među Francuzima, posebno u nekim gradovima pokrajina Bretanja i Normandija, dati slične rezultate. Međutim, u ovoj zemlji ne postoje statistički podaci koji bi mogli usporediti uobičajene godine s umnim godinama školaraca.
U tom smislu, ne bismo se trebali zavaravati rezultatima ispita koji nam upropaštavaju vrijeme naše mladosti. Mi znamo da potvrde, diplome, čak ni prijem u više škole nisu znak inteligencije. Mnogi mladi s veoma niskim koeficijentom inteligencije s uspjehom polože sve te ispite.
Skupinu odraslih osoba čine mnoge nenormalne osobe. U Sjevernoj Americi postoji možda trideset miliona ljudi koji se nisu mogli prilagoditi modernom životu, niti će se ikada moći prilagoditi. U Francuskoj veliki dio populacije nezaposlenih čine osobe koje su neupućenije ili su na nižem nivou inteligencije, ili su, opet, zdravstveno ispod nivoa potrebnog za obavljanje posla.”[3]
[1] ‘Aql kāmel, str. 15.
[2] Usūl-e ravānšenāsi-je Man, str. 56.
[3] Rāh va rasm-e zendegī, str. 11.