Težnje mladih ljudi
Uzvišeni Allah u Svojoj knjizi je rekao:
Zar je onaj koji ima jasnu predstavu o Gospodaru svom kao onaj kojim se lijepim čine ružna djela njegova i koji se za strastima svojim povodi?[1]
Mladi ljudi imaju različite težnje kao što su težnja za samostalnošću i isticanjem vlastite ličnosti, težnja za slobodom, težnja za prihvaćenosti u društvu. Ukratko ćemo pojasnoti neke od tih težnji. Prvo ćemo se osvrnuti na težnju mladih za samostalnošću.
Jedna od težnji koja se prirodno javlja kod adolescenata s pristizanjem puberteta i koja ih potiče na djelovanje i zalaganje jeste želja za sticanjem samostalnosti i ostvarivanjem ličnosti. Dijete se zbog slabosti tijela i nedoraslosti uma ne smatra sposobnim za samostalnost. Ono je neprekidno zavisno od oca i majke i živi pod njihovim skrbništvom. Međutim, stupajući u doba korjenitih promjena, odnosno puberteta, okončava se doba djetinjstva i s općim razvojem tijela, adolescent postepeno poprima odlike i osobine potpunog muškarca ili žene. Uporedo s javljanjem tjelesnih promjena dolazi i do promjena u unutarnjim željama adolescenata i u njima se javljaju nova osjećanja. Jedna od njih je želja za stjecanjem samostalnosti i ličnosti.
Mladi ljudi također teže za slobodom.
“Potvrda društvene ličnosti mladih očituje se u mnogobrojnim situacijama, ali to očitovanje uvijek je u obliku jedne vrste potpuno ličnog djelovanja: adolescent pokazuje želju da napusti ovisni oblik života karakterističan za djetinjstvo te da stekne samostalan i slobodan život.
Također, mlada osoba više ne treba skrbnika i staratelja i u društvu je odgovorna za svoje postupke i djela. Krivični zakon i pravni propisi također potvrđuju ove činjenice. Mladi, kako se to kaže, više nisu mala djeca. Ovo je razdoblje u kojem moramo, malo po malo, popuštati konopce broda. Mladi, htjeli to ili ne, nužno streme jednom sasvim novom načinu života koji se razlikuje od života u djetinjstvu. Oni ostavljaju svoje stare dječije navike i započinju neke nove djelatnosti, napuštaju ograničeni svijet prvih godina života i pripremaju se za pregnuća doba zrelosti. Želja za samostalnošću nije ništa drugo do jasan pokazatelj tog razvoja i usavršavanja.”[2]
Mladi žele da budu prihvaćeni u društvu. Potrebno je na ispravan način zadovoljiti težnju mladih za samostalnošću i vlastitom ličnošću, kao i da se u društvu ove dvije urođene žudnje praktično ostvare, jer pod utjecajem puberteta na pleća mladih ljudi bivaju stavljene dvije velike odgovornosti. Jedna od njih je pozivanje na odgovornost u izvršavanju ličnih obaveza, a druga je prihvatanje članstva u društvu. Postizanje samostalnosti uvjet je za jačanje lične odgovornosti adolescenata, dok je sticanje vlastite ličnosti uvjet za njihovo članstvo u društvenim poslovima.
Mladi moraju biti svjesni svoje odgovornosti, tj. da oni zaslužuju nagradu, ali i kaznu.
Shodno islamskim propisima i državnim zakonskim propisima mladi su odgovorni za svoja djela. Oni su samostalni i slobodni u činjenju pohvalnih ili pokuđenih djela i lično zaslužni za nagradu ili kaznu za učinjena djela. Onaj ko u skladu sa šerijatskim propisima ili zakonima razuma biva pozvan na odgovornost za učinjena djela mora biti samostalan i mora posjedovati slobodu izbora i volju.
Mladost je vrijeme zalaska djetinjstva i nastupanja novog društvenog života. Adolescent pod utjecajem puberteta napušta ograničenu sredinu porodice i stupa na široki prostor društvene zajednice. On mora prihvatiti članstvo u društvu i preuzeti teret odgovornosti. Osoba koja želi biti utjecajan član društva i stupiti u redove korisnih osoba mora prije svega posjedovati ličnost, kako bi bila u stanju prilagoditi se i usvojiti osobine nužne za pripadnost društvu. Osobine koje neko prihvata u cilju prilagođavanja sredini u psihologiji se nazivaju “osobine ličnosti”. Sve u svemu, nužnost lične odgovornosti i prihvatanja članstva u društvu iziskuje od adolescenta da stekne samostalnost i vlastitu ličnost. Ove dvije iskonske težnje moraju biti zadovoljene na odgovarajući i ispravan način.
[1] Muhammed, ajet 14.
[2] Če midānīm? Bolūg, str. 72.
