Kur’anski čovjek

Kur'anski čovjek

 

Čovjek u ideologiji poslanika – gdje je Kur'an njegov najsavršeniji izraz – umnogome se razlikuje od čovjeka koji se upoznaje putem nauke. Ovaj čovjek je mnogo otvoreniji. Čovjek kojeg spoznajemo putem nauke nalazi se između dvije krajnosti: rođenja i smrti. Ono što je prije i poslije ovih krajnosti prekriva tama neznanja te je sa stanovišta ljudskih znanosti nepoznanica.

Međutim, kur'anski čovjek nema ovih ograničenja. Došao je sa drugog svijeta i u školi Ovoga svijeta treba se usavršiti. Njegova budućnost na Drugome svijetu ovisi o načinu djelovanja i zalaganja ili lijenosti i pasivnosti koju pokazuje u školi Ovoga svijeta. Na koncu, čovjek između života i smrti – kao što ga čovjek poznaje – umnogome je površniji od onoga kakvim ga poslanici predstavljaju.

 

Kur'anski čovjek treba znati:

Odakle je došao?

Kamo ide?

Gdje se nalazi?

Kakav treba biti?

Šta treba raditi?

 

Kada praktično i ispravno odgovori na ovih pet pitanja, kur'anski čovjek osigurat će svoju stvarnu sreća na Ovom svijetu u kojem se nalazi i na svijetu u koji treba da ide.

Da bi saznao odakle je došao i sa kojeg izvora je potekao, ovaj čovjek treba spoznati Boga, a da bi spoznao Boga, treba proučavati svijet i čovjeka kao znakove na obzorju i u sebi samom te pomno promišljati o suštini postojanja.[1]

Da bi znao kamo ide, čovjek se treba zamisliti nad onim što Kur'an naziva povratak Bogu, tj. nad proživljenjem i sakupljanjem mrtvih, nad žestokim strahovima Sudnjeg dana, nad vječnom blagodati i teškom kaznom, i na kraju, nad razinama i postajama koje čovjek ima pred sobom. Čovjek treba da se upozna sa njima, da povjeruje u njih, da spozna Boga kao početak i početnu tačku bića, ali i kao kraj i tačku povratka bića svom izvoru.

Da bi znao gdje se nalazi, čovjek treba spoznati poredak i zakone u svijetu, shvatiti svoj položaj među ostalim stvorenjima i pronaći sebe među tim stvorenjima.

Da bi znao kakav treba biti, čovjek treba spoznati ljudske ćudi i moralna svojstva te na temelju njih izgraditi sebe.

Da bi znao šta treba raditi, čovjek se treba povinovati nizu pojedinačnih i nizu društvenih pravila i propisa.

Kur'anski čovjek, pored svega ovoga, treba povjerovati u niz neosjetilnih i nevidljivih bića ili, kur'anskim izrazom, u gajb kao mjesto očitovanja i prostor provedbe Božije volje u poretku postojanja. Također, treba znati da Uzvišeni Bog ni u jednom vremenu nije zanemario čovjeka koji je imao potrebu za nebeskom uputom. Također, treba vjerovati u jednu skupinu odabranih ljudi koji su bili Božiji poslanici i upućivači ljudi, koji su poslani od strane Boga i dostavili Božiju poruku.

Kur'anski čovjek gleda na prirodu kao na znak (ajet), a na historiju kao stvarni laboratorij, koji pokazuje ispravnost poslaničkih učenja.

Ovakav je čovjek i ovakva pitanja su, pored nekih drugih, ljudima predočena u Časnom Kur'anu.

 

Izvor – Objava i vjerovjesništvo, Murteza Mutahari

 

[1] Mi ćemo im pružati dokaze Naše na obzorjima, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina… (Fussilet, 53)