Sudbina Imamovog izaslanika u Kufi

Sudbina Imamovog izaslanika u Kufi

 

Nakon što je Muslim ibn Akil stigao u Kufu i ljudi sklopili zavjet vjernosti s njim, nekolicina onih koji su bili odani Jezidu napisali su mu pismo i obavijestili ga o situaciji u gradu, o Muslimovom dolasku, ravnodušnosti Nu'mana ibn Bešira,^[1] namjesnika, prema novim političkim dešavanjima i iščekivanju dolaska imama Husejna u taj grad. Od njega su zatražili da spasi Kufu.^[2] Jezid je nakon savjetovanja sa svojim povjerenikom, koji je bio i povjerenik njegovog oca, kršćaninom^[3] Serdžunom,^[4] za namjesnika Kufe odabrao nemilosrdnu i grubu osobu koju su Kufljani dobro poznavali. Od njega je zatražio da što prije ide tamo da ubije Muslima ibn Akila, vrati mir i spriječi Imamov ulazak u Kufu. Po nekim predajama^[5] tražio je da ga ubije i zaprijetio mu da, ukoliko to ne učini, njegovo srodstvo od Ebu Sufjana ponovo će biti vraćeno Ubejdu.^[6]

Ovaj čovjek je bio Ubejdullah ibn Zijad,^[7] namjesnik u Basri.^[8] Ibn Zijad je prihvatio ovu odgovornost i uputio se prema Kufi. Znao je da ne može javno i otvoreno ući u grad pa je pokrivenog lica, u pratnji ostalih, ušao na takav način da svi pomisle da je to imam Husejn. Narod ga je, misleći da se radi o Imamu, toplo dočekao. Stigavši do centra uprave razotkrio je svoje lice i obznanio da je on od tog trena namjesnik u Kufi. Zaprepašteni ljudi su se razbježali.^[9]

On, koji je dobro poznavao neprosvijećenost, nedosljednost, raskol i kukavičluk tog naroda, poduzeo je hitre poteze da bi ovladao situacijom. Prijetnja dolaskom velike vojske iz Šama, dijeljenje novca, hapšenje i vršenje pritiska na neke velikane toga grada, postavljanje velikog broja špijuna da bi se pronašao Muslim ibn Akil, bili su neki od tih poteza.

Ibn Zijad je saznao da se Muslim sakrio u kući Hanija ibn Urve,^[10] koji je bio jedan od velikana Kufe, pa su ga pozvali kod Ibn Zijada. Hani je negirao da je pozvao Muslima u svoju kuću i rekao da je on sam tražio kod njega utočište. Ibn Zijad je tražio od njega da mu preda Muslima, ali Hani to nije prihvatio jer je smatrao da je to u suprotnosti s ponašanjem jednog muškarca i propisima vjere. Ibn Zijad ga je potom počeo udarati štapom po licu toliko da ga je krv zalila i nos mu se slomio. Onda ga je zatvorio u jednu prostoriju u palači. Pleme Mezhidž, na čijem čelu je bio Hani, obaviješteno je da je Hani ubijen i oni su naoružani pojurili prema palači. Vidjevši to, Ibn Zijad je naredio Šurejhu (sudija Kufe) da se popne na krov palače i da obavijesti narod da je Hani živ i da je lažna vijest o njegovoj smrti. Ljudi iz plemena Mezhidž su se nakon ovoga smirili i razišli ispred palače.^[11]

Vijest o hapšenju i zatvaranju Hanija stigla je do Muslima, na što je pozvao sve ljude koji su bili uz njega na ustanak i napad na Ibn Zijadovu palaču. Preko osamnaest hiljada naoružanih ljudi, a po nekim predajama i trideset hiljada, opkolilo je palaču. Ibn Zijad je s manje od sto ljudi, od kojih su neki bili velikani Kufe i policajci, bio u palači.^[12] Strijelci koji bili na krovu palače svojim strijelama su sprječavali Muslimovu vojsku da se približi. Po naredbi Ibn Zijada neki od poznatih Kufskih ličnosti, poput Šimra^[13] ibn zil-Dževšena, Šebesa ibn Rib'ija, Hadždžara ibn Ebdžera… popeli su se na krov palače i ovim riječima plašili ljude: “O, ljudi, bojte se za sebe, svoju djecu i porodicu. Šamska vojska je pred vama. Namjesnik Ubejdullah je odlučio da će, ako odmah ne odustanete od sukobljavanja i ne vratite se svojim kućama, ukinuti vaš udio iz riznice i dodijeliti ga borcima iz Šama koji dolaze da se bore protiv vas i kaznit će vaše nevine zbog vaših griješnih, vaše odsutne zbog grijeha vaših prisutnih, da ne ostane ni traga onima koji nisu poslušni…!” Kada su ljudi čuli ove riječi, jedan po jedan su se razišli od Muslima. Brat je dolazio, uzimao brata za ruku i vodio ga, otac sina, žena muža ili sina… Kada je zašlo sunce, ostalo je samo deset, po nekim predajama trideset ljudi s Mus-limom. Zatim je on ušao u veliku džamiju da obavi namaz, a kada je završio, više nikog nije bilo uz njega.^[14]

Muslim je ostao sam i u tmini noći te, nemajući nigdje utočišta i ne znajući puta, zbunjen hodao po uskim sokacima Kufe.^[15] Napokon, pred jednom kućom je ugledao jednu staricu koja je čekala svog sina. Muslim je od nje zatražio malo vode i ona mu je donijela. Kad se napio, i dalje je stajao. Starica se zabrinula zbog toga što neznanac ne odlazi i pitala ga što ne ide svojim putem i zar nema svoju kuću i porodicu… Onda se Muslim predstavio i starica je gorko zaplakala rastužena time šta je zadesilo jednog od članova Poslanikove porodice i izaslanika imama Husejna. Muslim nije imao nigdje otići i starica mu je ponudila utočište u svojoj kući. Međutim, sin te žene, iako ga je majka zamolila da nikome ništa ne govori o Muslimu, sutradan je prenio tu vijest Ibn Zijadu. Ovaj je odmah poslao Muhammeda ibn Eš'esa sa sto naoružanih ljudi da uhapsi Muslima. Muslim, koji je dobro poznavao Ibn Zijada, odbio je da se preda, hrabro se borio, ali nakon što je zadobio mnogo udaraca i rana, prihvatio je ponuđenu garanciju za sigurnost i predao se. Međutim, oni nisu ispoštovali svoju datu riječ. U posljednjim trenucima Muslim je u sjećanju na imama Husejna zaplakao i zamolio ljude oko sebe da ga obavijeste o tome šta se desilo, da ne bi došao u Kufu.^[16] Ibn Zijad je naredio da ga odvedu na krov palače i da mu odsijeku glavu. Na ivici krova, dok je učio tesbih i tekbir, presjekli su mu vrat i bacili dolje tijelo s glavom.^[17] Onda je Ibn Zijad naredio da Hanija pridruže Muslimu. Kada su ga vezanih ruku odveli do stočne pijace, on je shvatio da ga vode da ga pogube i uzviknuo: “O, pleme Mezhidža,^[18] o, moja rodbino!” Uspio je odvezati ruke i uzviknuo: “Ima li čime da se branim?”, ali su navalili na njega i ponovo mu vezali ruke. Tada su mu rekli: “Pruži vrat da ga presiječemo.” Odgovorio je: “Ne, tako mi Boga. Nikada vam neću pomoći protiv samog sebe.” Rušejd, Turčin, Ibn Zijadov sluga je tada prišao i zadao mu jedan udarac sabljom, ali udarac nije bio smrtonosan. Hani je govorio: “Povratak je Allahu. Bože, dolazim Tvojom milošću i oprostom. Bože, učini ovaj dan otkupom za moje grijehe jer sam pretrpio sve ovo radi sina kćeri Tvog Poslanika.” Rušejd je udario ponovo i tada je Hani podlegao. Ibn Zijad je naredio da glave njih dvojice odnesu Jezidu, a njihova tijela na pijacu mesa i naopačke ih vežu za stub.^[19]

Za to vrijeme, ne znajući šta se dešava, imam Husejn je s mjesta Betnu-r-rumme napisao pismo Kufljanima i dao Kajsu ibn Mushiru es-Sajdaviju da ga odnese u Kufu: “U ime Allaha Milostivog Samilosnog. Od Husejna ibn Alija svojoj braći u vjeri u Kufi, selamun alejkum. Pismo Muslima ibn Akila o vašoj jednoglasnosti u vezi sa mnom mi je stiglo, da ste u iščekivanju mog dolaska, srcima nas podržavate i tražite naše pravo. Neka Allah podari i vama i nama svako dobro i da vas nagradi iz Svoje riznice. Ovo moje pismo je vama upućeno iz Betnu-r-rumme,^[20] a mi žurno idemo prema vama. Selam.”^[21]

Kajsa, izaslanika imama Husejna, na putu prema Kufi uhapsio je Husejn ibn Numejr, ali je ovaj uspio Imamovo pismo, zbog imena Kufljanskih velikana koja su u njemu bila navedena, staviti u usta i progutati. Odveli su ga kod Ibn Zijada. Nakon užasnih mučenja i njegovog odbijanja da da podatke o sadržaju pisma, Ibn Zijad je od njega tražio, ako želi ostati živ, da se popne na minber i proklinje imama Alija i njegova dva sina, Hasana i Husejna. On je pristao da to uradi. Popeo se na minber pa na najbolji način iskoristio veliki skup naroda u džamiji i u prisustvu Ibn Zijada, nakon zahvale i veličanja Allaha, rekao:

“Ljudi, uistinu Husejn ibn Ali je najbolji čovjek među ljudima, sin kćerke Allahovog Poslanika, ja sam njegov izaslanik vama, odvojio sam se od njega u području El-Hadžir,^[22] pa požurite njemu i podržite ga…” Zatim je prokleo Ubejdullaha ibn Zijada i njegovog oca i proučio salavat i selam na imama Alija! Ibn Zijad je na to naredio da ga spuste s minbera, odvedu na krov palače i bace. Tako je Kajs postao šehid.^[23]

 

https://www.youtube.com/watch?v=1O0J2nsLtcM

https://www.youtube.com/watch?v=fLZ3Tf-VTpo

 

---

[1]Nu'man ibn Bešir el-Hazredži el-Ensari (2–65. h. / 623–684. god.), jedan od ashaba i jedan od nekoliko rijetkih ensarija koji su podržali Muaviju. Bio je umevijski namjesnik u Jemenu, Kufi i na kraju u Himsu.

[2]Taberi, sv. 5, str. 357; El–Futuh, sv. 5, str. 36.

[3]Muavija je na položaju halife muslimana posebnu važnost davao kršćanskim ličnostima unutar vlasti – tri važne ličnosti u Muavijinom režimu su bili kršćani. Prva ličnost je bio Serdžun, njegov posebni savjetnik i, kako prenose Ibn Kesir i drugi, bio je Muavijin vezir (El–Bidajetu ve–n–nihaje, sv. 8, str. 146; Tarihu ibn Haldun, sv. 3, str. 24; Tedžarubu–l–umem, sv. 2, str. 22) i isti položaj je imao i kod Jezida. (Ensabu–l–ešraf, sv. 5, str. 354; Tedžarubu–l–umem, sv. 2, str. 104) Druga kršćanska ličnost u Muavijinoj postavi bio je njegov ljekar, Ibn Usal. On je za vrijeme Muavije bio službenik za prikupljanje poreza u području Hims i bio je prvi kršćanin koji je postigao takav položaj u islamskom hilafetu (ranije smo ukazali na razlog zbog kojeg je on postigao ovaj važni položaj). Treća kršćanska ličnost u postavi islamskog hilafeta je bio Ahtel (Gijas ibn Gavs). On je bio toliko blizak emevijskoj vlasti da ga je Abdulmelik ibn Mervan, emevijski halifa, nazvao pjesnikom Beni Umejje. (Tarihu–l–islam, sv. 6, str. 286) Razlog ove bliskosti mnogi od historičara su ovako objasnili: Jezid je u prisustvu Muavije rekao Ka'bu ibn Džu'ejlu: “Abdurrahman ibn Hassan (sin Hassana ibn Sabita, Poslanikov pjesnik) nas je osramotio svojim stihovima. Trebaš ispjevati stihove kojima ćemo sad mi ismijati ensarije.” On je rekao: “Želiš li da me vratiš u doba nevjerstva? Kako mogu ismijavati ljude koji su pomogli Božijeg Poslanika i pružili mu utočište? Naravno, mogu da te uputim na jednog nemuslimana koji može dobro osramotiti ensarije svojim stihovima. On je kršćanin, Ahtel.” (El–Bejan ve–t–tabjin (Džahiz), sv. 1, str. 63; El–Aġani, sv. 13, str. 142; Usdu–l–ġabe, sv. 3, str. 331) To što je Jezid tražio da se umjesto Abdurrahmana ibn Hassana vrijeđaju sve ensarije je zbog toga što su po pitanju hilafeta skoro sve ensarije stale na stranu hazreti Alija i suprotstavili se Muaviji. (Vek‘etu–s-Siffin, str. 445)

[4]El–Kamil, sv. 4, str. 24; El–Imametu ves–sijaseh, sv. 2, str. 8; Mektelu–l–Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 104. Serdžun, Muavijin savjetnik, pitao je Jezida: “Prihvataš li mišljenje svog oca Muavije o odgovarajućem namjesniku za Kufu?” (Jezid je do tada mrzio Ubejdullaha ibn Zijada. Ensabu-l-ešraf, sv. 5, str. 379; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 152) Jezid je odgovorio da prihvata, na što mu je Serdžun saopštio: “Muavija je prije svoje smrti odredio Ubejdullaha ibn Zijada za namjesnika oba područja, Basre i Kufe.” Jezid je to prihvatio.

[5]Tarihu–l–Ja‘kubi, sv. 2, str. 243; Et-Tebekatu–l–kubra, sv. 5, str. 449.

[6]Već smo ukazali na to da je Muavija u vrijeme svog hilafeta pripisao Zijada, Ubejdullahovog oca, svom ocu, Ebu Sufjanu.

[7]Ubejdullah ibn Zijad ibn Ebih (28–67. h. / 648–686. god.), Muavijin namjesnik u Horasanu pa u Basri, a Jezidov namjesnik u Basri i Kufi.

[8]El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 153; Taberi, sv. 5, str. 357; El-Imametu ves-sijase, sv. 2, str. 8.

[9]El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 154; Taberi, sv. 5, str. 359; Et-Tebekatu–l–kubra, sv. 5, str. 460; El–Futuh, sv. 5, str. 40; El-Kamil, sv. 4, str. 25.

[10]Hani ibn ‘Urve ibn Fedfad el-Muradi, jedan od uglednika Kufe i bližih prijatelja imama Alija. Nije zabilježen datum njegovog rođenja, međutim, u knjizi El-Isabe fi me‘rifeti-s-sehabe (sv. 6, str. 445) prenosi se da je u vrijeme pogibije (60. h. / 680. god.) imao preko 90 godina, što znači da je doživio Poslanika, s.a.v.a., u zrelosti.

[11]El-Kamil, sv. 4, str. 30; El-Ehbaru-t-tival, str. 238; El-Isabe, sv. 2, str. 70; Ensabu-l-ešraf, sv. 2, str. 80.

[12]El-Kamil, sv. 4, str. 30; El-Ehbaru-t-tival, str. 238; El-Isabe, sv. 2, str. 70; Ensabu-l-ešraf, sv. 2, str. 80.

[13]Šimr ibn zil-Dževšen (…–66. h. / …–686. god.) Šurehbil ibn el-E'ver ibn Amr ed-Debabi el-Kilabi je bio jedan od najagresivnijih u ratu protiv imama Husejna. U nekim predajama njegovo ime je zabilježeno i kao Šemir.

[14]El-Kamil, sv. 4, str. 31; El-Ehbaru-t-tival, str. 239.

[15]Murudž-z-zeheb, sv. 3, str. 58; El-Ehbaru-t-tival, str. 239.

[16]Taberi, sv. 5, str. 357; El–Futuh, sv. 5, str. 58; El-Kamil, sv. 4, str. 33.

[17]El–Futuh, sv. 5, str. 58; El-Kamil, sv. 4, str. 35; Murudž-z-zeheb, sv. 3, str. 59.

[18]Kao da je bio siguran da će njegovi saplemenici priteći u pomoć jer je on bio čelnik plemena Mezhidž, najvećeg plemena u Kufi, koje je zajedno sa saveznim plemenima imalo preko trideset hiljada naoružanih boraca. Međutim, taj dan, zbog iznevjere i kukavičluka svog plemena, on je ostao sam i bio usamljenički pogubljen. (Murudž-z-zeheb, sv. 3, str. 59)

[19]El–Futuh, sv. 5, str. 61; El-Kamil, sv. 4, str. 36; Murudž-z-zeheb, sv. 3, str. 60.

[20]Svratište ljudi iz Basre kada idu prema Medini. Mjesto gdje se sastaju put Kufe i Basre prema Medini. (Mu‘džemu–l–buldan, sv. 1, str. 449)

[21]El-Ehbaru-t-tival, str. 246; El-Kamil, sv. 4, str. 42; Taberi, sv. 5, str. 395; Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 167; El–Bidajetu ve–n–nihaje, sv. 8, str. 168.

[22]El-Hadžir – dolina na putu prema Medini koja ima puno izvora vode i mjesto je boravišta različitih plemena, zbog čega ima i različite nazive. Jedan od tih naziva je Betnu-r-rumme. (Merasidu-l-ittila’ i Mu‘džemu–l–buldan)

[23]Et–Tebekatu-l-kubra, sv. 5, str. 464; El-Futuh, sv. 5, str. 84; El-Kamil, sv. 4, str. 42; Taberi, sv. 5, str. 395.