Iskrenost i potpuna posvećenost Bogu

Iskrenost i potpuna posvećenost Bogu

Spoznaja Boga sama po sebi ostavlja trag na cjelokupnu ličnost, duhovno raspoloženje, moral i čovjekova djela. Veličina ovog uticaja zavisi od stepena vjerovanja. Što čovjekov iman bude jači i intenzivniji, spoznaja Boga u čovjekovom biću biva veća i više stavlja čovjekovu ličnost pod svoj uticaj.

Uticaj i prodiranje spoznaje Boga u čovjeka ima razine i stepene, te razlike među ljudima sa stanovišta ljudskog savršenstva i blizine Bogu zavise od ovih stepena. Svi oni se nazivaju iskrenost i potpuna posvećenost Bogu (sidk i ihlas). Znači, svi ovi stepeni su stepeni iskrenosti.

Prethodno smo rekli da kada se okrenemo Bogu i robujemo Mu, pokazujemo da je samo Bit Jednoga dostojna pokoravanja i da smo Mu potpuno pokorni. Ovakvo iskazivanje robovanja jeste ibadet i nije dozvoljeno ni prema kome, osim prema Bogu.

Ali, do koje mjere ova naša iskazivanja posjeduju “iskrenost”, tj. u kojoj mjeri smo se mi praktično oslobodili okova pokoravanja nekom drugom mimo Boga, i potpuno se pokorili Biti Njegovoj? Ovaj aspekt zavisi od stepena naše vjere.

Sigurno da svi ljudi u pogledu iskrenosti nisu na istom stepenu. Neki napreduju do te mjere da ništa ne vlada njima, osim Božije naredbe. Ni iznutra, ni izvana nemaju zapovjednika osim Boga. Ni prohtjevi duše ni sklonosti ih ne mogu vući s jedne na drugu stranu, niti ih neki čovjek može potčiniti svojoj naredbi. Sklonostima duše dozvoljavaju da djeluju onoliko koliko je to u skladu sa Božijim zadovoljstvom (naravno, zadovoljstvo Božije je upravo onaj put koji dovodi čovjeka do njegovog stvarnog savršenstva), a zapovijedi drugih ljudi kao što su otac, majka, učitelj i drugi izvršavaju zbog Božijeg zadovoljstva i u granicama Božije dozvole. Neki idu dalje od ovoga i nemaju željenog i voljenog osim Boga. Bog postaje njihov glavni voljeni i ljubljeni, a Božija stvorenja – budući da svako ko voli neku stvar, voli i tragove te stvari, znakove i ono što ga podsjeća na tu stvar – vole zato što su tragovi i stvorenja Božija i Božiji ajeti, znakovi, uspomene i podsjetnici na Njega. Neki idu i korak dalje te ne vide ništa osim Njega i Njegovih očitovanja. Znači, Njega vide u svemu. Sve ima položaj ogledala i cijeli svijet je jedna “kuća ispunjena ogledalima”, tako da na koju god stranu da čovjek pogleda, vidjet će Njega i Njegova očitovanja.

Imam Ali, a.s., je rekao:

“Nijednu stvar nisam vidio, a da prije nje i s njom nisam vidio Boga.”[1]

Ono što jedan čovjek koji čini ibadet razmijeni sa Njim i povjeri svome Bogu u stanju ibadeta, to isto provodi u djelo u samom životu i dovodi do razine iskrenosti.

Ibadet je – za onu osobu koja čini istinski ibadet – zavjet, a životna scena je vjernost zavjetu. Ovaj zavjet sadrži dva osnovna uvjeta: jedan je izbavljenje i oslobađanje od upraviteljstva i pokoravanja nekom drugom osim Boga – uključujući i prohtjeve i težnje duše, kao i bića, stvari i osobe – a drugi je čista pokornost onome što Bog zapovijeda, čime je On zadovoljan i što voli.

Istinski ibadet za onoga ko ga čini predstavlja veliki i temeljni činilac njegovog duhovnog odgoja. Ibadet je za onoga ko ga čini lekcija izbavljenja, slobodarstva, vjernosti, ljubavi prema Bogu, ljubavi prema Božijim stvorenjima, ljubavi prema Božijim naredbama, odanosti i ljubavi prema sljedbenicima Istine, dobročinstva, služenja stvorenjima…

Iz ovoga što smo pojasnili postalo je jasno da islamski tevhid ne prihvata nikakav motiv mimo Boga. Usavršavajuća zbilja čovjeka i usavršavajuća zbilja svijeta je zbilja kretnje prema Njemu i sve što nije okrenuto ka tome, neispravno je i protivno usavršavajućem smjeru stvaranja. Sa stanovišta islama, kao što treba svoj posao raditi za Boga, i posao za narod treba raditi u ime Boga.

Kada se kaže posao za Boga, to znači posao za narod. Put Boga i naroda je jedan i za Boga znači za narod, jer je u protivnom posao u ime Boga odvojen od naroda, “hodžinska priča” i “dervišluk”. To nije ispravan stav. Po islamu, put mora biti Božiji put. Cilj je Bog i ništa drugo. Ali Božiji put prolazi preko naroda.

Raditi posao za sebe je samoobožavanje, raditi posao za narod je idolopoklonstvo, raditi posao za Boga i za narod je širk i dvojno obožavanje, ali raditi svoj posao i posao naroda za Boga je tevhid i obožavanje Boga. U metodi islamskog tevhida poslove treba počinjati Božijim imenom. Počinjanje poslova sa imenom naroda je idolopoklonstvo, a i počinjanje Božijim imenom i imenom naroda predstavlja idolopoklonstvo. Jedino otpočinjanje Božijim imenom predstavlja tevhid i jednoću u obožavanju.

Iz časnog Kur'ana u vezi sa iskrenošću može se zapaziti jedna zanimljiva stvar, a to je da biti iskren, muhlis (مُخْلِص sa kesrom na lâmu), nije isto što i biti muhles (مُخْلَص sa fethom na lâmu). Biti iskren, muhlis, znači imati iskrenost u praksi, uraditi djelo čisto i iskreno za Boga. Ali biti iskren, muhles, znači postati potpuno posvećen Bogu. Jasno je da je čišćenje i iskreno obavljanje djela jedna stvar, a posvećenost svim svojim bićem druga.

[1] Muhsin Fejz Kašani, ‘Ilmu-l-jekin, sv. 1., str. 49.