Jedinstvo svijeta
Jedinstvo svijeta
Da li je svijet (priroda, tj. prostorna i vremenska stvorenja Božija) u svojoj cjelini zbiljska jedinka?
Da li je nužnost tevhida, tj. jednoće Božije po biti, svojstvima i djelovanju to da stvaranje u svojoj cjelini uživa vrstu jedinstva?
Ako čitav svijet ima status jedne povezane cjeline, kakvog su oblika ove veze? Da li su njegovi dijelovi povezani poput dijelova jednog automobila, što je čisto vještačka povezanost, ili poput dijelova jednoga tijela? Drugim riječima, da li je povezanost dijelova svijeta sa cjelinom svijeta mehanička ili organska povezanost?
U petom svesku Načela filozofije raspravljali smo o jedinstvu svijeta i kakva je to vrsta jedinstva, isto kao što smo u knjizi Božija pravda govorili o tome da je priroda jedna nedjeljiva cjelina i nepostojanje jednog dijela prirode jednako je nepostojanju cjelokupne prirode, a izuzimanje onoga što se naziva zlo od prirode jednako je nestajanju čitave prirode. Moderni filozofi, a naročito veliki njemački filozof Hegel, potvrdili su načelo “sličnosti organima”, odnosno činjenicu da je povezanost dijelova prirode sa cjelinom kao povezanost dijela tijela sa organima.
Hegel pristupa dokazivanju ove tvrdnje na osnovu načela, pri čemu je njeno prihvatanje uvjetovano prihvatanjem svih načela njegove filozofije. Hegelovi materijalistički sljedbenici, tj. pristalice dijalektičkog materijalizma, također su prihvatili ovo načelo od Hegela i pod nazivom “načelo međusobnog uticaja”, ili “načelo sveopće povezanosti stvari”, ili “načelo suodnosa suprotnosti” uporno ga brane i tvrde da je veza dijela sa cjelinom u prirodi organska, a ne mehanička veza, ali onda kada tvrdnju trebaju potkrijepiti argumentom, ne mogu dokazati ništa osim mehaničke povezanosti. Međutim, po načelima materijalističke filozofije, tvrdnja da je svijet u svojoj cjelini na razini jednog tijela i povezanost dijelova sa cjelinom je povezanost dijela tijela sa tijelom je nedokaziva. Metafizički filozofi, koji su od davnina tvrdili da je svijet “veliki čovjek”, a čovjek “mali svijet”, imali su u vidu ovu povezanost. Među islamskim filozofima skupina ihvanu-s-saffa je istrajavala na ovom pitanju više nego ostali filozofi. Arifi (gnostici) su, opet, više nego mudraci i filozofi, gledali na svijet i postojanje očima jedinstva. Sa stanovišta arifa, sve stvoreno je “jedno očitovanje” iskonskog Voljenog.
Arifi sve osim Boga nazivaju svetom milošću i na razini usporedbe kažu da je sveta milost kao kupa koja je sa vrha, tj. u pogledu povezanosti sa Svetom Biti, čisto postojanje bez ikakvog oblika, a u temelju je produžena i raširena.
Nećemo se upuštati u tumačenje ni onoga što su rekli arifi, niti onoga što su rekli filozofi. Pratit ćemo ovu temu zbog toga što je povezana sa našim prethodnim raspravama. Prethodno smo rekli da svijet posjeduje zbilju bivanja od Njega i kretanja ka Njemu. S jedne strane, na odgovarajućem mjestu je utvrđeno da svijet nije pokretna zbilja koja ima svoj tok, već je samo kretanje i tok.[1]
S druge strane, u raspravama o kretanju dokazano je da jedinstvo ishodišta, jedinstvo odredišta i jedinstvo smjera daje kretanju jednu vrstu jedinstva. Prema tome, s obzirom da čitav svijet ide iz jednog ishodišta, ka jednom cilju i u jednom usavršavajućem pravcu, htjeli ili ne – svijet uživa jednu vrstu jedinstva.
[1] To da je svijet prirode potpuno isti što i kretnja i tok, činjenica je koja je dokazana samo u islamskoj filozofiji. Neke zapadne filozofske škole mišljenja, također, imaju ovakve tvrdnje, ali nisu sposobne da ih dokažu. Više objašnjenja potražite u članku Suprotnost i kretanje u islamskoj filozofiji iz zbornika filozofskih članaka istog autora.
