Tijelo i duša djeteta
Tijelo i duša djeteta
Čovjek je zbir tijela i duše, materije i duhovnosti. Ispravan i valjan odgoj nalaže da se uzmu u obzir svi materijalni nagoni i duhovne sklonosti. Dobar odgajatelj jeste onaj koji uspostavi ravnotežu između tijela i duše. On će, na isti način kako vodi brigu o zdravlju tijela djeteta, voditi brigu i o njegovom mentalnom zdravlju. Zato će otpočetka nastojati da u djetetovoj duši posije sjeme vjere i moralnih vrlina te da ga tako odgoji kao moralno čisto.
Mnoge duhovne nedaće i životne nesreće, koje uzrokuju duhovne i nervne bolesti, a ponekad dovedu do maloumnosti ili samoubistva, posljedica su moralnog pada i odstupanja od ljudskih odlika.
Drugo načelo je da dobar odgajatelj nastoji da iskorijeni iz djeteta nepoželjne težnje i loše osobine, koje su putem naslijeđa s roditelja prešle na dijete. On će nastojati da ih odstrani i da umjesto njih u djetetu razvije poželjne osobine. Neka djeca posjeduju, npr. osobinu straha, niskosti, škrtosti, lijenosti itd. – i to kao naslijeđe od svojih roditelja. Ove osobine ne predstavljaju nužnu sudbinsku odredbu već dobro odgajanje i zdrava sredina mogu ove loše sklonosti u djetetu izmijeniti i na njihovo mjesto usaditi dobre moralne osobine.
Arapski poluotok je u stoljećima prije islama patio od mnoštva duševnih i moralnih zaprljanosti. Izdaja i krađe, plemenski fanatizam i nered, strah i niskost bili su duboko ukorijenjeni u ljudima tog vremena. Djeca su sa ovim nepoželjnim naslijeđem dolazila na svijet, te su u zagađenom okrilju onog vremena živjela i odrastala.
