Analiza tvrdnji onih koji vjeruju u nevjerstvo Ebu Taliba (II)

Analiza tvrdnji onih koji vjeruju u nevjerstvo Ebu Taliba (II)

Rekli su: neki od mu'tezelija i većina ehli sunneta mišljenja su da je Ebu Talib umro kao nemusliman^[1] i da je podržavao i branio Poslanika, s.a.v.a., zbog srodstva i rodbinske pristrasnosti, pozivajući se, kao dokaz za to, na skupine ajeta, predaja i stihova.

Neki od njihovih dokaza su:

…

B – Časni ajet:

﴿مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَنْ يَسْتَغْفِرُوا لِلْمُشْرِكِينَ وَلَوْ كَانُوا أُولِي قُرْبَىٰ مِنْ بَعْدِ مَا تَبَيَّنَ لَهُمْ أَنَّهُمْ أَصْحَابُ الْجَحِيمِ﴾

Vjerovjesniku i vjernicima dozvoljeno nije da za mnogobošce oprost mole, pa makar im oni bili i rod bliži, nakon što je jasno da će oni biti stanovnici Pakla!^[2]

C – Časni ajet:

﴿إِنَّكَ لَا تَهْدِي مَنْ أَحْبَبْتَ وَلَٰكِنَّ اللَّهَ يَهْدِي مَنْ يَشَاءُ وَهُوَ أَعْلَمُ بِالْمُهْتَدِينَ﴾

Doista, ti ne možeš koga ti želiš uputiti, nego Allah upućuje na Stazu Pravu koga On hoće! A On zna najbolje one na Pravu Stazu upućene!^[3]

Buhari je u svom Sahihu, knjiga tefsir, u tumačenju sure El-Kasas,^[4] zabilježio od Ebu Jemana, preko Šu'jaba, Zuhejra i Se'ida ibn Musejjiba, koji je od svog oca čuo: “Kada se Ebu Talibu približila smrt, posjetio ga je Allahov Poslanik, s.a.v.a., i zatekao kod njega Ebu Džehla i Abdullaha ibn Umejju ibn Mugiru. Tad mu se obratio riječima: ‘Amidža, izgovori la ilahe illallah, riječi koje će mi biti potpora da se zalažem za tebe kod Allaha na Sudnjem Danu!’ Ebu Džehl i Abdullah ibn Umejja upitaše: ‘Zar bi napustio vjeru Abdulmuttalibovu?!’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., izgovarao mu je ove riječi i ponavljao ih, a i oni su isto činili, sve dok Ebu Talib nije rekao da ostaje u vjeri Abdulmuttalibovoj, odbivši izgovoriti la ilahe illallah. Poslanik, s.a.v.a., tada reče:

وَاللهِ لَأَستَغفِرَنَّ لَكَ مَا لَم أُنْهَ عَنْكَ.

‘Tako mi Allaha, molit ću Ga da ti oprosti sve dok mi to ne zabrani!’ Potom je objavljen ajet:

﴿مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَنْ يَسْتَغْفِرُوا لِلْمُشْرِكِينَ﴾

Vjerovjesniku i vjernicima dozvoljeno nije da za mnogobošce oprost mole! U povodu slučaja s Ebu Talibom Poslaniku, s.a.v.a., je također objavljeno:

﴿إِنَّكَ لَا تَهْدِي مَنْ أَحْبَبْتَ وَلَٰكِنَّ اللَّهَ يَهْدِي مَنْ يَشَاءُ﴾

Doista, ti ne možeš koga ti želiš uputiti, nego Allah upućuje na Stazu Pravu koga On hoće!”

U Taberijevoj predaji, čiji je lanac prekinut (mursele), stoji: “… pa je objavljeno:

﴿مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَنْ يَسْتَغْفِرُوا لِلْمُشْرِكِينَ﴾

Vjerovjesniku i vjernicima dozvoljeno nije da za mnogobošce oprost mole i:

﴿إِنَّكَ لَا تَهْدِي مَنْ أَحْبَبْتَ وَلَٰكِنَّ اللَّهَ يَهْدِي مَنْ يَشَاءُ﴾

Doista, ti ne možeš koga ti želiš uputiti, nego Allah upućuje na Stazu Pravu koga On hoće!”

Ovu predaju je zabilježio i Muslim u svom Sahihu preko Se'ida ibn Musejjiba, a većina tumača Kur'ana slijedila je dvojicu šejhova – Buhariju i Muslima – zbog lijepog mišljenja o njima i njihovim sahihima.

Opaske o ovoj predaji

1. Se'id, koji je jedini prenosilac predaje, bio je jedan od onih koji su gajili neprijateljstvo prema Zapovjedniku vjernika Imamu Aliju, a.s., pa njegova riječ ili izmišljotine o njemu, o njegovom ocu, porodici i bližnjima ne mogu biti validni kao dokaz, jer mu je vrijeđanje Ehli bejta bila najdraža poslastica. Zato je Ibn Ebu-l-Hadid u knjizi Šerhu nehdži-l-belaga^[5] rekao: “Se'id ibn Musejjib je bio okrenut od njega (Alija, a.s.). Jednom mu se Omer ibn Ali vrlo teškim riječima suprotstavio. Abdurrahman ibn Esved je prenio od Ebu Davuda Hemdanija da je rekao kako je vidio samog Se'ida ibn Musejjiba, kada je stigao i Omer ibn Ali ibn Ebu Talib, a.s., pa mu Se'id reče: ‘Bratiću, ne vidim da puno boraviš u Poslanikovoj, s.a.v.a., džamiji kao što to rade tvoja braća i amidžići?’ Omer mu je odgovorio: ‘Sine Musejjiba! Zar kad god ulazim u džamiju moram doći do tebe i uzeti te kao svjedoka?’ Se'id mu uzvrati: ‘Ne želim te razljutiti, nego sam čuo tvog oca kako je govorio da ima kod Allaha položaj koji je Beni Muttalibu bolji od svega što je na Zemlji.’ Omer mu je rekao: ‘I ja sam čuo svog oca kako je rekao da nijedna mudra riječ neće biti u srcu licemjera, a da neće izaći iz njegovih usta prije negoli ode s Ovog Svijeta!’ Se'id ga onda upita: ‘Sine Allahovog Poslanika! Bratiću! Jesi li me to uvrstio u licemjere?’ i ovaj mu je odgovorio: ‘Upravo to tvrdim za tebe’ i otišao!”

Vakidi je zabilježio da je Se'id ibn Musejjib prolazio pored dženaze Sedždžada Alija ibn Husejna ibn Alija ibn Ebu Taliba, a.s., i nije obavio namaz za njega. Neko ga je upitao: “Zar nećeš obaviti namaz za ovog dobrostivog čovjeka iz dobrostivog Ehli bejta?” i on je odgovorio: “Draže mi je obaviti dva rekata dobrovoljnog namaza nego dženazu za ovog dobrostivog čovjeka!”

Za poznavanje Se'ida ibn Musejjiba i njegovog znanja o vjeri dovoljno je ono što je Ibn Hazm zabilježio^[6] od Kutade: “Upitao sam Se'ida ibn Musejjiba možemo li obavljati namaz iza Hadždžadža i odgovorio mi je da mi obavljamo namaz iza goreg od njega!”

2. Iz Buharijeve predaje se razumije da su oba ajeta (Et-Tevbe, 113 i El-Kasas, 56) objavljena jedan za drugim u vrijeme preseljenja Ebu Taliba, a.s., kao što svaka predaja izričito naglašava da je svaki od dva ajeta objavljen povodom smrti Ebu Taliba. Međutim, to nije moguće, zato što je drugi ajet (El-Kasas) mekkanski (objavljen u Mekki prije hidžre), dok je prvi ajet (Et-Tevbe) medinski, tj. usaglašeno je da je objavljen nakon osvajanja Mekke – nalazi se u suri Et-Tevbe koja je bez sumnje medinska i ona je posljednja sura koja je objavljena.^[7] Dakle, razmak između objave ova dva ajeta je više od deset godina!
3. Ajet o istigfaru – traženje oprosta – objavljen je više od osam godina poslije smrti Ebu Taliba. Je li Božiji Poslanik, s.a.v.a., za sve ovo vrijeme činio istigfar za Ebu Taliba, r.a., kako je bio obećao:

وَاللهِ لَأَستَغفِرَنَّ لَكَ مَا لَم أُنْهَ عَنْكَ.

“Tako mi Allaha, tražit ću oprost za tebe sve dok mi to ne bude zabranjeno”? Kako je on činio istigfar za njega, kad je njemu i vjernicima bilo zabranjeno uspostavljati prijateljski odnos s mnogobošcima i licemjerima i činiti istigfar za njih, a istigfar, odnosno traženje oprosta, jedan je od najjasnih oblika međusobnog prijateljstva i bliskosti? Zar im davno prije nije bilo naređeno:

﴿لَا تَجِدُ قَوْمًا يُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ يُوَادُّونَ مَنْ حَادَّ اللَّهَ وَرَسُولَهُ وَلَوْ كَانُوا آبَاءَهُمْ أَوْ أَبْنَاءَهُمْ أَوْ إِخْوَانَهُمْ أَوْ عَشِيرَتَهُمْ أُولَٰئِكَ كَتَبَ فِي قُلُوبِهِمُ الْإِيمَانَ وَأَيَّدَهُمْ بِرُوحٍ مِنْهُ﴾

Nećeš naći da ljudi koji vjeruju u Allaha i Onaj Svijet vole one koji se Allahu i Njegovu Poslaniku suprotstavljaju, pa makar bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili svojta njihova! Takvima je On vjerovanje upisao u srca njihova, i ojačao ih Svjetlom od Sebe?^[8] Ovaj je ajet iz medinske sure El-Mudžadele koja je objavljena sedam sura prije sure Et-Tevbe u kojoj se nalazi ajet o istigfaru.”^[9]

Ovaj ajet (El-Mudžadele, 22) objavljen je na dan Bedra, a bitka na Bedru je bila u drugoj godini po hidžri, ili je objavljen, kako je u nekim tefsirima navedeno, na Uhudu, a bitka na Uhudu je bila u trećoj godini po hidžri, po mišljenju svih historičara, kao što je i Halebi rekao. Prema tome, ovaj je ajet objavljen mnogo godina prije ajeta o istigfaru.

I rekao je Uzvišeni:

﴿يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَتَّخِذُوا الْكَافِرِينَ أَوْلِيَاءَ مِنْ دُونِ الْمُؤْمِنِينَ أَتُرِيدُونَ أَنْ تَجْعَلُوا لِلَّهِ عَلَيْكُمْ سُلْطَانًا مُبِينًا﴾

O vjernici! Vi nevjernike za prijatelje mimo vjernika ne uzimajte! Zar hoćete da Allahu očit dokaz protiv sebe pokažete?!^[10]

Ovaj ajet je u suri En-Nisa, a ova sura je mekkanska po mišljenju Nehhasa, ‘Alkamea i drugih koji su govorili da je mekkanski svaki ajet u kome se nalazi izraz ja ejjuhen-nas.^[11] Pa ako prihvatimo ono čiju vjerodostojnost je u svom tefsiru Kurtubi utvrdio,^[12] a drugi podržali, tj. da je sura En-Nisa medinska, oslanjajući se i na ono što je zabilježeno u Buhariji^[13] od Aiše da je rekla: “Nije ništa objavljeno od sure En-Nisa, a da ja nisam bila kod Poslanika, s.a.v.a.”, onda je ova sura objavljena na početku hidžre u Medinu. U svakom slučaju, ona je objavljena dvadeset i jednu suru prije Et-Tevbe u kojoj se nalazi ajet o istigfaru, kako je rečeno u El-Itkanu.^[14]

I rekao je Uzvišeni:

﴿الَّذِينَ يَتَّخِذُونَ الْكَافِرِينَ أَوْلِيَاءَ مِنْ دُونِ الْمُؤْمِنِينَ أَيَبْتَغُونَ عِنْدَهُمُ الْعِزَّةَ﴾

One koji za prijatelje uzimaju nevjernike, a ne vjernike! I zar da kod nevjernika traže dostojanstvo…?^[15]

Ovaj ajet je iz sure En-Nisa, a već je detaljno obrazloženo da je ova sura objavljena dugo prije Et-Tevbe.

I rekao je Uzvišeni:

﴿لَا يَتَّخِذِ الْمُؤْمِنُونَ الْكَافِرِينَ أَوْلِيَاءَ مِنْ دُونِ الْمُؤْمِنِينَ وَمَنْ يَفْعَلْ ذَٰلِكَ فَلَيْسَ مِنَ اللَّهِ فِي شَيْءٍ إِلَّا أَنْ تَتَّقُوا مِنْهُمْ تُقَاةً وَيُحَذِّرُكُمُ اللَّهُ نَفْسَهُ وَإِلَى اللَّهِ الْمَصِيرُ﴾

Nek vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike mimo vjernika! A onaj ko tako čini, ni na čemu je kod Allaha! I uzimati ih prijateljima smijete samo da biste od njih sačuvali se. Allah vas opominje Sobom, i kod Allaha je svemu povratak.^[16]

Ovaj ajet je iz sure Ali Imran. Početak sure i prvih osamdeset i nešto ajeta objavljeni su na početku hidžre, na dan dolaska delegacije Nedžrana, kao što je navedeno u Siretu Ibn Hišam,^[17] a ako prihvatimo ono što su Kurtubi i drugi prenijeli, ovaj je ajet objavljen o ‘Ubadeu ibn Samiju na dan bitke na Handeku – Ahzabu, a ova bitka je bila u petoj godini po hidžri. Po obje pretpostavke sura Ali Imran je objavljena 24 sure prije Et-Tevbe u kojoj se nalazi ajet o istigfaru, kako je rečeno u El-Itkanu.^[18]

I rekao je Uzvišeni:

﴿سَوَاءٌ عَلَيْهِمْ أَسْتَغْفَرْتَ لَهُمْ أَمْ لَمْ تَسْتَغْفِرْ لَهُمْ لَنْ يَغْفِرَ اللَّهُ لَهُمْ﴾

Svejedno je njima da li im ti oprost tražio ili im oprost ne tražio, Allah im oprostiti doista neće.^[19]

Ovaj je ajet objavljen u godini pohoda Beni-l-Mustalik, šeste godine po hidžri. To je poznato kod stručnjaka za pohode i siru, kako je rekao Ibn Kesir.^[20] Sura El-Munafikun je objavljena osam sura prije Et-Tevbe, kako je rečeno u El-Itkanu.^[21]

I rekao je Uzvišeni:

﴿يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَتَّخِذُوا آبَاءَكُمْ وَإِخْوَانَكُمْ أَوْلِيَاءَ إِنِ اسْتَحَبُّوا الْكُفْرَ عَلَى الْإِيمَانِ وَمَنْ يَتَوَلَّهُمْ مِنْكُمْ فَأُولَٰئِكَ هُمُ الظَّالِمُونَ﴾

O vjernici, svoje očeve i svoju braću za prijatelje ne uzimajte ako oni nevjerstvo od vjerovanja više vole! A ko njih za prijatelje od vas bude prihvatao, takvi su sebi nanijeli zlo veliko.^[22]

I rekao je Uzvišeni:

﴿اسْتَغْفِرْ لَهُمْ أَوْ لَا تَسْتَغْفِرْ لَهُمْ إِنْ تَسْتَغْفِرْ لَهُمْ سَبْعِينَ مَرَّةً فَلَنْ يَغْفِرَ اللَّهُ لَهُمْ﴾

Da li ti oprosta za njih tražio, ili oprosta za njih ne tražio, ili pak za njih i sedamdeset puta oprosta tražio, Allah im sigurno oprostiti neće.^[23]

Ovaj i prethodni ajet su iz sure Et-Tevbe, a objavljeni su prije ajeta o istigfaru o kojem je riječ.

Da li je Božiji Poslanik, s.a.v.a., uprkos svim ovim ajetima koji su objavljeni prije ajeta o istigfaru, godinama činio istigfar za svog amidžu, a on je davno bio umro kao nevjernik – ne'uzu billah – dok ga je on gledao? Ne, tako mi Allaha! Daleko bilo od Poslanikova veličanstva!^[24]

Možda je zbog svih ovih razloga Husejn ibn Fadl to smatrao nevjerovatnim pa rekao: “Ova pretpostavka je daleko od istinitosti, jer je ova sura (Et-Tevbe) jedna od posljednjih sura koje su objavljene u časnom Kur'anu, a Ebu Talib je umro na početku islama, dok je Poslanik, s.a.v.a., još bio u Mekki.” Kurtubi je ovo mišljenje spomenuo u svom tefsiru i potvrdio ga.^[25]

4.Postoji mnogo predaja koje su u suprotnosti s ovim za što su tvrdili da objašnjava razlog objave ajeta o istigfaru iz sure Et-Tevbe. Jedna od tih predaja je vjerodostojna, a zabilježili su je Et-Tajalisi, Ibn Ebu Šejbe, Ahmed ibn Hanbel, Tirmizi, Nisai, Ebu Je'la, Ibn Džerir, Ibn Munzir, Ibn Ebu Hatem, Ebu-š-Šejh, Hakim, a njenu vjerodostojnost utvrdio je Ibn Merdivejh, Bejheki u Šu'ebu-l-iman, Ed-Dija u El-Muhtare, od Imama Alija, a.s., da je rekao: “Čuo sam nekog čovjeka kako čini istigfar za svoje roditelje, a oni su bili mnogobošci, pa sam ga upitao traži li to oprost za roditelje, a bili su mnogobošci, pa mi je uzvratio pitanjem: ‘Zar nije Ibrahim činio istigfar?’ To sam spomenuo Poslaniku, s.a.v.a., pa je objavljen ajet:

﴿مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَنْ يَسْتَغْفِرُوا لِلْمُشْرِكِينَ وَلَوْ كَانُوا أُولِي قُرْبَىٰ مِنْ بَعْدِ مَا تَبَيَّنَ لَهُمْ أَنَّهُمْ أَصْحَابُ الْجَحِيمِ وَمَا كَانَ اسْتِغْفَارُ إِبْرَاهِيمَ لِأَبِيهِ إِلَّا عَنْ مَوْعِدَةٍ وَعَدَهَا إِيَّاهُ فَلَمَّا تَبَيَّنَ لَهُ أَنَّهُ عَدُوٌّ لِلَّهِ تَبَرَّأَ مِنْهُ إِنَّ إِبْرَاهِيمَ لَأَوَّاهٌ حَلِيمٌ﴾

Vjerovjesniku i vjernicima dozvoljeno nije da za mnogobošce oprost mole, pa makar im oni bili i rod bliži, nakon što je jasno da će oni biti stanovnici Pakla! A Ibrahimovo traženje oprosta za oca njegova bilo je samo zbog obećanja koje mu je Ibrahim dao. A kad mu jasno bi da je otac njegov Allahu neprijatelj, on ga se odrekao tad. …”^[26]

Iz ove predaje postaje jasno da je nedozvoljenost istigfara za mnogobošce bila jasna stvar prije objave ovog ajeta i zato je Zapovjednik vjernika Imam Ali, a.s., odvraćao tog čovjeka. Ovo nije u skladu s Poslanikovim istigfarom za njegovog amidžu pod pretpostavkom da nije bio musliman, a vidimo i da se taj čovjek u pravdanju svog čina uopće nije pozivao na Poslanikov istigfar za svog amidžu pa da bi i on činio istigfar za mnogobošca!

Sejjid Zejni Dehlan je u knjizi Esna-l-metalib^[27] rekao: “Ova je predaja vjerodostojna, a mi smo našli i potvrdu za nju u vjerodostojnoj predaji od Ibn Abbasa: ‘Ljudi su činili istigfar za svoje očeve sve dok nije objavljen ovaj ajet. Kada je objavljen, prestali su činiti istigfar za mrtve, a nije im bilo naređeno da ne čine istigfar za žive sve dok ne umru. Potom je objavljen ajet:

﴿وَمَا كَانَ اسْتِغْفَارُ إِبْرَاهِيمَ لِأَبِيهِ إِلَّا عَنْ مَوْعِدَةٍ وَعَدَهَا إِيَّاهُ فَلَمَّا تَبَيَّنَ لَهُ أَنَّهُ عَدُوٌّ لِلَّهِ تَبَرَّأَ مِنْهُ إِنَّ إِبْرَاهِيمَ لَأَوَّاهٌ حَلِيمٌ﴾

A Ibrahimovo traženje oprosta za oca njegova bilo je samo zbog obećanja koje mu je Ibrahim dao. A kad mu jasno bi da je otac njegov Allahu neprijatelj, on ga se odrekao tad,^[28] što znači da je Ibrahim činio istigfar za njega dok je taj bio živ, a kada je umro, Ibrahim je prestao.” I rekao je: “Ovo je vjerodostojan dokaz. Budući da je ova predaja vjerodostojnija, postupanje po njoj je bolje. Dakle, najvjerovatnije je da je ovaj ajet o istigfaru objavljen o ljudima koji su se molili za svoje očeve koji su bili mnogobošci, a ne o Ebu Talibu.”

Jednu od tih predaja o povodu objave ajeta o istigfaru zabilježili su i Muslim u svom Sahihu, Ahmed ibn Hanbel u Musnedu, Ebu Davud u Sunenu, Nisai i Ibn Madže, svi od Ebu Hurejre: “Doista, Božiji Poslanik, s.a.v.a., je došao na kabur svoje majke, pa je plakao i rasplakao sve koji su bili oko njega. Tada je Poslanik, s.a.v.a., rekao:

اسْتَأْذَنْتُ رَبِّي أَنْ أَسْتَغْفِرَ لِأُمِّي فَلَمْ يَأْذَنْ لِي وَاسْتَأْذَنْتُهُ أَنْ أَزُورَ قَبْرَهَا فَأَذِنَ لِي، فَزُورُوا الْقُبُورَ فَإِنَّهَا تُذَكِّرِكُمُ الْمَوْتَ.

‘Tražio sam dozvolu od svog Gospodara da činim istigfar za nju i nije mi dopustio; onda sam tražio dozvolu da joj mezar posjetim i to mi je dozvolio. Zato posjećujte mezare, jer nas to podsjeća na Ahiret.’”^[29]

I Taberani, Hakim, Ibn Ebu Hatem i Bejheki zabilježili su od Ibn Mes'uda i Burejde, kao i također Taberani, Ibn Merdivejh i Taberi preko ‘Ikrime od Ibn Abbasa da je rekao: “Kada se Poslanik, s.a.v.a., vratio iz pohoda Tebuk, obavio je umru. Na putu je došao do kabura svoje majke, pa je tražio dozvolu od svog Gospodara da traži oprosta za nju i molio Allaha da mu dopusti da za nju zagovara na Sudnjem Danu. Gospodar mu nije odobrio nijedno i objavljen je ovaj ajet.”^[30]

I Taberi je u svom tefsiru^[31] od ‘Atijje zabilježio da je rekao: “Kada je Poslanik, s.a.v.a., došao u Mekku, otišao je na kabur svoje majke i stajao tu sve dok ga sunce nije počelo pržiti, nadajući se da će dobiti dozvolu da čini istigfar za nju. Na kraju je objavljen ajet: Vjerovjesniku i vjernicima dozvoljeno nije da za mnogobošce oprost mole, pa makar im oni bili i rod bliži, nakon što je jasno da će oni biti stanovnici Pakla! A Ibrahimovo traženje oprosta za oca njegova bilo je samo zbog obećanja koje mu je Ibrahim dao. A kad mu jasno bi da je otac njegov Allahu neprijatelj, on ga se odrekao tad.”^[32]

Zamehšeri je u svom tefsiru El-Keššaf^[33] prenio hadis objave ovog ajeta o Ebu Talibu, potom je naveo prethodni hadis o povodu objave ajeta i dodao: “Ovo je ispravnije, jer je Ebu Talib umro prije hidžre, a ova sura (Et-Tevbe) je posljednja koja je objavljena u Medini.”

Kastalani je rekao:^[34] “Utvrđeno je da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., došao na kabur svoje majke kada je obavio umru, pa je zatražio dozvolu od svog Gospodara da traži oprosta za nju, i tad je objavljen ovaj ajet. To su prenijeli Hakim i Ibn Ebu Hatem od Ibn Mes'uda, Taberani od Ibn Abbasa, a to ukazuje na to da je ovaj ajet objavljen dosta poslije smrti Ebu Taliba – inače, nema potrebe da se isti ajet više puta objavi.”

Allame Emini je rekao: “Kako Poslanik, s.a.v.a., do dana Tebuka, nakon svih tih spomenutih ajeta^[35] nije znao da njemu i vjernicima nije dozvoljeno da traže oprost i zagovor za mnogobošce, pa je došao da traži dozvolu od svog Gospodara da čini istigfar za svoju majku i da zagovara za nju? Ili je mislio da njegova majka ima drugačiji račun od ostalih ljudi? Ili je predaja izmišljena s ciljem da oskrnavi čast najčasnijeg Poslanika i da isprlja svetost njegove majke koja je čista od mnogoboštva?”

Jednu od tih predaja zabilježio je i Taberi u svom tefsiru^[36] od Kutade: “Nama je rečeno da su neki ljudi od Poslanikovih ashaba pitali: ‘Božiji Poslaniče! Među našim očevima su bili i oni koji su dobro činili susjedima, čuvali rodbinske veze, olakšali nevoljniku i poštovali zavjete, možemo li mi činiti istigfar za njih?’ Poslanik, s.a.v.a., im je odgovorio:

وَاللهِ لَأَستَغفِرَنَّ لِأبي كمَا اسْتَغْفرَ إِبْراهِيمُ لِأَبِيهِ.

‘Tako mi Allaha, tražit ću oprost za svog oca onako kako je Ibrahim tražio oprost za svog oca, pa je objavljen ajet:

﴿مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَنْ يَسْتَغْفِرُوا لِلْمُشْرِكِينَ﴾

Vjerovjesniku i vjernicima dozvoljeno nije da za mnogobošce oprost mole, a potom je Allah opravdao Ibrahima, a.s., riječima:

﴿وَمَا كَانَ اسْتِغْفَارُ إِبْرَاهِيمَ لِأَبِيهِ … تَبَرَّأَ مِنْهُ﴾

A Ibrahimovo traženje oprosta za oca njegova … on ga se odrekao tad.’”

I Taberi je preko ‘Atijje El-‘Aufija zabilježio od Ibn Abbasa: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., je htio činiti istigfar za svog oca, pa ga je Allah odvratio od toga Svojim rječima:

﴿مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَنْ يَسْتَغْفِرُوا لِلْمُشْرِكِينَ﴾

Vjerovjesniku i vjernicima dozvoljeno nije da za mnogobošce oprost mole, …! Poslanik je rekao: ‘Ali Ibrahim je tražio oprost za svog oca?’ pa je objavljen ajet:

﴿وَمَا كَانَ اسْتِغْفَارُ إِبْرَاهِيمَ لِأَبِيهِ … تَبَرَّأَ مِنْهُ﴾

A Ibrahimovo traženje oprosta za oca njegova bilo je samo zbog obećanja … on ga se odrekao tad…”^[37]

Ove dvije predaje su jasan dokaz da je ajet objavljen o njegovom ocu i očevima nekog od ashaba, a ne o njegovom amidži ili majci!

Jednu od tih predaja naveo je Taberi u svom tefsiru gdje je rekao: “Drugi su rekli da istigfar ovdje znači namaz.” Potom je zabilježio preko El-Musenna od ‘Ataa ibn Ebu Ribaha da je rekao: “Nisam izostavio (dženazu) namaz ni za jednog od sljedbenika ove kible, makar mejit bila Abesinka koja je bila trudna iz bluda, jer nisam čuo da Allah sprečava namaz i za kog osim mnogobožaca. Uzvišeni Allah kaže:

﴿مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَنْ يَسْتَغْفِرُوا لِلْمُشْرِكِينَ﴾

Vjerovjesniku i vjernicima dozvoljeno nije da za mnogobošce oprost mole, …!”^[38]

Ako bi ovo tumačenje bilo ispravno, bilo bi suprotno svim predajama koje su ukazale na to da ajet znači traženje oprosta, kao što se to razumije iz teksta!

Ove nejasnoće i kontradiktornost između ovih i Buharijeve predaje same po sebi ljuljaju temelje i jednih i drugih i ugrožavaju njihovu validnost. Zato se ne može pozivati na takve predaje, naročito na ovakvom mjestu gdje je u pitanju tekfirenje jednog dobrostivog muslimana i isključivanje jednog požrtvovanog u vjeri iz nje.

5.Iz Buharijeve predaje se razumije da je ajet objavljen u vrijeme preseljenja Ebu Taliba, kao što se to razumije iz onog što je zabilježio Ishak ibn Bušr i Ibn ‘Asakir od Hasana: “Kada je umro Ebu Talib, Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

إِنَّ إبْراهِيمَ اسْتَغْفرَ لِأَبِيهِ وهُو مُشْرِكٌ وأنَا أَسْتَغْفِرُ لِعَمِّي حَتَّى أُبَلَّغَ.

‘Ibrahim je tražio oprosta za svog oca, a on je bio mnogobožac, a ja tražim oprosta za svog amidžu sve dok ne budem obaviješten o zabrani.’ Tad je Allah objavio:

﴿مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَنْ يَسْتَغْفِرُوا لِلْمُشْرِكِينَ﴾

Vjerovjesniku i vjernicima dozvoljeno nije da za mnogobošce oprost mole, …!^[39] Misli se na Ebu Taliba. To je Poslaniku, s.a.v.a., teško palo, zato je Allah rekao svom Poslaniku:

﴿وَمَا كَانَ اسْتِغْفَارُ إِبْرَاهِيمَ لِأَبِيهِ إِلَّا عَنْ مَوْعِدَةٍ وَعَدَهَا إِيَّاهُ﴾

A Ibrahimovo traženje oprosta za oca njegova bilo je samo zbog obećanja koje mu je Ibrahim dao…”^[40]

Protivrječno ovoj predaji je ono što su zablježili Ibn Sa'd i Ibn ‘Asakir od Imama Alija: “Obavijestio sam Poslanika, s.a.v.a., o smrti Ebu Taliba, pa je zaplakao i rekao:

اذْهَبْ فَغَسِّلْهُ وَكَفِّنْهُ وَوَارِهْ، غَفَرَ اللهُ لَهُ وَرَحِمَهُ.

‘Idi, okupaj ga, zamotaj ga u ćefine pa ga ukopaj. Nek mu Allah oprosti i smiluje mu se!’ To sam učinio, a Poslanik, s.a.v.a., je počeo činiti istigfar za njega neko vrijeme i nije izlazio iz svoje kuće sve dok Džibrail, a.s., nije donio ovaj ajet:

﴿مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَنْ يَسْتَغْفِرُوا لِلْمُشْرِكِينَ﴾

Vjerovjesniku i vjernicima dozvoljeno nije da za mnogobošce oprost mole, …!”^[41]

Možda isto znači i predaja koju su zabilježili Ibn Sa'd, Ebu-š-Šejh i Ibn ‘Asakir preko Sufjana ibn ‘Ujejne od Omera: “Kada je umro Ebu Talib, Poslanik, s.a.v.a., je za njega rekao:

رَحِمَك اللهُ وَغَفَرَ لَكَ، لا أَزَالُ أَسْتَغْفِرُ لكَ حَتَّى يَنْهَانِي اللهُ.

‘Nek ti se Allah smiluje i oprosti. Ja ću i dalje tražiti za tebe oprosta sve dok mi Allah ne zabrani.’ Zato su i muslimani počeli činiti istigfar za svoje umrle koji su bili mnogobošci, pa je Allah objavio:

﴿مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَنْ يَسْتَغْفِرُوا لِلْمُشْرِكِينَ﴾

Vjerovjesniku i vjernicima dozvoljeno nije da za mnogobošce oprost mole, …!”^[42]

Međutim, ummet se slaže o tome da je sura Et-Tevbe, u kojoj se nalazi ajet o istigfaru, posljednja objavljena sura, a to je bilo nakon osvajanja Mekke. Ovo je sura koju je Poslanik, s.a.v.a., poslao po Ebu Bekru da je prouči stanovnicima Mekke, potom ga je vratio po naredbi s Neba i zadužio je za nju Zapovjednika vjernika, a.s., rekavši: “Ne može u moje ime dostavljati niko osim mene ili nekog mog!”^[43] A u jednoj vjerodostojnoj predaji, koju smo naveli preko više lanaca prenosilaca, rečeno je da je ajet o istigfaru objavljen nakon što se Poslanik, s.a.v.a., vratio s Tebuka, a bitka na Tebuku je bila u devetoj godini po hidžri! Pa kako je, onda, ajet objavljen u vrijeme smrti Ebu Taliba ili nekoliko dana poslije njegove smrti? Kako može biti tačno ono što je u Buhariji i sličnim predajama?!^[44]

6.Kontekst časnog ajeta o istigfaru je izjavni, a ne imperativni, zato i ne postoji u ajetu striktno da je Poslanik, s.a.v.a., činio istigfar pa ga je Allah odvratio od toga. No, kontekst ajeta se slaže s njegovim istigfarom, jer je znao da je Ebu Talib vjernik. Budući da je među ljudima bilo i onih koji nisu znali za to, zato što Ebu Talib naizgled nije bio musliman zbog čuvanja odnosa s Kurejšom, ti su ljudi o tome pričali ili to uzeli kao odobrenje za činjenje istigfara za mnogobošce, kao što su se možda pozivali i na Ibrahimovo, a.s., činjenje istigfara. Uzvišeni Allah je objavio ovaj ajet (ajet o istigfaru) i ajet poslije njega kako bi udaljio sumnju kod ljudi od Svog Poslanika, s.a.v.a., i opravdao Ibrahima, a.s., te dao do znanja da onaj za koga je Poslanik, s.a.v.a., činio istigfar nije bio mnogobožac (mušrik), kako su oni mislili, da je nivo vjerovjesništva iznad toga da se za mnogobošce čini istigfar. Dakle, sam Poslanikov, s.a.v.a., istigfar je dovoljan dokaz za to da Ebu Talib nije bio mnogobožac/mušrik, što su velikani ummeta shvatili i zato nisu čin Poslanika, s.a.v.a., uzeli kao dokaz za činjenje istigfara za svoje očeve koji su bili mnogobošci, već su se samo pozivali na djelo Ibrahima, a.s., kao dokaz, kao što smo vidjeli u vjerodostojnoj predaji od Zapovjednika vjernika, a.s., koja glasi:

سَمِعْتُ رَجُلًا يَسْتَغْفِرُ لِأَبَوَيْهِ وَهُما مُشْرِكانِ، فَقُلتُ: تَسْتَغْفِرُ لِأَبَوَيْكَ وَهُما مُشْرِكانِ؟ قالَ: أَوَ لَمْ يَسْتَغْفِرْ إِبرَاهِيمُ؟

“Čuo sam nekog čovjeka kako čini istigfar za svoje roditelje, a oni su bili mnogobošci, pa sam ga upitao traži li to oprost za roditelje, iako su bili mnogobošci, a on me je na to upitao: ‘Zar Ibrahim nije činio istigfar?’ To sam spomenuo Poslaniku, s.a.v.a., pa je objavljen ajet:

﴿مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَنْ يَسْتَغْفِرُوا لِلْمُشْرِكِينَ … وَمَا كَانَ اسْتِغْفَارُ إِبْرَاهِيمَ لِأَبِيهِ إِلَّا عَنْ مَوْعِدَةٍ وَعَدَهَا إِيَّاهُ﴾

Vjerovjesniku i vjernicima dozvoljeno nije da za mnogobošce oprost mole, … A Ibrahimovo traženje oprosta za oca njegova bilo je samo zbog obećanja koje mu je Ibrahim dao...”^[45]

Da je taj čovjek znao da je Ebu Talib umro kao mušrik, jasno je da bi se preče bilo pozvati na Poslanikov, s.a.v.a., čin u traženju oprosta za Ebu Taliba nego na čin Ibrahima, a.s. Ali on je spomenuo samo slučaj Ibrahima, a.s.!

7.Pretpostavimo da smo prihvatili Buharijev hadis i odustali od Abbasovog navoda da je Ebu Talib izgovorio šehadet tako da je čak Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Hvala pripada Allahu Koji te uputio, o amidža”, kao i od predaje Zapovjednika vjernika, a.s., da “on nije umro sve dok nije ispunio Poslaniku želju”, i od Poslanikovih, s.a.v.a., riječi: “Svakom dobru se nadam od svog Gospodara za Ebu Taliba” i od oporuke Ebu Taliba pred smrt Kurejšu i Beni Muttalibu da budu pokorni i predani Muhammedu, s.a.v.a., da ga slijede i da im je to uputa i ključ za uspjeh, i da je on, s.a.v.a., povjerenik u Kurejšu i iskreni pobožnik među Arapima, te od ostalih njegovih važnijih tekstova, kako u obliku proze tako i u stihu. Odustanemo li, eto, od svega toga, opet ne možemo prihvatiti da je Ebu Talib odbio objelodaniti svoj iman u posljednjem času kada je rekao: “u vjeri Abdulmuttaliba”. A mi ne sumnjamo da je Abdulmuttalib, nek je Božiji selam na njega, bio u vjeri Istine, u Allahovoj vjeri koju je On odobrio za sve ljude tada i da je priznavao Začetak i Povratak, poznavao stvar poslanstva čija je svjetlost bila očita u njegovoj nutrini i čiji je vlasnik bio nastanjen u njegovoj kičmi. Šehristani je napisao vrlo značajne riječi o našem prvaku Abdulmuttalibu, od kojih smo mi (allame Emini) citirali ponešto u sedmoj svesci (El-Gadira),^[46] a ako je neko zainteresovan, nek pogleda njegovo djelo El-Milel ven-nihal i knjige^[47] koje je Sujuti napisao o očevima Vjerovjesnika, s.a.v.a., kako bi se u potpunosti upoznao s pravom istinom. Zato su riječi Ebu Taliba: “u vjeri Abdulmuttaliba” jasne u tome da i on vjeruje u osnove u koje je vjerovao Abdulmuttalib, pored njegovih kontinuiranih izjava koje je za života davao o ispravnosti Muhammedovog poziva.^[48]

Analiza tvrdnji onih koji vjeruju u nevjerstvo Ebu Taliba (I)

Analiza tvrdnji onih koji vjeruju u nevjerstvo Ebu Taliba (III)

Analiza tvrdnji onih koji vjeruju u nevjerstvo Ebu Taliba (IV)