Bajka o nevjerstvu Ebu Taliba, r.a.

Autor: Abdurrahim El-Musevi
Izvor: Ebu Talib
Share

Bajka o nevjerstvu Ebu Taliba, r.a.

Neki su ljudi u našem vremenu pali pod utjecaj struje koja je istrgnula neke izmišljene stranice iz historije i to sebi uzela za vjeru, slijedeći put Emevija u zlobi i nepravdi protiv Poslanice i Poslanikovih, s.a.v.a., ashaba, ponavljajući, bez suzdržljivosti i bez potrage za istinom, stare emevijske provokacije: Ebu Talib je umro kao nevjernik.

Kako bismo odgovorili na ovu klevetu, osvijetlit ćemo historijske korijene džahilijetske zlobe na Kuću poslanstva, pa ćemo analizirati opake tvrdnje pred navedenim historijskim zbiljama, pored izjava koje utvrđuju vjerovanje Ebu Taliba, njegove postupke i hrabre stavove u pomaganju Poslanici, da bismo na kraju razmotrili ono što su neki iz oholosti, inata i mržnje prema Poslanikovom, s.a.v.a., nasljedniku Aliju ibn Ebu Talibu, a.s., izmislili da dokažu Ebu Talibovo nevjerstvo.

 

Historijski korijeni klevetanja Ebu Taliba za nevjerstvo

Nakon što je Abdulmuttalibova zvijezda zasjala, sve mu se potčinilo i postao je prvak kojem su se Kurejšije pokoravali. Nakon njega nasljednik mu je bio njegov sin Ebu Talib i tako je i on postao velikan i prvak Mekke.

Ovo predvodništvo ne ukida ostala vođstva, budući da se Kurejš dijelio na 25 ogranaka, a Beni Hašim i Beni Muttalib su bili prvaci kurejšijskih ogranaka. Ebu Talib je bio velikan ova dva ogranka.

Ebu Sufjan Sahr ibn Harb bio je nosilac bajraka i vojni komandant nad ostalim ograncima Kurejša.[1] Uprkos tome što su sve Kurejšije priznavale poglavarstvo, čast i moć Ebu Taliba, zavist i staro rivalstvo između Hašima i Ummejja još su uvijek bili prisutni, pojavljivali su se i očitovali u pokretima uplašenog Ebu Sufjana. Jer čast, uzvišeni položaj i poštovanje Hašimija unutar i van Mekke zabrinjavali su Emevije i navodili ih na to da paze kako ne bi izgubili svoje mjesto. Ova zabrinutost i nemir su se povećali zbog onog što je Ebu Sufjan kroz neka svoja putovanja saznao – da će se iz potomstva Abdumenafa pojaviti vjerovjesnik.

On je ovu zabrinutost odbacio od sebe kada je pomislio da je zapravo on vjerovjesnik kojeg će Allah izabrati, zbog posjedovanja nekih vještina i osobina za koje je mislio da samo njega čine dostojnim vjerovjesništva, i zbog tog što je smatrao da nije razumno da vjerovjesništvo bude u hašimijskoj kući, kad on je već tu, pored još nekih drugih njegovih osobina.[2]

Ebu Sufjan je iščekivao da mu stigne poziv s Neba, kako bi on natrljao nos Beni Hašima i osvetio im se zbog njihove konstantne prednosti i time uzeo od njih priznanje da je on pomognut s Neba i da je on jedini prvak Kurejša. Uznoseći se ovom iluzijom, on se neko vrijeme osjećao veoma lijepo.[3]

Međutim, zaprepastio se kad je čuo da sin njegovog brata Abdullaha prima objavu u Ebu Talibovoj kući.[4] On je to smatrao nevjerovatnim i nečim s čim se ni u snu ne bi mogao pomiriti. On je to tumačio kao zavjeru koju su skovali Beni Hašim pod vođstvom Ebu Taliba.

Međutim, ako bi se ispostavilo da je istina da je vjerovjesništvo u Ebu Talibovoj kući, to bi značilo da će se stvari zauvijek okončati u korist Beni Hašima, budući da će vjerovjesništvo donijeti novu vlast u njihovu korist i ukloniti vlast ostalih klanova sa zemlje.[5] Vodeći se ovakvim zamislima, Ebu Sufjan se počeo otvoreno suprotstavljati i sebe je postavio za vođu protivnika Beni Hašima na čelu s Ebu Talibom.[6]

Ebu Talib je prkosio svim kurejšijskim poglavarima i zaprijetio ubistvom bilo koga od njih ko bi digao ruku na Poslanika, s.a.v.a.[7] On je poticao Beni Hašim i Beni Muttalib na jedinstvo i ujedinio njihove redove. Sastao se s njima u Poslanikovoj, s.a.v.a., kući, pa su se dogovorili da brane Poslanika, s.a.v.a., do posljednje kapi svoje krvi.[8]

Suprotstavljanje se nastavilo pod vođstvom Ebu Sufjana, a Poslanica je pobjeđivala pod vođstvom Muhammeda, s.a.v.a. Ali sin Ebu Taliba i Beni Hašim su ubili simbole idolopoklonstva očitovane u Beni Umejji i ostalim klanovima.[9]

S druge strane, Beni Umejje su kovali zavjere da ubiju Poslanika, s.a.v.a., čak ga je sam Ebu Sufjan lično pokušao ubiti,[10] a Hind je zagrizla jetru Poslanikovog amidže Hamze ibn Abdulmuttaliba nakon što je ovaj poginuo na Uhudu.[11]

Nakon što je postignuta očita božanska pobjeda osvajanjem Mekke u kojoj su klanovi Kurejša pretrpjeli težak poraz, a Ebu Sufjan, i uz njega klanovi koji nisu bili zadovoljni nastalim stanjem, preko volje primili islam, oni su krišom počeli raditi na izmjenama mjera poduzetih za period poslije Poslanika, s.a.v.a., kako bi uzvratili napad i osvetili Beni Hašim. Ti pokušaji su urodili plodom, pa je na vlast došao Muavija i osvetio svog oca nepravednom pričom o nevjerstvu Ebu Taliba, r.a.

Međutim, isto tako je rečeno da se širenje bajke o Ebu Talibovom nevjerstvu nije desilo u emevijskom periodu, već su je proširili Abbasidi, konkretno abbasijski halifa Ebu Džafer El-Mensur. Jer historija nije zabilježila nijedan slučaj da je Muavija dovodio u pitanje Ebu Talibovu vjeru, iako on, da bi ocrnio Alija, a.s., nije poštovao nijedan dogovor ili zavjet, potvarajući ga i klevećući, iako je i on sam bio uvjeren da je Ali, a.s., čist i daleko od toga.

U vrijeme kada ga Imam Ali, a.s., kudi iznoseći činjenice o njegovoj majci Hindi i ocu Ebu Sufjanu, zar bi se Muavija – sad kad je već došlo do roditelja – suzdržao da ne pogodi Imama Alija, a.s., optužbom za nevjerstvo njegovog oca?[12]

Međutim, politika je tako htjela – stvorila je svoje podržavatelje i na marginama – među piscima, historičarima i prenosiocima predaja, i sve drugo šta god je željela. Pravo Alija, a.s., i Imama poslije njega, i nikog drugog, na političko i društveno vođstvo ummeta, jest vjerovanje šiija. Međutim, vlast je došla u ruke drugih pa je nakon ustanaka mnogih iz Ehli bejta, a.s., protiv njih, interes vladara, naročito u vrijeme Abbasida, bio da se ova kleveta protiv Ebu Taliba širi, kako bi ljudima dali do znanja da su Abbasidi sinovi Poslanikovog amidže koji je primio islam, dok potomstvo Ebu Taliba predstavlja sinove amidže koji nije primio islam, čime su se hvalili i jačali svoj politički položaj protiv protivnika iz Ehli bejta.[13]

Dakako, pitanje tekfirenja Ebu Taliba bilo je inspirisano politikom. Ali čijom politikom, abbasijskom ili emevijskom? Nije neumjesno reći da su Abbasidi iskoristili podlogu i trud koji su Emevije ranije pripremili i zasnovali, jer je to pitanje koje je podjednako služilo objema političkim strujama!

Što se tiče Muavijine šutnje i nebavljenja pitanjem Ebu Talibovog nevjerstva – on to nije radio zbog jasnoće i čvrstine Ebu Talibovog islama, ili njegove svetosti kod Allaha, niti se može tumačiti kao suzdržanost i pribranost koje je Muavija pokazivao prema Imamu Aliju, a.s., već je moguće da su stubovi emevijske vlasti, kao što je ‘Amr ibn ‘As, to preuzeli na sebe, jer on nikad nije zaboravio Ebu Talibovo pismo upućeno Nedžašiju u kojem ga je upozorio na zavjeru ‘Amra ibn ‘Asa protiv muslimana, još za života Božijeg Poslanika, s.a.v.a.

Zatim, propagandni aparati i režimski pripovjedači koje je Muavija bio osnovao dobro su znali igru i poznavali granice i polja svojih kretanja. Oni su znali metode kojima su udovoljavali Muaviji i svetili se njegovim protivnicima. Zato je moguće da su oni bili ti koji su tu priču širili. Najzad, poznato je da su se Imam Ali, a.s., Imam Husejn, a.s., Imam Ali ibn Husejn Zejnu-l-abidin, a.s., i Imam Bakir, a.s., suprotstavili ovim glasinama i izričito i rječito ih odbacili, a svi su oni živjeli u vrijeme emevijske vlasti, a ne abbasijske. I ovo je dokaz da se ova pojava javila prije abbasidskog Mensura.

[1] Es-Siretu-l-halebijje, sv. 1, str. 15.

[2] Ibid., str. 80; El-Hasaisu-l-kubra, sv. 1, str. 41.

[3] Ibid., sv. 1, str. 12–15.

[4] Iršadu-s-sari, sv. 10, str. 314.

[5] El-Gadir, sv. 8, str. 10–12.

[6] Džami'u-l-bejan, sv. 11, str. 31.

[7] Ed-Durr-u-l-mensur, sv. 3, str. 505, tumačenje 113. ajeta iz sure Et-Tevbe.

[8] Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 1, str. 186; Es-Siretu-l-halebijje, sv. 1, str. 304.

[9] Vidi: Tarihu-l-Ja'kubi, sv. 1, str. 363 i dalje.

[10] Et-Tabekatu-l-kubra, sv. 2, str. 94.

[11] Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 1, str. 504.

[12] Fi Zilali Nahdžu-l-belaga, sv. 3, str. 471.

[13] Er-Rifa'i, ‘Akidetu Ebi Talib, str. 50.

  • 8 Decembra, 2019