Analiza tvrdnji onih koji vjeruju u nevjerstvo Ebu Taliba (III)

Autor: Abdurrahim El-Musevi
Izvor: Ebu Talib
Share

Analiza tvrdnji onih koji vjeruju u nevjerstvo Ebu Taliba (III)

Rekli su: neki od mu'tezelija i većina ehli sunneta mišljenja su da je Ebu Talib umro kao nemusliman[1] i da je podržavao i branio Poslanika, s.a.v.a., zbog srodstva i rodbinske pristrasnosti, pozivajući se, kao dokaz za to, na skupine ajeta, predaja i stihova.

Neki od njihovih dokaza su:

Što se tiče predaje i stihova na koje su pozivali kao dokaz za nevjerstvo Ebu Taliba, to su sljedeći:

A – Riječi Ebu Taliba:

“Tako mi Allaha, da uvrede nisam izazvao,[2]

koje bi narod velikanima našim upućivao,

uvijek bismo ga u životu slijedili,

ozbiljno, i ne bismo u tome oklijevali!”[3]

Također njegovi stihovi:

“Da ne bi tuđih ukora, il’ da me ko ne bi uvrijedio,

ja bih prihvatanje svoje islama i javno objavio!”[4]

Primjedba na ova dva slučaja je na Ebu Talibovu nelagodu da objelodani svoj islam. Međutim, u ovim stihovima on potvrđuje zbilju svog imana i da je problem samo u javnom razglašenju. Kako se, onda, može reći da je umro u onom što je bilo prije islama?

B – Kao dokaz su uzeli i predaju Ibn Ishaka da je Poslanik, s.a.v.a., imao veliku želju da Ebu Talib primi islam kada ga je vidio na samrti, pa mu je počeo govoriti: “Amidža! Izgovori riječi svjedočenja da mogu zagovarati za tebe na Sudnjem Danu.” Ebu Talib mu je rekao: “Bratiću! Tako mi Allaha, da se ne bojim uvreda protiv tebe i sinova tvoga djeda poslije mene i da neće Kurejšije pomisliti da sam ja to zbog straha od smrti izgovorio, sigurno bih ih izgovorio, a ja to činim samo da bih tebe obradovao.”[5] Kad mu se približila smrt, Abbas ga je pogledao i zapazio je kako mu se usne pokreću, pa mu se primakao da bolje čuje, a potom rekao: “Bratiću! Evo izgovorio je riječi koje si mu naredio!” Poslanik, s.a.v.a., je uzvratio: “Ja to nisam čuo!”[6]

Dakle, on je ovdje vjernik, samo se boji subbe – uvrede na račun Poslanika, s.a.v.a., zbog proglašenja svog islama i imana.

Da mi je znati kako Ebu Talibovo primanje islama može biti uvreda Poslanika, s.a.v.a., a on je vjerovjesnik islama, pozivatelj u njega, trpeći na tom putu uznemiravanje i muke koje ne bi poželio ni neprijatelju svom, ako i pretpostavimo da je to subbe – uvreda za njegovu rodbinu? Da li uopće Poslanik, s.a.v.a., poziva u nešto u čemu je uvreda za njega samog? Kako se može zamisliti da Ebu Talibov islam bude uvreda za njegovu braću, kad su Ali, Džafer i njihov amidža Hamza tada javno bili muslimani?

Pored toga, kako možemo zamisliti da je Abbas tada toliko važnosti tome pridavao da je pratio pokrete Ebu Talibovih usana i primakao uho da bi bolje čuo šta to on izgovara, a on sam tada još nije bio primio islam?! Historija pokazuje da je on i dalje imao isti stav spram islama, čak je učestvovao u bici na Bedru u redovima mnogobožaca i bio jedan od zarobljenika! Ako bi, uistinu, Ebu Talibov islam bio uvreda za Muhammedovu rodbinu, kako to da Abbas nastoji da se ta uvreda ostvari, pa govori Poslaniku, s.a.v.a.: “Bratiću! Doista, je moj brat izgovorio riječi koje si mu naredio.” Kako se može zamisliti, ako je to istina, da Poslanik, s.a.v.a., sam kaže: “Ja to nisam čuo!”, nakon što mu je on naredio da ih izgovori, a Abbas ga obavijesti da ih je izgovorio?

C – Također, kao dokaz navode predaju da je Imam Ali, a.s., kad je umro Ebu Talib, došao do Poslanika, s.a.v.a., i rekao: “Tvoj zalutali amidža je umro!” Poslanik mu je uzvratio: “Idi okupaj ga, umotaj u ćefine i ukopaj ga!”[7]

Kako će se ova predaja složiti s predajom koju smo već naveli od Imama Alija, a.s., u kojoj on kaže: “Ebu Talib nije umro sve dok nije ispunio Poslanikovu, s.a.v.a., želju za njega?” Dakle, jedna od dvije predaje mora biti apokrifna i lažno stavljena u usta Imama Alija, a.s.

Zamislimo da smo prihvatili to da Ebu Talib nije objelodanio svoj islam prije smrti. Ipak, sjeća li se iko da je Ebu Talib izostavio ijedno sredstvo ili ijednu priliku za pomoć Poslaniku, s.a.v.a., i podršku njegovom pozivu? Zaslužuje li, onda, neko poput Ebu Taliba da njegov rođeni sin, koji je musliman, u vrijeme njegove smrti za njega kaže: “Tvoj zalutali amidža je umro!?”

Zar mu ne bi bilo dovoljno, a on je Poslanikov, s.a.v.a., odgajanik, odrastao u islamskom moralu i podučen čednosti jezika, da je rekao: “Tvoj amidža je umro”, da ga ne opiše kao zalutalog? Zar je ovo dobročinstvo prema roditeljima objavljeno u časnom Kur'anu:

﴿وَصَاحِبْهُمَا فِي الدُّنْيَا مَعْرُوفًا وَاتَّبِعْ سَبِيلَ مَنْ أَنَابَ إِلَيَّ﴾

i na Ovom Svijetu se prema njima s dobročinstvom ti ophodi?[8]

Na osnovu svega navedenog, pitamo: dokle će se svi stihovi koji su pripisani Ebu Talibu – iako su neki od njih i oprečni – smatrati dokazom za njegovo primanje ili neprimanje islama? I dokle će se predaje koje smo naveli, a u međusobnoj su koliziji, smatrati dokazom za ovaj ili onaj stav?

Nema sumnje da dubok pogled na okolnosti koje su inspirisale ovaj ili onaj stih, ovu ili onu predaju, na psihološki ambijent koji je proizveo svaki od dva stava, i na političke struje koje su se međusobno prepucavale zbog sektaškog fanatizma koji se nametao mislima i stavovima u cijelom islamskom svijetu uzduž i poprijeko, zahtijeva opreznost – tj. da sve to uzimamo u obzir pri promatranju ovog ili onog stiha, ove ili one predaje o primanju ili neprimanju islama Ebu Taliba koji je, po Božijoj odrebi, bez ikakve sumnje s bilo koje strane, bio staratelj Poslaniku, s.a.v.a., u djetinjstvu, pazio na njega dok je bio tinejdžer i podržavao ga nakon poslanstva, i to jedini on.

Također, nema razilaženja u tome da su bojkot, ignorisanje i osporavanje Ehli bejta, a.s., primjenjivani kontinuirano vijekovima nakon preseljenja Poslanika, s.a.v.a., bili dovoljni da spriječe pravedno pisanje ili govor o njima i o njihovim vrlinama i odlikama. Rat protiv njih proglašen je oduvijek i svugdje i još uvijek, na ovaj ili onaj način, traje. Progonili su njihov život, djecu, imovinu i ugled, pratili ih s mržnjom, proklinjanjem, psovkama i vrijeđanjem… u svakom ćošku su bili na meti torture i ubijanja. I nije čudno – u ovakvom stanju – da im mnogi pisci i prenosioci pripovijetki i predaja pristupaju u skladu s političkim i sektaškim težnjama koje ih kude, obeščašćuju i iskrivljuju istine o njima. I nije čudno da stav onih malo savjesnijih bude zanemarivanje i izbjegavanje njihovog spomena, bilo negativnog ili pozitivnog, iz straha da ih ne stigne uznemiravanje, srdžba i kazna koje stižu svakog ko zauzme pravedan stav prema Ehli bejtu, a.s. Iz dešavanja naše savremene historije imamo dosta očitih primjera za to šta se dešava opozicionarima vlasti.

Stoga, ako nam, kroz ove blokade i oluje, procuri nešto iz njihovog blistavog života ili tračak svjetlosti njihovih govora ili stavova koji su prikazi istinitosti islama ili baklja znamenja njihovog razboritog ponašanja, nema sumnje da se to desilo u trenucima nehaja silnika i njihovih pomagača. To je očiti znak da uvjerenje, kada osvoji savjest i postupak čovjeka, poziva na otpor vladajućoj situaciji – da je savlada u okvirima mogućnosti. To je upravo ono što se kasnije očitovalo i čak postalo materija za ono o čemu upravo govorimo.

Nama su stigli – uprkos svim preprekama i zabranama – stihovi, pripisani njemu, koji govore o Ebu Talibovom islamu, a historijske predaje potvrđuju da su njegovi. Zar ovo ne zaslužuje prednost nad onim što je preneseno na suprotnoj strani koja negira njegov islam?

Ova činjenica – u ovakvom stanju – ako i ne stiže do stepena dokaza, bez sumnje nije manja od stepena jake indicije koja, kada se spoji s drugim indicijama, dostiže stepen jakog dokaza i jasnog argumenta. Ovo nikako ne znači umanjivanje značaja pripadnosti ovih stihova Ebu Talibu ili vjerodostojnosti citiranih predaja koje jasno govore o Ebu Talibovom islamu. Jer ti stihovi i predaje navedeni su i zabilježeni u mnogim knjigama i historijskim izvorima čija je autentičnost i vjerodostojnost prenošenja priznata, kao što su Tarihu Ibn Kesir, Siretu Ibn Hišam, Šerhu nehdži-l-belaga, Mustedreku-l-Hakim i druge.

I zato ćemo mi s ovom jakom indicijom spojiti sljedeće, druge indicije i vidjet ćemo da sve one, potpomažući jedna drugu, potvrđuju Ebu Talibov islam do te mjere da neće ostati nikakva mjesta za sumnju. To je zato što je vjerska veza najjača društvena veza pred kojom se tope, čak nestaju, ostale rodbinske i tazbinske veze, koja god da je i na kojem god da je stepenu ta veza. Jačina ove veze tolika je da navodi brata da se bori protiv svog rođenog brata, štaviše, protiv sina i oca. Čim se ova veza razlikuje, ona sprečava nasljedstvo. Vjernost i solidarnost nastaju među istovjernicima, koliko god da su oni udaljeni jedan od drugog po srodstvu ili različiti po društvenom statusu.

Stoga nije moguće reći da je rodbinska veza bila razlog što je Ebu Talib pomagao i podržavao Poslanika, s.a.v.a., naspram njegovih neprijatelja. Da nije bilo ove podrške, islamski poziv ne bi mogao prodrijeti na put širenja i popularnosti. Da nije tako, pa i Ebu Leheb je bio Poslanikov, s.a.v.a., rod, isto toliko dostojan da pruži istu pomoć i podršku, jer su obojica bili amidže Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Međutim, Ebu Leheb je bio protivnik Ebu Taliba i vodio je nemilosrdan rat protiv Muhammeda, s.a.v.a., njegove vjere i sljedbenika, na sve moguće načine.[9]

Analiza tvrdnji onih koji vjeruju u nevjerstvo Ebu Taliba (I)

Analiza tvrdnji onih koji vjeruju u nevjerstvo Ebu Taliba (II)

Analiza tvrdnji onih koji vjeruju u nevjerstvo Ebu Taliba (IV)

[1] Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 14, str. 68.

[2] U drugoj verziji umjesto “sramota” stoji “običaj” – “da ne bi uveo novi običaj…”

[3] Siretu Ibn Hišam, sv. 1, str. 280, Ebu Talibovi stihovi za pridobijanje Kurejšija.

[4] Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 14, str. 55, pismo 9.

[5] Siretu Ibn Hišam, sv. 1, str. 280, Poslanikova želja da Ebu Talib primi islam.

[6] Ibid., str. 418.

[7] Muhammed ibn Hasan Eš-Šejbani, Šerhu-s-sijeri-l-kebir, sv. 1, str. 153.

[8] Lukman, 15.

[9] Talib El-Hasani Er-Rifa'i, ‘Akidetu Ebi Talib, str. 31–42.

  • 8 Decembra, 2019