Ima li pomagača…?
Ima li pomagača…?
Kada je Amr ibn Hadždžadž, zapovijednik desnog krila neprijateljske vojske, vidio hrabrost i požrtvovanost svakog Imamovog prijatelja, viknuo je na Ibn Zijadove vojnike:
“O glupani, znate li s kim ratujete? Uistinu, vi se borite s najodabranijim ratnicima grada. To su ljudi poput klinova zabijenih u zemlju, ratnici koji su se predali smrti. Niko ne treba sam ići da se bori s protivnikom. Njih je malo i niko od njih neće ostati živ. Tako mi Boga, kada bi samo kamenje bacali na njih, svi bi umrli.”[1]
Omer ibn Sa'd također je rekao: “U pravu si, to je ispravna odluka.” Zatim je povikao: “Niko od mojih vojnika nema pravo da se pojedinačno bori s Husejnovim prijateljima.”[2]
Kada je poginulo oko pedeset njegovih prijatelja, Imam je stavio ruku na bradu i rekao:
“Božija srdžba se povećala na jevreje kada su izmislili sina za Boga, na kršćane onda kada su… Božija srdžba se povećala nad narodom koji se ujedinio da ubije sina kćerke svog Poslanika. Tako mi Boga, oni neće nikada doći ni do čega od onoga što traže od mene sve dok ja ne odem u susret svom Gospodarom s glavom i licem utopljenim u krvi.”[3]
Zatim je povišenim glasom rekao:
“Ima li pomagača koji nam radi Boga priskače u pomoć? Ima li branitelja koji brani čast Allahovog Poslanika?”[4]
Na te riječi Hurr ibn Jezid i Zuhejr ibn el-Kajn su napali na neprijatelja i vodili žestoke borbe. Kad god je jedan od njih dvojice bio opkoljen, drugi bi pristizao u pomoć.[5]
Na kraju je Hurr bio opkoljen velikim brojem neprijateljske pješadije i postao je šehid.[6] Abu Sumame, jedan od Imamovih prijatelja, ubio je svog amidžića koji je bio u neprijateljskoj vojsci.[7] Zatim su obavili podne-namaz u obliku havf-namaza.[8] Poslije namaza borba je postala žešća i približavala se samom Imamu. Sa'id ibn Abdullah el-Hanefi, jedan od Imamovih prijatelja, stao je kao štit ispred imama Husejna. Sa svake strane svojim tijelom je primao strijele. Na kraju ih je primio toliko da je pao na zemlju.[9] Zuhejr ibn el-Kajn se također požrtvovano borio i svojom sabljom udaljavao neprijatelja od imama Husejna. Napokon su i njega dvojica, po imenima Kesir ibn Abdullah i Muhadžir ibn Evs, ubili.[10]
[1]Taberi, sv. 5, str. 436; El-Kamil, sv. 4, str. 68; Tedžarubu-l-umem, sv. 2, str. 78; Ensabu-l-enšaf, sv. 3, str. 193; El-Muntezem, sv. 5, str. 340.
[2]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 193; Taberi, sv. 5, str. 436; El-Mektel, sv. 2, str. 36.
[3]El-Futuh, sv. 5, str. 102; El-Luhuf, str. 101.
[4]El-Futuh, sv. 5, str. 102; El-Luhuf, str. 102; Biharu-l-envar, sv. 45, str. 12.
[5]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 196; Taberi, sv. 5, str. 442; El-Kamil, sv. 4, str. 72.
[6]Ibn Kesir, sv. 8, str. 184; Taberi, sv. 5, str. 442; El-Kamil, sv. 4, str. 72.
[7]Taberi, sv. 5, str. 442; El-Kamil, sv. 4, str. 72.
[8]Havf namaz: u situaciji opasnosti se skraćuje namaz, a u džema'etu borci se dijele u dvije grupe: jedna čuva položaj, dok druga obavlja namaza s imamom.
[9]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 196; Taberi, sv. 5, str. 442; El-Kamil, sv. 4, str. 72; El-Luhuf, str. 111; El-Mektel, sv. 2, str. 37.
[10]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 197; El-Kamil, sv. 4, str. 72.
