Ljudske sklonosti i nagoni 

Ljudske sklonosti i nagoni 

Čovjek koji bezuvjetno sluša svoje porive nije slobodan čovjek. On je, štaviše, rob i sluga svojih strasti. Slobodan je samo onaj čovjek koji snagom vjere i razuma te snagom morala i vrline sebe oslobodi od robovanja imetku, položaju, svojim strastima i srdžbi.

 

 

Imam Ali, a.s., je rekao: “Ko napusti strasti, slobodan je čovjek.“[1]

Isto tako Imam Ali, a.s., je rekao: “Rob strasti niži je od stvarnog roba.”[2]

Imam Ali, a.s., također je rekao: “Najveći neprijatelj čovjeku su njegove strasti i srdžba. Onaj ko ih uspije pokoriti ima visok položaj i postigao je svoj cilj…”[3]

U čovjeku postoje dvije vrste nagona. Određen broj sklonosti zajednički je životinjama i ljudima, poput ljubavi prema sebi, ljubavi prema svojoj djeci, strasti i srdžbe, jedenja, spavanja i sl.

Drugi dio sklonosti tiče se isključivo ljudske vrste, a to su sklonosti poput vraćanja povjerenih amaneta i poštovanja ugovora, požrtvovanosti i čednosti, stida i dostojanstva i dr.

Iako su zajednički nagoni i sklonosti životinja i čovjeka sa stanovišta potrebe da se nastavi život nužni i svaki od njih je potreban, ti nagoni i sklonosti nisu i nikada neće biti mjerilo čovjekove ljudskosti i plemenitosti. Ovi nagoni ne mogu biti glavni oslonac ponosa čovjeka.

Nagoni i sklonosti koji mogu biti osnova čovjekovog ponosa jesu upravo nagoni i sklonosti koji ga odvajaju i čine različitim od životinja, i to su nagoni koji čovjeku omogućavaju da u njihovom okrilju stigne do vrhunca ljudskih vrijednosti i vrlina. To su, dakle, nagoni i sklonosti koji pripadaju samo čovjeku. Koliko god ove duhovne sklonosti, koje su temelj moralnih vrlina, kod nekog naroda budu jače, toliko će vrijednost tog naroda u ljudskom društvenom životu biti veća i toliko će taj narod biti bliži zbiljskoj sreći.

Neke uzvišene ljudske sklonosti u čovjeku imaju korijene u njegovoj iskonskoj prirodi i skrivene su u njegovom biću. Odgajatelj je dužan da ih pravilnim odgojem oživi te da ih iz stanja potencijalnosti pretoči u stanje aktuelnosti, poput npr. sklonosti ka vraćanju amaneta i poštovanju ugovora.

Međutim, neke sklonosti u ljudskoj duši nemaju korijene u iskonskoj prirodi… Dobar odgajatelj treba koristiti sva naučna i praktična sredstva odgoja i razvijati u biću svoga odgajanika sklonosti poput stida i čednosti.

Uzvišene ljudske težnje jesu upravo one etičke plemenitosti zbog čijeg upotpunjenja i usavršavanja je časni Poslanik, s.a.v.a., poslan u svoju zemaljsku misiju. Upravo je promicanje ovih vrlina bilo značajan dio poslaničke misije i o njima su objavljene stotine ajeta i prenesene stotine hadisa.

Poželjni učinak uzvišenih ljudskih težnji jeste očuvanje ljudskog dostojanstva i časti i nadzor nad životinjskim prohtjevima. Tamo gdje životinjski nagoni krenu ka prelasku granica uravnoteženosti i ugrožavanju ljudske časti, uzvišene ljudske sklonosti ih uravnotežuju i sprečavaju ih od tog nedopuštenog čina.

I to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena da zarađuju pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznat ćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima.[4]

لِلْفُقَرَاءِ الَّذِينَ أُحْصِرُوا فِي سَبِيلِ اللَّـهِ لَا يَسْتَطِيعُونَ ضَرْبًا فِي الْأَرْضِ يَحْسَبُهُمُ الْجَاهِلُ أَغْنِيَاءَ مِنَ التَّعَفُّفِ تَعْرِفُهُم بِسِيمَاهُمْ لَا يَسْأَلُونَ النَّاسَ إِلْحَافًا

Životinjski nagon gladnog čovjeka tjera u potragu za hranom i nastojanje da utoli gladi. Životinjski nagoni ne zaziru ni od jednog ružnog i nepoćudnog postupka pri svom zadovoljenju. Međutim, plemeniti i časni ljudi, koji posjeduju uzvišene ljudske sklonosti, da bi utolili glad, ne čine nedolična djela oprečna ljudskom dostojanstvu; oni sebe ne ponižavaju tražeći od drugih. Ljudska čast je ukrotila njihove životinjske nagone i spriječila da ti nagoni pretjerano osnaže.

Uzvišeni Bog u ovom navedenom ajetu ljudima predstavlja dostojanstvene siromašne muslimane koji posjeduju uzvišene ljudske sklonosti te kaže da su oni svojim moralnim vrlinama, dostojanstvom i čestitošću savladali svoje životinjske porive te nikada ne preklinju i ne mole druge ljude. Ovi izgrađeni i karakterni siromasi tako ponosno i dostojanstveno žive u društvu da ih neupućeni ljudi smatraju imućnim.

[1] Tuhafu-l-‘ukul, str. 89.

[2] Gureru-l-hikem, str. 203. i 498.

[3] Isto.

[4] El-Bekare, 273.