Odgovornost ličnog djelovanja

Odgovornost ličnog djelovanja

U islamu je ostvarivanje duhovne sreće i postizanje savršenstava duše, kao i ovosvjetske sreće, utemeljeno na ličnoj odgovornosti. Upravo kao što je materijalna sreća svakoga čovjeka povezana sa stepenom njegovih ličnih aktivnosti, odnosno srazmjerna je čovjekovom trudu i naporu – duševna sreća i postizanje duhovnih stepena svakoga čovjeka također su ovisni o stepenu čovjekovog unutrašnjeg imana i njegovim ličnim aktivnostima.

Uzvišeni je u Kur’anu Časnom kazao:

I svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.[1]

U skladu sa ovim, račun na Sudnjem danu, kako po pitanju nagrade tako i po pitanju kazne, temelji se na pojedinačnoj i ličnoj odgovornosti te dobrim i lošim djelima pojedinaca.

Upravo kao što na Ovome svijetu jedan brat, na temelju svog uvjerenja, samopouzdanja, naučnih i praktičnih aktivnosti, stiže do visokih stepena te u zajednici živi sretno i časno, dok drugi brat, zbog lijenosti i bezličnosti, živi u bijedi i nesreći, u vatri siromaštva i omražen od drugih ljudi – moguće je da i na Onome svijetu jedan brat vjerovanjem i izvršavanjem svoje dužnosti stigne do najvećih džennetskih položaja (a‘la ‘illijjin), a da njegov brat grješnik, bez vjere, padne u najniže dubine (esfeli safilin).

Ako otac, koji na osnovu vlastite neovisnosti i samopouzdanja izvrši svoje materijalne dužnosti kako treba te na Ovom svijetu živi dostojanstveno i ponosno, svoje dijete odgoji poput sebe, kao neovisno i samostalno, pa ono kako treba izvrši sve svoje dužnosti – i ono će poput oca biti sretno i ponosno.

Duhovna sreća oca i sina, sa stanovišta lične odgovornosti i izvršenja duhovnih obaveza, upravo je srazmjerna vršenju ovosvjetskih dužnosti i postizanju ovosvjetske sreće. Ukoliko roditelji vjernici svoju djecu odgoje ispravno, kao vjernike, i ta djeca pristupe izvršavanju dužnosti imajući u vidu svoje lične obaveze prema Bogu, bez sumnje, ona će biti poput svojih roditelja, vjernici, te će i sama zaslužiti neograničenu milost i blagodati Uzvišenog Boga. Bog Uzvišeni u Kur’anu kaže:

Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključit ćemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti – svaki čovjek je odgovoran za ono što sam čini.[2]

Ovdje dolazimo do zaključka da – na osnovu vjerskih i naučnih mjerila – osjećaj lične odgovornosti i samopouzdanja, ulaganje vlastitog napora i vršenje svojih dužnosti predstavljaju osnovu svih vidova sreće kako materijalne tako i duhovne naravi.

Svaki čovjek uzima nagradu prema svom trudu i radu. Roditelji koji vode računa o ovome i koji svoju djecu još u djetinjstvu odgajaju tako da u njima ojačaju samopouzdanje i osjećaj lične odgovornosti, učinili su im najveću uslugu i uveli ih na put i u predvorje ljudske sreće.

[1] Merjem, 95.

[2] Et-Tur, 21.