Ne tjerajte ih, u žalosti su!
Ne tjerajte ih, u žalosti su!
George Jurdak, libanski kršćanski mislilac, pjesnik i književnik
U zoru dok je povjetarac klizio po barama nalik suznim očima, Ali ibn Ebu Talib krenu sporim i teškim koracima. Kao da njegovi odmjereni i teški koraci u tim trenucima ispunjenim tugom nešto šapuću zemlji. I kao da su ptice mogle čuti taj tužni poj tako da on još ni kročio u džamiju nije a patke su se s vriskom, galamom i tugom rastrčale a vjetar je puhao svoju tužnu melodiju u toj prohladnoj zori!
Ljudi su u grupicama sa raznih strana dolazili u džamiju, svi su šutjeli i neveseli bili, kad patke protrčaše pokraj planine mudrosti. Gledaju, patke niti odlaze niti prestaju sa bukom, niti vjetar prestaje puhati. Da li su te ptice poput vjetra osjetile da velikog Imama čeka nesreća koja će ga riješiti od nesreće ljudi?
U srcu Imama u tom trenu, čuvši graju patki propupa cvijet čežnje. Okrenu se prema ljudima i glasom koji se dizao iz dubina nesreće reče: “Ne tjerajte ih, u žalosti su!”
Kako da ne jadikuju i zašto bi ih ljudi otjerali? Zašto da ih Ebu Talibov sin ne gleda očima i srcem i da se ne osvrne ovog jutra? Prije ovoga 1001 jutro ne bi nijedno ovako, niti je u njima osjetio ono što osjeti sada! Zar ovaj veliki čovjek nema pravo slušati žalopojku o sebi jezikom patki i jekom vjetra? Zar nema pravo oprostiti se sa Suncem i noćima koje više vidjeti neće? Zar nema pravo uputiti posljednji pogled na mjesto u kojem je sirotinjski živio kako bi ljude doveo do blagostanja i snage, i gdje pamti priče o bitkama i hrabrosti i kazivanja o nesrećama i tuzi koje je dugim noćima šaputao uplakanih očiju? Evo ovaj svijet, da se ljudi držaše istine i da im je bilo stalo do principa savjesti, ne bi bio prisiljen na rastanak noći i dana.
Ali nažalost, oni su pohlepni, prevaranti i izmiješaše halal sa haramom. Da smrt nije bila određena i konačna, duša mu ni za trenutak u tijelu bila ne bi, ali šta da radi kada je zemljina površina puna šejtanskih zavjerenika pod čijim kandžama cvile i uzdišu grupe zatočenika i paćenika. Još uvijek hiljade uskraćenih siromaha u Iraku, Hidžazu i Šamu, koji jedva sastavljaju kraj s krajem a bezvjernici, u sjeni nemara mase, opušteno uživaju!
Šta bi bilo da je dunjaluk dopustio da Ali ibn Ebu Talib povuče dva poteza po svojoj volji i da sve promijeni! Ali, dunjaluk ne htjede da se sve mijenja! A taj usamljeni mudrac je osjetio da ga njegovi koraci odvode duboko u tuđinu. Taj usamljeni mudrac, mirno zasta pred vratima džamije, malo je gledao u ožalošćene patke, i ponovo je rekao ljudima koji su okolo stajali i šutjeli: “Ne tjerajte ih, u žalosti su!”
Uđe u džamiju i obavi sedždu pred Gospodarem svjetova. Prestao je viđati ljude vidjevši da među njima od tri stvari ni traga ni glasa: halal novca, izravnog jezika i istinoljubivosti te umirujućeg bratstva!
Sudbina naredi njegov progon. Ibn Muldžim stiže sa sabljom natopljenom otrovom i zada udarac, a bijednik je mislio da udari li grad posvuda će krv teći.
Prokletstvo Božije na Ibn Muldžima nek bude, i prokletstvo proklinjatelja koji se rodiše, umriješe i svega onog što iz nebivstva počelo je postojati, prokletstvom koje suši izvorišta i pali livade i pršće varnicama nepostojanja po zemlji, te da sav od zla bude! Užareni gnoj i pakleni mjehovi nad njim. Hiljade vragova baca ga u dubinu Vatre, na ognjeni žar, što želi planuti i iskrama zagrmiti i provreti i da svemu čega se dotakne bol izazove!
Tornada se silovito digoše, zemlju zahvati jeziv potres, svukud prestavljena vriska koja je obuzimala sve. Zemlja se na sve strane u zrak dizala, uskovitla se prašina i sruči i bi kao da je nebo na zemlju munje bacalo.
Oblak, navuče zastor na lice Sunca da mu svjetlost uguši da sjalo ne bi. Nasta strašan i zabrinjavajući prizor. Iz srca je potekao plač, vrisak i vapaj koji se sa usana čuo, na nebu oblaci crni od čijeg nereda munje sijevaju. Nad tlom se nadvi sjena tuge koja svijet obuze i sve utonu u tamu. Ptice se u gnijezda sviše, sakrivši kljunove pod krilo žala.
Visoka stabla u parkovima Eufrata i Tigrisa, poželješe istrgnuti korijenje i da vjetrom poput tornada i skokom poput ptičijih krila pohitaju i svoje rumeno lišće posipaju pod noge šehida na putu Božijem!
Udarac je zadat u cik zore u petak. Imam je dva dana trpio bol i vapaja ne ispusti. Za Boga se držao i samo je preporuke govorio, da se s ljudima lijepo ponašaju, da budu milostivi prema onima čija srca su slomljena. Da bi uoči nedjelje dvadesetprve noći mjeseca ramazana, četrdesete godine po Hidžri, napustio ovaj svijet.
Sa životom se rasta usamljeni mudrac kojeg i prijatelj i dušman jednako mučiše. Usamljeni velikan koji je živio kao šehid i kao otac šehida napusti ovaj svijet. Postao je šehid pomaganja i pozivanja u dobro, šehid mudrosti i junaštva. Ličnost koja nikada okov nije prihvatala i nije željela primiti prašinu poniženja na sebe, i uvijek je težila visini i uzvisitosti, uporno se borio za podizanje ljudskog dostojanstva i u toj borbi bijaše beskompromisan i neumoljiv.
Taj nadčovjek ode s dunjaluka bez uspostavljanja vlasti zbog koje bi stoljećima nakon njega u njegovo ime zbog sreće i ponosa države bile građene a njegovo blagoslovljeno ime bilo povod mira, pomirenja i čistote a da zločinci koji bi pokopani bili i istruhli, sjednu pred sud povjesne pravde, slaveći njegovu pravednost.
S ovog svijeta ode šehid, kako bi za sobom ostavio rod šehida. Kako bi ostala tužna Zejneb, kojoj će nedaće lomiti tijelo i sagorijevati dušu, a sudba joj donijeti toliki bol i muku koliko još niko vidio nije. Da bi Husejn ostao u kandžama svoga neprijatelja prepunog Ebu Sufjana i zlih mrzitelja koji će uslijediti.
Na taj način bi okončana prva faza široke i zlobne zavjere protiv Ali ibn Ebu Taliba i njegove djece, kako bi prešla na drugu, treću pa zatim i desetu fazu, u lanac bolnijih, težih, strašnijih tragedija!
Palače su ukrašavali Imamovom smrću, tako što su je prikazivali kao fatamorganu u pustinji bez vode i biljki. Uspostavljena je vlast u rukama nečovjeka koji se pod izgovorom osnivanja države i uspostave vlasti nije libio nijednog zločina. I kako je ružna i jadna vlast koja ne stoji osim na tijelima velikih ljudi!
Ali kakve koristi kad diktatori ni uzdaha ne vrijede, kada je nesreća šehadeta tog odvažnog čovjeka izazvala buru u grudima i završila ustancima pobunjenika u sljedećim generacijama, niti vrijede tuge koja je svila gnijezdo u grudima čistih i raširila krilo i poletjela i na kraju zapalila plamen na gomilu postojanja nasilnika, njihove saradnike i države koje su osnovali i ono čime su se ponosili!
I konačno, plamen se srušio na žetvu postojanja, na njihove saučesnike i na vlade koje su osnovali i ono čime su se skupa ponosili! Takve države koje vrijede glavobolje koja pulsirala u očima ožalošćenih, prognanih i beskućnika, koji su plakali za Ali ibn Ebu Talibom, na suzama onog koji bi dobar i pun milosti otac beskućnicima, prognanicima i paćenicima.
Da, zlato i glamur svijeta, sa svim svojim blagostanjem, ne vrijedi pocijepane sandale tog siromašnog mudraca! Ni kraljevstva ni kraljevi ne vrijede ni riječi koja se nalazi u njegovoj Stazi rječitosti, niti ideje koja mu je na pameti ili kapi suze koja je na oku njegova srca i još kanula nije!
Veliki čovjek je preselio, a grupa među ljudima je počela pokazivati lažnu veličinu, ogrćući se izmišljenom slavom. Taj jedan čovjek je umro, i postade veličanstven, a oni su živjeli i krenuli u bezvrijednost. Na taj način Imam je nanio štetu neprijateljima i preminuo.
