Putovanje obzorjima i dušama – razmišljanje
Putovanje obzorjima i dušama – razmišljanje
Jedan od jako važnih koraka u samoizgradnji je razmišljanje.
Imam Sadik, a.s., rekao je:
“Razmišljanje odražava djela dobra, a loša iskupljuje, prosvjetljuje srca i ćud oplemenjuje te znanje pouzdano pruža o važnosti proživljenja i obavještava o posljedicama svega, i još znanje uvećava; ono je odlika kojoj u robovanju Bogu ravne nema. Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Razmišljati jedan čas bolje je nego godinu dana činiti ibadet, a razinu ovu doseći može samo onaj kojem Bog podari posebno svjetlo spoznaje i tevhida.'”[1]
Prisjećanje i razmišljanje kroz različite razine idu ukorak jedno s drugim. Ponekad je prisjećanje uvod u razmišljanje, a ponekad razmišljanje utire put prisjećanju. Da bi se došlo do novih saznanja i bolje spoznaje, potrebno je okoristiti se dešavanjima koja se svakodnevno zbivaju oko čovjeka; treba upregnuti misli i izaći iz učmalosti i zastoja te iz stanja mirovanja preći u stanje kretanja. Razmišljanje je temelj čovjekovog materijalnog i duhovnog uzdignuća i razvoja i ono čovjeka odvaja od ostalih živih bića. Razmišljanje čovjeka vodi od razine osjećajnog do razine razumskog te od razine životinjskog do razine ljudskog. Razmišljanje budi čovjekov nebeski duh i podstiče ga da uzleti. Uzvišeni Bog u opisu vjernika kaže:
الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذا بَاطِلاً…
Oni koji se i stojeći i sjedeći i ležeći Boga sjećaju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju: “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio…”[2]
Iz ovog ajeta se razumije da sjećanje bez razmišljanja, kao ni razmišljanje bez sjećanja nemaju nikakvog učinka. Tek kada idu zajedno, uzdižu čovjeka sa dna ravni krvoločne životinje do uzvišenog vrhunca duhovne spoznaje i traganja za Bogom. Dakle,brate! – uznastoj uvijek imati Boga na umu te istovremeno upregni svoje misli, a dušu svoju pripremi za let i uzdizanje!
Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
“Razuman čovjek treba podijeliti vrijeme u tri dijela[3]: vrijeme u kojem će šaputati s Bogom Uzvišenim; vrijeme u kojem će sa sobom račun svoditi; vrijeme u kojem će razmišljati o dobročinstvu Božijem prema njemu; i vrijeme u kojem će se posvetiti uživanju svome u onom što mu je dozvoljeno.”[4]
Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže:
“Probudi srce svoje razmišljanjem.”[5]
Također je kazao:
“Blago onom koji srce svoje zaokupi razmišljanjem, a jezik svoj spominjanjem Boga.”[6]
Isto tako on kaže:
“Onaj koji često razmišlja o onom što je naučio usavršit će znanje svoje i shvatiti ono što prije nije shvatao.”[7]
Imam Sadik, a.s., kaže:
“Razmišljanje poziva čovjeka ka dobru i dobročinstvu.”[8]
I još kaže:
“Najčešći oblik ibadeta Ebu-Zera, Bog mu se smilovao, bilo je razmišljanje i izvlačenje pouke.”[9]
Osmi Imam, a.s., kaže:
“Nije ibadet mnogo klanjati i postiti, nego je ibadet razmišljati o Bogu uzvišenom.”[10]
Očito se pod ovim podrazumijeva da je suština robovanja Bogu jedino u razmišljanju u onom smjeru koji se tiče Boga, Njegove odredbe i volje. Drugim riječima, ibadet je obraćanje pažnje na svaku pojavu, koja se posmatra kao djelo Božije, izraz Njegove volje i očitovanje Njegovih lijepih imena i svojstava. Prema riječima arifa, ono u šta se duhovni putnik ustvari treba zagledati jeste jeli er-Rabi ešja’ aspekat, a ne jeli el-halki, a takva vrsta razmišljanja je istinsko robovanje koje tijelu ibadeta ulijeva dušu i život.
[1] Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 68, str. 326, preuzeto iz Misbahu-l-šeri'a.
[2] Ali Imran, 191.
[3] Očito je ispravno četiri, ali u Biharu stoji tri.
[4] Biharu-l-envar, sv. 68, str. 323.
[5] Ibid, str. 318.
[6] Gureru-l-hikem, sv. 4, str. 239.
[7] Ibid, sv. 5, 379.
[8] Biharu-l-envar, sv. 68, str. 322.
[9] Ibid, str. 323.
[10] Ibid, str. 322.
