Razum, znanje i nagoni

Razum, znanje i nagoni

Razum je, poput moralne savjesti, još jedan važan činilac uravnotežavanja duševnih nagona i poriva. U slučaju kad su nagonski poticaji mali, razum je donekle sposoban ispriječiti se ispred njih, ali u slučaju kada se dogodi provala nagonskih težnji, kada one u nutarnjem biću izazovu razorne vjetrove, brana razuma puca, njegov otpor se slama, a osjećaji poput skladišta baruta plamte i na sve strane se uzdižu. Tada sva snaga pada u ruke strasti. Odakle god hoće napadaju, i rade šta god žele.

Imam Ali, a.s., je kazao:

قَدْ أحْرَقَت الشَّهَواتُ عَقْلَهُ و أماتَتْ قَلْبَهُ و أولَهَتْ علَيها نَفْسَهُ

“Strasti su mu spalile razum, umrtvile srce i stavile ga pod nadzor njegove poročne duše.”^[1]

Neki ljudi misle da je kulturnim i civilizacijskim napretkom moguće ukrotiti i suzbiti neukrotive nagone i tako dovesti čovjeka na kolosijek ljudskosti. Međutim, oni zanemaruju činjenicu da je snaga materijalističke civilizacije, odnosno znanja bez vjere, poput razuma i savjesti nemoćna u odnosu na neukrotive nagone. Strasti duše i nagonski porivi u čovjekovoj duši toliko su moćni i snažni, poput bujice koja se spušta s planine. Razum i moralna savjest naspram njih bivaju poput drvene daske ili komadića kamena, koje prvi udarni vodeni talas otkine i zajedno sa muljem i blatom nosi ka dubinama provalije zaborava.

Koliko li je samo učenih ljudi koji se – iako su imali znanje – nisu mogli suzdržati i održati pod kontrolom svoje duševne nagone, i koliko li je školovanih ljudi koji o pogubnosti korupcije mogu napisati knjigu i tu problematiku temeljito i analitički mogu obraditi sa socijalnog, pravnog, ekonomskog, političkog, nacionalnog i drugih stanovišta, ali kada se nađu na djelu, bez razmišljanja se upuštaju u korupciju, pa makar se radilo o najsitnijoj stvari. Koliko je ljudi preko nauke upoznato sa štetnostima pijenja alkohola i njegovim lošim posljedicama po jetru, bubrege, živce i probavni trakt, ali gotovo nijednu noć ne mogu bez njega.

Mnogo je predaja u islamu posvećeno korenju učenjaka bez djela i učenjaka obožavaoca svojih strasti.

Rekao je Božiji Poslanik, s.a.v.a.:

العُلَماءُ عالمان: عالِمٌ عَمِلَ بِعِلْمِهِ فهُوَ ناجٍ و عالِمٌ تارِكٌ لِعِلْمِهِ فقدْ هَلَكَ

“Učenjaci su dvojaki: učenjak koji postupa po svome znanju, i on je spašen, i učenjak koji ne djeluje po svome znanju, pa on  je propao.”^[2]

Objavio je Uzvišeni Allah Davudu, a.s.: “Ne pitaj Me za učenjake opijene Dunjalukom, oni su drumski razbojnici na putevima, koji presreću Moje robove.”^[3]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

يا أباذرٍّ إنَّ شَرَّ النّاسِ عِنْدَ الله يَومَ القِيامَةِ عالِمٌ لا ينْتَفِعُ بِعِلْمِهِ

“O Ebu Zerre, najgori čovjek kod Boga na Sudnjem danu je učenjak koji se nije okoristio svojim znanjem.”^[4]

Ili, u sljedećem hadisu se kaže:

أشدُّ النّاسِ عذاباً في القِيامةِ عالِمٌ لَمْ يَعْمَلْ بِعِلْمِهِ و لَمْ يَنْفَعْهُ عِلْمُهُ

“Na Sudnjem danu najviše će biti kažnjen učenjak koji nije djelovao po svom znanju i kome nije koristilo njegovo znanje.”^[5]

U današnjim savremenim državama, unatoč jakim policijskim mjerama i zakonskim kaznama, kriminal i zlodjela su u stalnom porastu. Iz ovoga se može zaključiti da napredna kultura i visok stepen civilizacije nisu dovoljni da suspregnu i suzbiju nekontrolisane izljeve nagona, niti da odgoje prefinjene moralne vrline i ljudske osobine. Ovu činjenicu su priznali i sami neki zapadni učenjaci:

Agresivni i asocijalni istupi, kojima mnogi ljudi pribjegavaju prilikom propadanja društvenih pravila i prepreka, jasno potvrđuju činjenicu da koliko god ljudi živjeli u raznolikim kulturama i civilizacijama, i koliko god stvarali civilizaciju – oni i dalje nisu civilizovani.

Ova većina nije civilizovana u tom smislu što se drže civilizovanog ponašanja samo dok nad njima bdije sistem društvenih mjera, koji ih primorava na pokornost.^[6]

Savremeni svijet je prije Drugog svjetskog rata napadno zborio o ljubavi, samilosti i ljudskosti među ljudima. Ali kad je buknuo rat, kada su topovi stupili na scenu i počeli bljuvati vatru, stakleno i vještačko srce civilizacije odjednom se raspršilo. Ljepota civilizacije preko noći je nestala. Civilizovani svijet se predstavio divljačkim i surovim, odnosno u svom stvarnom liku, a tamni oblaci zvjerstava i prolijevanja krvi preplaviše svijet. Neljudskost i surovost na licima ljudi zamijeniše vještačke osmijehe.

Progoni, masovna ubijanja civila, radni i prinudni logori (u kojima nisu bili aktualni samo gladovanje i prenosive bolesti, već su u njih bila uključena i svakojaka zlostavljanja i mučenja), neselektivna i masovna bombardovanja, nerazumna razaranja – sve je to poimano kao uobičajen način ratovanja. Strah, očaj, nesreća preplavili su u vrijeme Drugog svjetskog rata gotovo cijelu Zemlju. Poštivanje života, ljudskosti i prefinjenih moralnih vrijednosti – sve je to palo u zaborav.^[7]

Freud, koji je, uspostavljanjem svoje nove teorije, godinama ontološki bio suprotstavljen vjerskim i poslaničkim naučavanjima, prije početka rata iznio je nadu da će se na novim načelima podučavanja i odgoja postaviti osnove nove civilizacije, koja će u mislima ljudi preuzeti prvenstvo od vjere, te da će čovječanstvo na ovaj način dosegnuti svoju potpunost.

Samo s tog stanovišta što je vjera uspjela ukrotiti asocijalne nagone, ona je učinila društvu veliku uslugu. Jedina je poteškoća što ona na tragu ovoga nije uspjela daleko dobaciti.^[8]

Tako Freud daje sljedeću preporuku:

Dobro je da se načini jedan eksperiment svjetovnog odgoja i obrazovanja, da se ljudi nauče da zanemare ovo smirivanje i da napuste vjeru kao utočište, kako bi samostalno i oslanjanjem na sebe mogli biti postojani pred opasnostima i poteškoćama.^[9]

On vjeruje:

Samo u tom slučaju čovjek će biti potpuno zreo i borit će se protiv neprijateljskih sila prirode.

Freud je, dakle, prije svjetskog rata vjerovao u moralni napredak čovjeka u okrilju napredne civilizacije. Bio je uvjeren da su se u sjeni nove civilizacije, u okrilju materijalističke ideologije, ljudi opredijelili za put moralnih vrlina i ljudskih osobina. Međutim, rat koji uslijedio iza toga i velika zvjerstva teško su pogodili Freuda i njegov koncept morala. To u njemu izaziva prevrat i on biva prinuđen da svoju veliku grešku prizna sljedećim riječima:

Posmatrajući djela koja nisu saglasna sa našim percepcijama o civilizovanom životu, te kao posljedica ovih zvjerskih djela, ljude smatram krivcima i zločincima. Ovo saznanje baca nas u očaj i bolnu tugu. Ovakva beznadežnost i jad uistinu se ne mogu opravdati. Jer mi sada ljude u svijetu smatramo nečovječnim i bijednim, a prije rata smo mislili da se oni sa gledišta morala i duhovnosti nalaze na višim razinama.

Prema tome, nakon ovog kratkog pojašnjenja, u sklopu kojeg Freud društvenu prisilu pojašnjava kao sprečavanje čovjekovog nasilja, on zaključuje da novi civilizacijski napori i nastojanja nisu donijeli one plodove koje su morali i trebali donijeti. Iza društvenih kulisa i dalje se nastavljaju napadi i nasilje.^[10]

Mnogi civilizovani ljudi se zgražavaju od pomisli na ubijanje ljudi i seksualne odnose sa osobama s kojima je takav odnos nezakonit, ali isti ti ljudi se ne odriču pohlepe, gramzivosti, nasilnosti i seksualnih prohtjeva.

Ukoliko mogu izbjeći kaznu uz pomoć laži, obmana, potvora i smutnje, povrijedit će pripadnike svoje vrste.

Civilizovana država sva ona zlodjela i nasilja – od kojih bi i najmanje u mirnodopskom razdoblju bilo sramotno – u ratnom razdoblju drži dozvoljenim. Prema tome, država ne samo da prema neprijatelju nastupa spletkaroški, već se svjesno ne libi obmanjivanja i varanja. Laž i obmana su već u svjetskom ratu zaprimile najveći obim.^[11]

Materijalistička civilizacija te obrazovanje i odgoj, koji nisu utemeljeni na vjerovanju, nikada se neće moći oduprijeti napadu nagona i sačuvati čovječanstvo od pada i nazadovanja.

Svjetski rat, koji je polučio neograničene i bezbrojne zločine i ubijanja, obznanio je i pokazao pravo lice “civilizovanog svijeta” te dokazao da se iza zavjese civilizovanosti krije pritvornost i obmana, kao i grozno krvoločno lice od kojeg zadrhte ljudi čim ga se sjete, pa se čak i najnecivilizovaniji narodi svijeta postide tih zločina.

 

[1] Gureru-l-hikem, str. 532.

[2] Leali-l-ahbar, str. 192.

[3] Ibid.

[4] Ibid.

[5] Medžmu‘a verram, sv. 1., str. 220.

[6] Andišehaje Frojd, str. 116.

[7] Andišehaje Frojd, str. 117.

[8] Andišehaje Frojd, str. 97.

[9] Andišehaje Frojd, str. 117.

[10] Andišehaje Frojd, str. 123.

[11] Andišehaje Frojd, str. 125.